Eric Rohmer : Dvije ili tri stvari koje znam o filmu

Održava se
01.01.1901.

Nije na umjetnosti da nas tjera u tor tvrdi u svom eseju O taštini slikarstva Eric Rohmer. Veliki redatelj, koji nas je napustio 2010., u svojih devedeset godina života ne samo da je stvorio možda i najsamosvojniji filmski opus dvadesetog stoljeća već je o umjetnosti pisao i razmišljao s promišljenošću i suptilnom elegancijom koje pronalazimo i u njegovim filmskim ostvarenjima. Da je tome tako konačno se može uvjeriti i zainteresirani hrvatski čitatelj zahvaljujući izdavačkoj kući Mathias Flacius iz Labina koja je u veljači prošle godine objavila knjižicu "Dvije ili tri stvari koje znam o filmu".

Ovo vrijedno izdanje sadrži nekoliko slavnih redateljevih eseja te duži intervju koji je s njim početkom osamdesetih vodio Jean Narboni, a koji je objavljen kao predgovor kolekciji redateljevih kritičarskih tekstova Ukus za lijepo iz 1984. godine. Eric Rohmer, rođen 1920. kao Maurice Scherer, karijeru je započeo sredinom četrdesetih godina kao voditelj jednog od tada popularnih pariških ciné-clubs dok je za kruh zarađivao radeći kao učitelj.  Članovi Rohmerovog kluba smještenog u artističkoj Latinskoj četvrti  zarana su postali Jacques Rivette i Jean-Luc Godard koji su s religioznom predanošću pohodili projekcije četvrtkom na kojima su imali prilike gledati manje poznate američke žanrovske filmove.  Pod Rohmerovim uredništvom klub je izdavao i svoj Bulletin (kasnije preimenovan u La Gazette du cinéma) u kojem su o filmu pisali Sartre i Astruc, ali i nadobudni mladi kritičari poput François Truffauta.  
Početkom pedesetih godina Rohmer 16 milimetarskom kamerom snima svoje prve kratke igrane filmove te počinje pisati za novopokrenuti časopis Cahiers du cinéma kojem će 1958. postati i glavnim urednikom. Svoje je prvo cjelovečernje ostvarenje U znaku lava snimio u ljeto 1959. (film je premijeru doživio tek tri godine kasnije) nakon čega počinje svoj jedinstveni projekt snimanja dugometražnih igranih filmova u tematskim ciklusima. Šezdesetih i sedamdesetih nastaju Moralne priče, osamdesetih Komedije i izreke, a devedesetih Priče o četiri godišnja doba. Svoj posljednji dugometražni igrani film Ljubavi Astreje i Celadona Rohmer je snimio u osamdeset i osmoj godini života. Intelektualac širokog spektra interesa ovaj veliki redatelj ne samo da je doktorirao na temi organizacije prostora u Murnauovu Faustu, te s Claudom Chabrolom 1957. objavio danas klasičnu studiju o Hitchcocku, već je i napisao knjigu eseja posvećenih klasičnoj glazbi Od Bacha do Mozarta te objavio i jedan roman (Elisabeth, 1946).

Svoj prvi tekst Film, umjetnost prostora Rohmerov je objavio 1948. u časopisu La Revue du cinéma koji je vodio Jean George Auriol. Taj je list utjelovljavao takozvano estetsko krilo (nasuprot onom političkom) čije su kritičarske perjanice bili Bazin i Astruc. Rohmer će iste godine u časopisu Les temps modernes objaviti i svoj Pledoaje za zvučni film te njime potvrditi svoje uvjerljivo artikulirane estetske nazore. Svojim se tekstovima Rohmer stavio na stranu onih koji slave vrline bilježenja stvarnog mjesto konstruiranja fantazije slikom, koji se dive prozaičnosti braće Lumičre mjesto Méličsovim trikovima. Zagovaranjem dominacije stvarnosnog elementa u filmu Rohmer se deklarirao kao duhovni srodnik velikog Andre Bazina koji će ga 1951. pozvati na suradnju u Cahiers du cinéma. Bazinove postavke kako film uživa objektivan odnos prema realnosti zbog čega je među umjetnostima na neki način nečist te kako se konstantno usavršava ka sve preciznijoj reprodukciji stvarnog bile su dubinski bliske Rohmerovoj idealističkoj estetici.

Rohmer je od svojih kritičarskih početaka nedvojbeno slijedio misli svog učitelja te stoga ne iznenađuje da je, nakon Bazinove prerane smrti od leukemije 1958., preuzeo njegovo mjesto na čelu Cahiers du cinéma gdje ostaje sve do 1963. godine. Izdanje Dvije ili tri stvari koje znam o filmu među ostalim donosi dva spomenuta eseja koja su četrdesetih izgradila Rohmerovu reputaciju, a u kojima izlaže osnovne postavke svoje filmske estetike u Bazinovom ključu po kojoj je film definiran svojom jedinstvenom sposobnošću da reproducira stvarnost u prostorno-vremenskom kontinuumu.

U tekstu Film kao umjetnost prostora Rohmer osporava ideju kako je narativni film primarno temporalna umjetnost tvrdeći kako upravo prikazivanje prostora ključno determinira specifičnost filmskog prikaza. Filmski prostor Rohmer vidi kao totalitet koja počiva na dijalektičkom odnosu između konačnosti projekcijskog ekrana i beskonačnosti prostora dočaranog filmskom slikom. Koristeći specifično filmska izražajna sredstva poput kadriranja i montaže, filmski autor prikazuje ukupnost realnog prostora koja posljedično odražava kompleksnost same stvarnosti. Zadate dimenzije ekrana pak suočavaju nas sa fenomenološkim implikacijama čina gledanja. Svoj tekst Rohmer zatvara tvrdnjom kako su najveći filmski redatelji sposobni rekonstruirati samosvojan prostorni univerzum. Za takvo su što po njegovu mišljenju sposobni Orson Welles, Jean Renoir ili Buster Keaton. Navedene teze u skladu su s Bazinovim viđenjem filma kao imanentno realistične umjetnosti. Potraga za reprezentacijskom preciznošću razotkriva realističku orijentaciju filmske umjetnosti čiji razvoj prema sve većoj objektivnošću u hegelijanskom smislu odražava  paralelnu progresiju same povijesti.

