Diego Marani : Europski narodi i države ne poznaju dobro jedni druge, osim po klišejima
Diego Marani vrlo je plodan talijanski pisac srednje generacije, rođen 1959. u Ferrari. Autor je preko deset romana, no na hrvatski mu je zasada preveden jedino petnaestak godina stari hit "Nova finska gramatika" koji mu je priskrbio nekolicinu nagrada u Italiji i izvan nje. Roman problematizira povezanost identiteta s jezikom i kulturom određene sredine (u ovom slučaju Finskom) i njegova se koncepcija u velikoj mjeri bazira na finskom epu "Kalevala".
Budući da je Marani po profesiji lingvist, uputio sam mu i nekoliko laičkih pitanja o naravi jezika te nešto malo o aktualnostima europske svakodnevice, kao i o europantu, izmišljenom jeziku na kojemu Marani piše kratke priče i kolumne, a koji nema nikakvih gramatičkih pravila i sastoji se od svih europskih jezika.
M.Š.
Nova finska gramatika
Matija Štahan: Gospodine Marani, možete li nam za početak reći kakva je bila recepcija "Nove finske gramatike" u Finskoj?
Diego Marani: Finci su uživali u knjizi; dobro je prošla među publikom. No javnost je bila iznenađena, gotovo sumnjičava prema tom Talijanu koji o njima sve zna: jezik, povijest, sve do najsitnijih pojedinosti. To je vrlo znakovito jer dokazuje da europski narodi i države ne poznaju dobro jedni druge, osim po klišejima. Tako i mene doživljavaju kao tipičnog Talijana, premda ja to nisam i vjerojatno nitko nije. Takve me stvari pogađaju – čovjek ponekad gotovo mora dokazivati da doista jest Talijan.
Koliko ste duboko uronili u finsku kulturu, proučavajući je za roman?
Prilično duboko. Zanimljivo je što Finci vrlo dobro govore engleski jezik. Mnoštvo dokumenata i velik broj knjiga koje sam čitao o njihovoj kulturi bili su na engleskom; mnoge baze podataka o njihovoj povijesti također su dostupne na engleskom jeziku. Tako da mogu reći da sam zaronio vrlo duboko; Finci su iznimno ponosni na svoju povijest, pa svakome vole pripovijedati o njoj.
Koliko ste detaljno proučavali "Kalevalu", njihov nacionalni ep?
Dosta detaljno. Premda sam u to vrijeme znao čitati i tekstove na finskom jeziku, za "Kalevalu" – koja je drevni ep pisan arhaičnim jezikom – trebao sam prijevod. Unatoč tome što sam dugo boravio u Finskoj.
Čitajući roman, učinilo mi se da ste ga ustrojili po uzoru na "Kalevalu" – kao što Lönnrot sabire pjesme u knjigu, tako i dr. Friari u vašem romanu sabire Sampove bilješke.
Da, na neki sam način postupio tako. Lik doktora Friarija sakupio je komadiće priče i objedinio ih u cjelinu. To je točno ono što je i Lönnrot učinio; "Kalevala" nema koherentnu radnju, nego je također sastavljena od komada različitih folklornih priča. No na kraju je ipak oblikovana u ep.
Zamijetio sam određeni paralelizam u likovima Sampa Karjalainena i dr. Friarija. Jesu li oni jedan drugome alter ego? Čini mi se da svaki od njih reflektira narav onoga drugoga.
Da, tako je. Oni su, na neki način, jedan te isti lik. To su izmučeni likovi problematične prošlosti, koja je povezana i s finskom nacionalnom poviješću.
Za završetak je romana značajno prezime Brodar. Znate li što riječ "brod" znači na hrvatskom (i nekim drugim južnoslavenskim jezicima)?
Ne, samo znam da se radi o tršćanskom prezimenu.
To je vrlo zanimljivo, jer motiv broda koji se javlja na kraju romana nosi određenu težinu, na neki način presuđuje o sudbini glavnoga lika.
Ovo mi je potpuno neočekivano – jednostavno sam uzeo obično prezime iz Trsta, gdje sam studirao, a koje mi je bilo poznato. Znao sam da Brodar nije tipično talijansko prezime, već slavensko...
Mislio sam da ste svjesni značenja te riječi na slavenskim jezicima pa da ste zato upotrijebili to prezime...
Ne ovoga puta!
Pa da po romanu ostavljate male lingvističke tragove za pažljive čitatelje...
Ne ovdje!
Neki esperantisti se, nažalost, ponašaju kao da su članovi kakve religijske sekte. Misle da posjeduju neku "istinu" koje drugi nisu svjesni. To je opasno. Kada tako razmišljaš, postaješ uskogrudan.
Koje sve jezike govorite?
Engleski i francuski tečno, a natucam i nešto nizozemskog. Mnoge jezike samo razumijem, ali ih ne govorim. Znam nešto malo španjolskog...
Zaboravili ste finski?
Da, zaboravio sam ga, rabio sam ga prije petnaest godina. Bavio sam se njime neko vrijeme, no otad ga više nisam morao govoriti, i znanje je izblijedjelo.
Radite kao viši lingvist Europske Unije, u Bruxellesu. Bavite li se tamo jezicima i dijalektima kojima prijeti izumiranje?
Zapravo, ne radim ondje već par godina. No jezični odjeli Europske Unije uglavnom su se bavili "održavanjem mašinerije", dakle prevođenjem s raznih jezika za javnost, to jest europske građane, ili prilikom sastanaka, kada bi bili potrebni simultani prijevodi. Time smo se ustvari bavili. Nismo se brinuli o tim užim lingvističkim problemima. Postoje europski zakoni i načini zaštite manjinskih jezika i jezika općenito. Jer politika Europske Unije jest očuvanje višejezičnosti. Kao i promoviranje učenja stranih jezika.
