Dražen Tončić : Nikada nismo težili nekoj komercijalizaciji, istraživanje tržišta nije isto što i promicanje kulture
S Draženom Tončićem iz nakladničke kuće Durieux, koja će uskoro proslaviti 30-godišnjicu, osim o aktualnim temama razgovaramo i o godinama kada je dotadašnji društveni sustav (pa tako i oblik knjižnog nakladništva) otišao u prošlost, a s novom državom počele su se otvarati i nove, privatne nakladničke kuće i knjižare u Hrvatskoj.
Nenad Bartolčić: Krenimo malo u povijest, kako i kada je nastala nakladnička kuća Durieux?
Dražen Tončić: Durieux je osnovan krajem 1990. godine. Dakle ove godine bit će okruglih 30. Nije baš godina za slavlje. Splet okolnosti je bio čudnovat. U to vrijeme se nije mogla osnovati privatna izdavačka tvrtka. Osnivane su prve stranke, i partija je morala popustiti. Stranke su trebalo legalno objavljivati biltene, pa su dozvolili osnivanje “novinskih ili informativnih izdavačkih kuća”. Mi smo tu pronašli rupu i registrirali se kao novinska izdavačka kuća. Iskreno, imali smo neku vezu prilikom registracije i u roku dva sata morali smo odabrati neko ime koje nije postojalo u cijeloj Jugoslaviji. Kako je Nenad Popović dosta radio na Tilli Durieux (rodom Austrijanka, jedna od najslavnijih njemačkih glumica s početka 20. stoljeća), odlučili smo se za naziv Durieux. Prodali smo tu njenu priču o bjegu od nacizma u Hrvatsku kako bismo izbjegli probleme vezane uz slovo x u nazivu. Bilo je tu i mnogo simbolike, a najviše nam je odgovarala ta europska konotacija. Uspjeli smo.
Sjećam se kako sam Nenada Popovića upoznao još sredinom 1980-ih, dok je bio urednik u Grafičkom zavodu Hrvatske, bilo je to vrijeme lijepih knjiga, mislim na one tzv “kapitalce”. Kako ste se vas dvojica našli na "projektu" Durieux?
S Nenadom sam radio u Grafičkom zavodu Hrvatske u onoj sjajnoj redakciji: Vjeran Zuppa, Berti Goldstein, Nenad, Branko Matan, Ksenija Jančin i poznavao sam ga od tada… Vrijeme našeg osnivanja je bilo vrijeme promjena, da ne velim čistki, i Nenad je zajedno sa tadašnjom suprugom Marijom Leinweber koja je tada radila kao tajnica dobio nogu u Grafičkom jer je imao, avaj, krivo prezime. Meni je to bilo strašno i poznavajući njegov kapacitet predložio sam da zajedno osnujemo tvrtku. Prvo sjedište je bilo u sad već legendarnoj Smodekovoj 2 – u podrumu Nenadove kuće, a prvi (formalni) direktor je bila Nenadova majka Micheline (mi ostali smo još uvijek bili u nekoj prelaznoj fazi).
I u kojoj je postavi Durieux danas, tko je kroz godine otišao a tko ostao?
Pridružio nam se još jedan kolega iz tih vremena Grafičkog zavoda – Miroslav Salopek, on je u Durieux došao iz Školske knjige, ja iz Augusta Cesarca. Osnovna postava redakcije ostala je ista do 2007. U stvari nitko od prve postave nije do kraja otišao iz Durieuxa. Otišli su u mirovinu (ali aktivnu). U jednom razdoblju u uredništvu je radila Sabine Marić, a nakon nje, Dušanka Profeta koja je osnovala svoju nakladničku kuću Pelago (s Katarinom Luketić). Ostatak ekipe je tu već barem dvadeset godina.
Kako se Durieux u tih prvih desetak godina pozicionirao u kontekstu novog nakladništva u 1990-ima?
Ako se nastavim na prethodno pitanje, naglasak je bio na domaćoj književnosti i publicistici, nekako nastavak kontinuiteta onog dobrog što je objavljivano osamdesetih (osobito u GzH), ali i objavljivanje novih autora koji su danas praktički klasici. Naravno, ratne okolnosti su uvjetovale da objavljujemo i mnogo knjiga autora iz Bosne i Hercegovine (kojima je Nenad svesrdno pomagao kako je znao i umio – od nužnog smještaja, preko sređivanja papira do transfera na Zapad), kao i autora iz Srbije koji se nisu slagali s Miloševićevom politikom. Da i ne spominjem golemi Nenadov društveno-politički angažman kod kuće i inozemstvu te njegov trud da domaće autore preko svog širokog kruga prijatelja progura i van zemlje u čemu je bio izrazito uspješan.
