Dražen Ilinčić - "Berlinski ručnik"
«Roman koji je pregrijao Hrvatsku», «prijelomni trenutak u hrvatskoj književnosti», samo je malen dio konstatacija koje su izrečene povodom objavljivanja prvog romana dugogodišnjeg novinara Dražena Ilinčića, čak i prije no što je «Berlinski ručnik» doista izišao iz tiska. I doista, ovoga puta nisu posrijedi tek «obična» medijska kuhanja, jer kad jedan od rijetkih deklariranih homoseksualaca iz javnog života objavi roman koji je ujedno i prvi gay roman hrvatske književnosti, onda je to doista vijest.
Gay književnost u liberalnijim je sredinama već dugo ravnopravan žanr, pa tako, na primjer, susjedi nam Slovenci imaju popriličan broj knjiga s tzv. marginalnom tematikom, u što smo se prije koju godinu mogli uvjeriti i prijevodom «Anđela», poprilično hard romana jednog od najagilnijih gay aktivista i pisca Braneta Mozetiča. Premda, dakako, gledamo li povijesno, književna djela s gay tematikom nisu nikakva novost, od antičke književnosti do danas, treba ih razlikovati od književnosti koju stvaraju gay pisci. Kako ne bismo ulazili u rekapitulaciju, od svih tih kontroverznih Shakespeareovih soneta, preko «prokletih pjesnika», do velikog gurua takve literature, filozofa i književnika Jeana Geneta, dovoljno je podsjetiti kako je prije dvije godine Bookera dobio roman «The Line of Beauty» deklariranog homoseksualca Alana Hollinghursta. I dok gay književnost u nekim drugim sredinama više i ne mora imati oznaku subverzivnog, u Hrvatskoj je Ilinčićev roman doista događaj. U književnosti gdje za brojanje djela s gay tematikom ne treba koristiti ni sve prste jedne ruke (letimičan je uvid u iste zastao na Valentovoj pjesmi «Drkaj mi nježno» iz zbirke «Slatki automati», te Radakovićevom pionirskom poslu s antologijom lezbijske poezije «Dvije», kao i povremenim-epizodnim izletima u tematiku), «Berlinski ručnik» svakako je naslov koji će uzburkati književnu i onu drugu javnost.
Roman započinje in medias red – opisom eksplicitnog seksualnog čina dva muškarca, od kojih je jedan četrdesetogodišnji pripovjedač koji će nas u ispovjednoj formi provesti kroz fragmente svoga bogatog ljubavnog života. U «Berlinskom ručniku», tako, kroz kratke i fragmentarne epizode nižu se brojni pripovjedačevi ljubavnici, od onih iz najmlađih, tinejdžerskih dana do onih današnjih, raznih nacionalnosti i rasa, seksualne epizode i njihova opservacija, pa i stanovita esejizacija. Slučajni susreti, poznanstva ili avanture posredstvom gay portala, te centralne epizode ugode i strasti vezane uz pripovjedačeva česta u putovanja u Berlin i posjet tamošnjih gay saunama, fabularna su jezgra ove proze. No, seks, iako shvaćen po formuli «seks jest gay carstvo», samo je jedan aspekt stvari o kojima Ilinčić želi pripovijedati u svome romanu.
Jer, druge su dvije ravnopravne teme – ljubav i ljepota. Žudnja za stalnim partnerom i ostvarenjem savršene ljubavi, pri čemu se Ilinčić dobrano pomaže citatima iz Houellebecqove «Mogućnosti otoka», shvaćeni su kao rijetko kad dostignuti ideal i razlog patnje, pri čemu ovo štivo šokantnih scena koje će zapanjiti malograđane i čistunce, postaje zapravo melankolična i tužna ispovijest o vječnoj čovjekovoj težnji da voli i bude voljen, makar i samo na dva sata, bez obzira na seksualne preferencije. Ljepota je pak treći aspekt ovoga romana kojem se autor posvećuje u završnom dijelu i dodijeljuje joj jednu od ključnih uloga pri izboru partnera i realizaciji seksualne žudnje. Negdje u pozadini i nikad preeksplicitno i «prebučno» čitaju se ovdje i neprilike gay pojedinca koje proizlaze iz konzervativizma i nerazumijevanja društva.
Iako se već uvelike lamentiralo o autobiografičnosti «Berlinskoga ručnika», ipak bi ga bilo pogrešno smjestiti u tu ladicu jer za to jednostavno ima premalo elemenata. Jasno je kako je u «Berlinski ručnik» Ilinčić vjerojatno upleo i dio osobnog iskustva, pa se roman čita i kao svojevrstan vodič kroz funkcioniranje hrvatske gay scene i njezine mračne strane i stigmatiziranost u društvu. No, iako sklon mini-esejima o temi, Ilinčić je ipak vješto izbjegao pretencioznost i to prije svega konstantnim iskricama duhovitosti koje djelu u cjelinu daju prizvuk rasterećenosti od moraliziranja ili optuživanja, što je definitivno i najveći adut «Berlinskog ručnika». Ilinčić je zapravo najtanji kad nastoji esejizirati na tragu Houellebecqa, jer u tome ostaje negdje na pola puta, tek ovlaš dodirnuvši izabrane teme. No, teško je «Berlinski ručnik» proglasiti romanom u pravom smislu riječi jer mu za to nedostaje čvršća struktura, pa je zapravo prije riječ o fragmentima ispovjedne proze, s povremenim referiranjem na ključne točke umjetničke gay baštine, kao što su u konkretnom slučaju Jean Genet ili nedavni filmski hit «Planina Brokeback». U Ilinčićevoj se prozi itekako osjeća i autorovo profesionalno iskustvo, jer je velik dio ispisan upravo takvim, publicističkim stilom, ležernim i «informativnim». Sve u svemu, prilično inteligentno zamišljen pionirski gay prodor u hrvatsku prozu.