Mislite li da su određeni jezici pogodniji za određene aktivnosti, recimo starogrčki ili njemački za filozofiju?
Postoje jezici koji su prikladniji za određene vrste rasuđivanja. Pa ipak, takve stvari proizlaze iz uma, a ne jezika. Dakle može se reći da rasuđivanje kakvo se razvilo iz njemačke filozofije najbolje odgovara njemačkom jeziku, ali to ne znači da takva filozofija bez njemačkog ne bi mogla biti izražena. To je kao da kažemo da bi bez talijanskog jezika opera bila nezamisliva.
Autor ste izmišljenog jezika zvanog europanto, koji je svojevrsna parodija esperanta. Izjavili ste da su vam zbog toga pisali neki ljutiti esperantisti...
Da, to je šteta. Neki esperantisti se, nažalost, ponašaju kao da su članovi kakve religijske sekte. Misle da posjeduju neku "istinu" koje drugi nisu svjesni. To je opasno. Kada tako razmišljaš, postaješ uskogrudan. Ti ljudi su kritizirali europanto govoreći kako nije koherentan, kako nema jasna pravila, na što bih im odgovarao da je to točno, ali da je njihovo ponašanje iracionalno i nelogično. Trebali bi biti otvoreni i umjereniji u raspravi; ne propovijedati, nego uvjeravati i ukazivati na to što esperanto jest. Nažalost je vrijeme esperanta, kao što sam već i govorio, prošlo. No to je još uvijek plemenita ideja.
Čak ste napisali i knjigu kratkih priča na europantu. O čemu se u njima radi?
Radi se o pustolovinama europskog policijskog inspektora, koji istražuje razne zločine uperene protiv Europske Unije, poput krijumčara ili čak krijumčara ljudi, zatim o pokušajima uvođenja konfuzije u europske jezike. To su kratke, duhovite priče.
Jedan od vaših najnovijih romana, naslova "Božji pas", bavi se distopijskom vizijom bliske budućnosti u kojoj društvom vlada Katolička crkva. Čini mi se da bi u neposrednoj budućnosti zapadnog svijeta bilo realnije očekivati neku vrstu sekularne diktature. Kakvo je vaše mišljenje o tome?
Pa, nedvojbeno smo dosad u Europi imali više sekularnih diktatura negoli vjerskih. No ja sam u romanu zamislio nacionalnu državu kojom vlada teokracija, kao primjerice u Iranu, ali se ovdje radi o katolicizmu; državu koja je usvojila zakone u potpunosti usklađene s katoličkom dogmom, katoličkim "Katekizmom" i njegovim pravilima. Pitam se jesu li katolici ikada pažljivo pročitali "Katekizam Katoličke crkve", jer ondje bi mogli pronaći brojne stvari koje bi ih vjerojatno zgrozile.
Primjerice "Katekizam Katoličke crkve" dopušta, ponekad, u određenim okolnostima, mogućnost smrtne kazne. "Katekizam Katoličke crkve" neprijateljski je nastrojen prema homoseksualcima i ženama. Riječ je o, po mojemu mišljenju, srednjovjekovnom sklopu pravila, neprilagođenom današnjici. U ovoj knjizi sam zamislio što bi se moglo dogoditi s modernim društvom primijene li se na njega ta pravila. To očito jest distopija, no zamišljeno je kao nešto što bi nas moglo potaknuti na razmišljanje o tim stvarima.
Vrlo često – a to je temeljni smisao moje knjige, "Božjeg psa" – crkva i religija nisu jedno te isto. Religija je izraz naginjanja ljudske naravi prema duhovnosti. Crkva predstavlja ovozemaljsku, a ne onostranu silu. Ona kroz religiju nastoji dominirati i upravljati ljudskim životom. Trebali bismo osvijestiti to proturječje. Crkva ne odražava nužno Boga, to je ljudska ustanova. A duhovnost je nešto drugo.
Spomenuli ste Iran i teokraciju. Mislite li da će se brojni imigranti iz Sirije i drugih zemalja moći uspješno integrirati u zapadno društvo?
Da, uvjeren sam da hoće. Trebat će vremena. No Europa je izgrađena na migracijama. To je konstanta ljudske povijesti, seobe naroda uvijek su postojale. Postoje razdoblja migracija golemih razmjera i druga razdoblja, kada ih baš i nema tako puno. Ovi će se migranti integrirati, ali polako. Postat će dijelom Europe i na neki joj način pridonijeti. U idućim naraštajima, ne nužno odmah. Promijenit ćemo se, postati drukčiji, bogatiji. Razvit će se nove ideje, supostojat će više religija. Ljudi koji su pobjegli od rata sigurno će imati razumijevanja i volje za miran suživot sa svojim sugrađanima u Europi.
Jedina vaša knjiga koja je prevedena na hrvatski jest "Nova finska gramatika". Što biste sugerirali hrvatskim izdavačima, koju bi vašu knjigu mogli iduću prevesti?
Mislim da bi moj roman "Posljednji Vostyach" bio zanimljiv hrvatskom čitateljstvu, a isto tako i "Božji pas". Preporučio bih, zapravo, da se sve moje knjige prevedu na hrvatski!
Razgovor s Diegom Maranijem objavljujemo u suradnji s Festivalom svjetske književnosti.
** pogledajte i video zapis razgovora koji je s Diegom Maranijem na tribini "Razotkrivanje" vodio Goran Ferčec.