Gledano iz perspektive tadašnje knjižare Moderna vremena, ranih 1990-ih je Durieuxu solidno krenulo, prisjećam se nekih naslova: "Američki fikcionar" (Ugrešić), "Jelo iza samostanskih zidina", "Ono drugo more" (Magris), "Dnevnik selidbe" (Karahasan), "Sarajevski Marlboro" (Jergović), "Cvjetni trg" (Dragojević)... Durieux jučer i danas?
Iskreno, ranih ranih devedesetih većina onih koje spominjete gotovo da i nije imala gdje objavljivati. Morali bi imati puno jači želudac za to. Iako je Nenad bio zaista otvoren svima. On je zaista vjerovao u demokraciju i slobodu govora. Naravno i u kvalitetu. U samim počecima tu je bilo i autora za koje, u današnjim polarizacijama, nikada ne biste rekli da su objavili u Durieuxu. No, vrlo brzo su počela etiketiranja i neki su se ozbiljno bojali objaviti kod nas, pa je primjerice Ranko Marinković povukao svoj rukopis, a Nedjeljko Fabrio je napravio kompromis te je "Smrt Vronskog" objavio u Matici, a mi smo bili samo titularni suizdavač (bez primjeraka). Domaća i regionalna proza i esejistika nam je uvijek bila u žiži interesa. Svakako smo dosta objavljivali prijevodnu publicistiku koja se ticala našeg ovdje i sada (što je počesto izazivalo skandale), jer smo jednostavno željeli ljude upoznati s onim što ljudi vani o nama pišu i čitaju.
Naravno, imali smo i prozne autore koji su opet bili vezani uz nas (Magris), no imali smo (i još imamo) i biblioteku poezije Edicije Durieux te Kazališnu biblioteku Tille Durieux u kojoj smo objavljivali i klasike (Thomas Bernhard, Sylvia Plath, Konstantin Kavafis). U komercijalnom smislu domaći autori su se ipak prodavali nešto bolje od stranih. Govorim o našim izdanjima. Danas je kontekst potpuno drugačiji stoga je i veća razlika. Uz to, ponavljam, u ranim devedesetima nije bilo baš mnogo izbora gdje ćeš objaviti knjigu. Sloboda govora i izražavanja nije baš bila općeraširena i dobrodošla. Ipak, izdavački profil ipak uvijek određuje stolujući urednik, a tada je to bio Nenad Popović. Moj je princip da urednik uvijek ima autonomiju raditi svoj program po svom izboru i ukusu. Sada je urednica Ivana Rogar i mislim da ona radi izvrsno taj posao.
Koji su bili najveći Durieuxovi hitovi nekad, no koji su naslovi zaintrigirali čitatelje posljednjih godina ili u recentnije vrijeme?
Najsmješnije je to što se u 30 godina malo toga promijenilo što se autora tiče. Tko se tada prodavao, prodaje se i danas. Svakako nam je Jergović bio najprodavaniji autor. Međutim svi autori iz devedesetih su se dobro prodavali (Šoljan, Ugrešić, Drakulić, Dragojević), no radili smo ih samo u jednoj nakladi jer smo samo za to imali prava pa ne znam kako bi to izgledalo na dulji rok. S današnjim odmakom gledajući, te naklade u odnosu na današnje, izgledaju svemirske. Čak i knjige koje se “nisu prodavale”, prodavale su se u bitno većoj nakladi nego one koje se danas “dobro prodaju”.
U posljednje vrijeme nam se nešto bolje prodaje publicistika i esejistika (primjerice Matoševićeva "Doći u Pulu, dospijeti u tapiju") pa i knjige iz neimenovane biblioteke o suvremenoj vizualnoj umjetnosti i umjetničkim praksama koju radimo u suradnji s Hrvatskom sekcijom AICA-e (recimo "Topoi umjetnosti performansa" Suzane Marjanić). Beletristika se prodaje, u stvari, prilično ujednačeno. Odskočili su jedino "Junak ili čudovište" mlade autorice Mirte Maslać te "Doručak za Bič" Maria Brkljačića. Ali prije nešto više od 30 godina radio sam u kući čija je prosječna prodana naklada beletristike bila 20.000 primjeraka, pa kad me netko od autora danas pita koliko je prodano primjeraka crvenim od neugode.