Komplementarni esej Pledoaje za zvučni film autor otvara provokativnom tvrdnjom kako film još uvijek nije naučio govoriti. Pri tom misli na činjenicu kako redatelji doživljavaju dijalog tek kao nadopunu slici pa odatle i široko rasprostranjeno uvjerenje kako dobar film ne gubi puno ako ga neprevedenog gleda strana publika. Rohmer tvrdi kako bi govor u filmu mjesto da bude reduciran na literarne dijaloge, koji su negdje na pola puta između kazališta i romana, trebao biti punopravan element filmskog izražavanja. Idealno bi stoga govor trebao presijecati, a ne tek duplicirati svijet prikazan slikom. Zvučni film stoga nije onaj u kojem glumci izgovaraju pamtljive replike već onaj u kojem su riječi integralni dio strukture.

Treći Rohmerov esej u kojem razlaže svoje viđenje filmske umjetnosti objavljen 1949. u Les temps modernes pod naslovom Više ne volimo film nije uključen u ovo izdanje. U njemu se u skladu s prethodno iznesenim uvjerenjima oštro obrušava na one redatelje koji u svojim filmovi koriste izražajna sredstva iz  drugih umjetnosti.

Umjesto njega u Dvije ili tri stvari koje znam o filmu slijedi svojevrsni manifest redateljeve estetike objavljen po nazivom O taštini slikarstva u časopisu Cahiers du cinéma 1951. godine. U ovom izuzetnom eseju koji Rohmer  otvara citatom iz Pascalovih Misli postavljaju se ključna pitanja o prirodi filma kao i njegovu odnosu prema drugim umjetnostima. Rohmer zaključuje kako: „ Filmska umjetnost sama odbacuje svaku opasnu devijaciju i otkriva ljepotu u čiju smo vječnost i sveopću dostupnost odavno prestali vjerovati. Posljedice našeg revolta i destrukcije obavija srećom i mirom. Uvjerit će nas da prijemčljivost za more i nebo, najčešće okidače ljudskih osjećaja, nije bespovratno izgubljena."

Ove su snažne misli svoje otjelovljenje u materiji dobile u fascinantnom Rohmerovom filmskom opusu koji će redatelj stvarati idućih pola stoljeća. Protusvijet stvoren njegovim filmovima opravdava redateljevo uvjerenje kako nas „umjetnost oslobađa ne mijenjajući nas, te na taj način oslobađa i samu sebe pružajući nam instrument kojim možemo prikazati sebe onakvim kakvim se vidimo."

Posljednji tekst izbora jest kratko Pismo kritičaru u vezi Moralnih priča. Knjižica također uključuje crtice u kojima redatelj iznosi svoje stavove o temama kao što su ponašanje, Bog, posao, svjetlo, scenarij, montaža, idealna publika, senzualnost i ženske tipologije. U njima se, jednako kao i u intervjuu uključenom u ovaj izbor, dodatno rasvjetljava pogled na umjetnost i svijet ovog velikog intelektualca i kreativca čiji je nesumnjivi duhovni suputnik svakako bio Thomas Stearns Eliot.

Ideje iznesene u njegovom klasičnom eseju Tradicija i individualni talent ukratko sažimaju i Rohmerov svjetonazor kad je umjetnost u pitanju. Dok Eliot tamo piše kako je „razlika između sadašnjosti i prošlosti u tome što smo svjesna sadašnjosti posjeduje svijest o prošlosti na onaj način i u onoj mjeri u kojoj prošlost nikada ne može pokazati da je svjesna sebe", Rohmer u spomenutom intervjuu tvrdi: „Održavanje veza s prošlošću ne sprječava nas da idemo naprijed - upravo suprotno. Drugim riječima, uvijek sam bio protiv destrukcije. Da bismo uopće mogli graditi, nikako ne bismo smjeli rušiti. Mnogi misle suprotno, da je uništavanje nužno. Uopće se ne slažem: nove strukture moraju egzistirati pored starih. U svemiru ima mjesta koliko vam srce ište; nije uništenje preduvjet stvaranja." Simetrije u svjetonazorima ovih dvaju velikih kritičara i umjetnika dvadesetog stoljeća potvrđuju važnost pitanja koja lucidno postavljaju kao i činjenicu kako se u ponuđenim odgovorima skriva i pokoje zrnce bezvremene istine.

Ustvrdivši u eseju O taštini slikarstva kako umjetnost nije tu da nas tjera u tor Rohmer nastavlja: „Rođena iz svijeta, njemu nas zapravo vraća. Manje da ga očisti, a više da ga ozdravi ili nas navede na reformu. Sudeći po današnjem stanju stvari, taj je zamorni zadatak za mnoge već gotova stvar." Ove je proročke misli autor zabilježio prije punih šezdeset godina. Njihova rezonantna modernost, koja odjekuje i cjelinom njegova filmskog opusa, ukazuje kako je Eric Rohmer odavno osigurao svoje mjesto u tradiciji budućnosti.

Eric Rohmer: "Dvije ili tri stvari koje znam o filmu"
Preveli Igor Grbić i Erik Pečečnik

Mathias Flacius, 2012.