Očito da Durieux spada u onaj dio nakladnika kojima nije išla na ruku kasnija mainstreamizacija medija, prevladavajući koncept tzv. nakladničkih knjižara, nestanak časopisne scene... sve što je dovelo do danas sve slabije recepcije izdanja vaše i srodnih nakladničkih kuća (Litteris, Izdanja Antibarbarus, Meandar Media, Disput...), pa shodno tome i potražnje za njihovim knjigama?
Naš je stav uvijek bio da knjižare moraju, kao u zapadnim zemljama, biti neovisne od nakladnika. Jednostavno ja ne mogu očekivati da će se knjižar koji je ujedno i nakladnik odnositi jednako prema našoj knjizi kao i prema svojoj. I to mi je potpuno razumljivo. To je zakon tržišta – zašto bih se trudio oko tuđeg ako mogu prodati svoje. Što se mainstremizacije medija tiče, ako mislite na odmicanje medija od kulture to je opet samorazumljivo – ne potičemo kulturu već brojimo klikove. Pa nećemo valjda objavljivati tekstove o novoj zbirci poezije kad se klikoskupljačke osobe upravo razvode. To se zove liberalizacija tržišta. O časopisima da ne govorim. Mi izdajemo književni časopis Fantom slobode. On se u ovom trenutku može pogledati ili kupiti u doslovno pet knjižara u cijeloj Hrvatskoj. Još je tragičnije da ga u svojoj ponudi ima manje od deset narodnih knjižnica.
Kako uopće uspijevate zaokružiti financijsku konstrukciju izdavanja Fantoma, ostaje li uopće za honorare suradnika?
Iako je sam koncept i ideja Fantoma slobode u počecima bila nešto drugačija, nismo ga željeli ugasiti jer je to praktički jedini tiskani medij u kojem može objaviti i mlađi neobjavljivani autor. Oduvijek je prvo pitanje nepoznatom autoru koji je došao kod nakladnika s rukopisom bilo “Gdje ste do sada objavljivali?”. Ako nije nigdje, urednik bi ga obično poslao u neki časopis. To je bio prvi filter. Fantom bi bilo nemoguće objavljivati bez potpore Ministarstva kulture i Grada Zagreba i da nje nema ne bismo ga niti objavljivali. Potpora uglavnom pokriva tiskarske troškove. Rijetko ili nikako se isplaćuju honorari. Prihodi od prodaje su, u stvari, gotovo pa beznačajni. Ali. Online izdanje Fantoma može se vidjeti na Central and East European Online Library iz Frankfurta. I tamo vidimo da se kroz pretplatu institucija i pojedinaca pojedini tekstovi čitaju. Doduše ljudi su zainteresiraniji za esejistiku nego beletristiku, ali recepcija postoji.
Nije li ponekad potrebno i nametnuti se, balansirati između onoga što bi željeli da tržište (preciznije: publika) kupuje i čita i koje su želje, preferencije same te publike?
Mi nikada nismo težili nekoj komercijalizaciji. Mi želimo da čitatelj čita našu knjigu jer ju mi smatramo dobrom i važnom, a ne da objavljujemo ono što čitatelj želi. Opet klikabilnost. To nije tako teško i sigurno da bi nam bilo lakše podilaziti, ali mi to ne želimo. To je naš izbor. Istraživanje tržišta nije isto što i promicanje kulture (ili bar pokušaj promicanja).
No, nameće se pitanje: u kolikoj mjeri postoji danas publika za djela koje objavljujete? Ako postoji, u čemu je onda problem? Što bi trebalo napraviti da Durieuxove, ali i knjige srodnih nakladnika poput Disputa, Litterisa, Meandar Medije... u većem broju završe na policama knjižara, a to je tek pola puta do čitatelja. Nakladnici traže neke načine, Sandorf je očito pronašao formulu, Fraktura isto tako već davno prije, a nedavno je otvorila i vlastitu knjižaru...
Svakako da publika postoji. Naravno da bismo voljeli da je šira, ali cilj je publiku i stvarati. Dio spomenutih nakladnika se okrenuo vrlo proaktivnoj politici, kako prema čitateljima, tako i prema raznim fondovima. Neki od njih su u tom smislu daleko ekipiraniji od nas. Za razliku od nas koje je u stvari kriza 2007/8. gotovo slomila svakako su u sebe uložili više nego što smo mi mogli. Mi smo se na žalost bavili preživljavanjem, a oni razvojem. Što mi je drago, kao što mi je drago i da je Fraktura otvorila svoju knjižaru. Za razliku od većine drugih tzv. nakladničkih knjižara ova je iz šešira nakladnika-nakladnika, a ne nakladnika-trgovca.
Jasno mi je da su nakladnici vašeg profila nezadovoljni stanjem u knjižarstvu, gdje je veći dio knjižara okrenut knjižno-publicističkom mainstreamu, ali nezadovoljstvo postoji i na drugoj strani, ili barem u dijelu te "druge strane". Ali da ne idem sada u detalje tko kome što zamjera... slika nikad nije crno-bijela.
Ako govorimo o roto-romanima upakiranima u odijelo knjige kao knjižno-publicističkom mainstreamu koji zauzima dobar dio izloga nekih naših knjižara onda je jasno da nismo zadovoljni. Što se tiče nakladničkih knjižara to sam već spomenuo. Ovo je slobodno tržište. Što se knjižare tiče ja sam sklon ideji “komunalne knjižare”. Recimo da Grad Zagreb uloži dio sredstava iz Ureda za kulturu u hladni pogon jedne takve (mega)knjižare u koju bi svi (ali baš svi) nakladnici mogli ući pod jednakim uvjetima. Dugoročno mislim da bi to donijelo više koristi nakladnicima nego potpore za pojedinačne knjige. Što je najbolje, Grad unutar Holdinga čak ima i operativnu mogućnost za to – AGM. Normalan rabat, uredno plaćanje - to nama treba.
Šira publika neke sjajne naslove nikada nije niti vidjela, niti zna da postoje jer ih nigdje niti ne može vidjeti. Na pamet mi padaju neke knjige institucionalnih izdavača – zašto šira publika ne bi bila zainteresirana za "Dubrovačke rodove" Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, ili knjigu "Rijeka Sava u povijesti" Hrvatskog instituta za povijest – podužnica za za povijest Slavonije, Srijema i Baranje iz Slavonskog Broda, ili genijalnu knjigu "Broj iz svjetlosti" Mladena Pejakovića u izdanju Ogranka Matice hrvatske iz Dubrovnika, ili "Ogulinsku pukovniju" Željka Holjevca (MH Ogulin).
Namjerno sam skrenuo s “našeg” terena, ali nije dobro da takve knjige propadaju u nekom zakutku. Dijelom stoga jer njihovi nakladnici ne posluju po principu ovakvih rabata kakvi su danas uobičajeni, dijelom stoga jer osoblje knjižare ne zna niti da postoje ti nakladnici, a kamoli knjige. Uostalom, ajmo mi staviti u izlog Jo Nesbøa, ziher je ziher. To je kao da Konzum stavi kruh u izlog. Nesbø će se ionako prodavati (doduše nisam mislio da je nasušan ko kruh). Naš problem s nakladničkim knjižarama je bio više u tome da su bili vrlo skloni nepodmirivanju svojih obaveza. Srećom počele su se i otvarati nove nezavisne knjižare koje su zainteresirane za knjigu. Dobar je primjer Bookara u Zagrebu koja je, iako nije u strogom centru, stvorila vjernu publiku, a uz to ima i ozbiljan program. Dakle nije samo izložbeni prostor s prodajom. Svakako je najvažnije da nešto znaju o knjizi i urnebesno su angažirani u promociji iste.
Sve više nakladnika iz raznih razloga okreće se direktnoj prodaji krajnjem kupcu, preskače knjižare ili na kapaljku puni knjižarske police. Ne želim arbitrirati u nesporazumima nakladnika i knjižara, ali svuda u svijetu knjižare su i prodajni ali promotivni kanal, u Hrvatskoj je na gubitku i nakladništvo i knjižarstvo, i knjigoljupci. No, što je tu je, hoće li se i Durieux intenzivnije okušati u direktnoj prodaji?
Devedesetih je postojala grupacija Hrvatski neovisni nakladnici, koja je pokušala oformiti jednog zajedničkog distributera. Djelomično je to uspjelo, ali mi smo uvijek pokušavali biti neovisni. Pa i o tome. Predugo sam u ovom poslu da ne bih bio sumnjičav. Bacanje na jednu kartu je isto kao turizam u Hrvatskoj. Kad god počne kriza mi smo ispod stola i dopadaju nas mrvice. S druge strane naša je pak politika uvijek bila da mi proizvodimo knjigu, a distribuciju nek obavlja onaj koji taj posao zna bolje. Na direktnoj prodaji nismo radili, ali ova situacija s koronavirusom nas je uvjerila da je to bilo pogrešno. Uz to, naš najveći partner koji obavlja internetsku prodaju je već neko vrijeme u ozbiljnim problemima. Nije iznenađujuće da je pad prodaje u travnju bio gotovo 92%.
Uobičajeno pitanje za sve nakladnike... kako prolazite s potporom izdavanju knjiga i otkupom knjiga za knjižnice Ministarstva kulture? Što bi trebalo mijenjati u postojećim mjerama potpore knjižnom sektoru, i neovisno o sadašnjoj situaciji zbog pandemije koronavirusa?
Na potpore i otkup nikada se nismo žalili, pa čak i onda kada nismo dobijali ništa. To jednostavno nije naš princip. Pa mi do sada nismo nikada tužili niti jednog našeg dužnika. A bilo ih je. Što se otkupa tiče tu bih spomenuo jedan problem koji i nema toliko veze s nama. To je pitanje autorskih tantijema od posuđivanja knjiga u narodnim knjižnicama. Autor kojem je otkupljeno manje ili ništa knjiga u neravnopravnom je odnosu naspram autora kojem je otkupljeno više knjiga. U vezi pak mogućih mjera potpore, vjerojatno se neće svi složiti, ali bojim se da Ministarstvo sa sredstvima kojima raspolaže teško da može napraviti više. Nekom moraš uzeti da bi drugom dao. Ja ne želim nikom uzimati.
Kakva vam je strategija za ovo vrijeme kada je nezahvalno prognozirati što nas očekuje u mjesecima koji su pred nama. Smanjujete broj naslova ili ne?
Teško da možemo objavljivati manje nego što objavljujemo. Vjerujemo da to nećemo još smanjivati. Vidjet ćemo što će biti s programom u budućnosti. Institucije su nas do sada podržavale na ćemu smo im beskrajno zahvalni. Nadamo se da će nas podržavati i dalje. Unatoč svega bojim se da nas čeka teška jesen. Ali mi s krizom već živimo dulje vrijeme. Malo nam treba…
Osim izdavanja knjiga Durieux je za druge obavljao i usluge pripreme za tisak. Ima li tu posla?
Hvala vam na ovom pitanju. Da, Durieux je oduvijek imao značajan prihod iz tog segmenta. Do sredine dvijetisućitih s tim je prihodima financirao 70% izdavačke produkcije. U stvari jedina godina kada je izdavanje knjiga bilo samodostatno je bila sezona 2003/04. - neposredno prije pojave tzv. kiosk-izdavaštva. Tu moram napomenuti da tada nisam vjerovao da će kiosk-izdavaštvo imati ikakav utjecaj na nas. Gorko sam se prevario. Ljudi su počeli vjerovati da knjiga u prodaji može i mora koštati 19,99 a ne 120 kuna. I pad prodaje je bio strelovit. Do danas nismo uspjeli do kraja pokrpati tu rupu u čamcu. No vratimo se uslugama – naša godišnja produkcija za druge je bila stotinjak knjiga i časopisa. Na žalost taj je segment posljednjih godina drastično pao. Veliki broj nakladnika za koje smo radili više i ne postoji (Barbat, Konzor…), dio institucionalnih nakladnika izdaje online, a oni koji su ostali smanjili su svoju godišnju produkciju na samo 1-2% nekadašnje.
Za kraj, preporučite nekoliko najnovijih naslova...
Pa kad smo već kod toga svakako bih preporučio zbirku poezije Petre Rosandić "Pred lavu", psihoanalitički roman Željke Matijašević "Obrane okusa smrti", dramsku trilogiju Ružice Aščić "Košnice" te opsežnu knjigu, mahom o suvremenoj klasičnoj glazbi, urednika i voditelja Aleksandra Mihalyija "Napetice iskosa – glazba u doba hi-fia".
* u znatno kraćem opsegu razgovor je prvotno objavljen u prilogu o knjigama Best Book tjednika Express.