Etgar Keret : Iznenada netko pokuca
Iznenada netko pokuca
Jedan po jedan, nekolicina naoružanih muškaraca različitih zanimanja upada u književnikov dom. Uzimaju ga za taoca i tjeraju na – pripovijedanje priča. Ustrašen i bezidejan, pisac – Etgar Keret – pokušava dobiti na vremenu i spasiti svoj život, pa zamuckujući krene opisivati neugodan položaj u kojemu se zatekao: "Četvorica sjede u sobi. Vruće je. Dosađuju se. Klima je krepala. Jedan od njih zatraži priču. Pridruži mu se drugi pa treći..." No to baš neće ići samo tako; uljezi prosvjeduju. Literarne konvencije, poput naslova ove priče i same zbirke, kod tih ljudi ne djeluju. "Nemoj nas zasipati smećem stvarnosti kao da smo nekakvo odlagalište. Upotrijebi maštu. Čovječe, stvaraj, izmišljaj, idi do kraja", potiču oni Kereta držeći ga na nišanu.
Tako teče radnja uvodne priče zbirke "Iznenada netko pokuca" iz pera jednog od najcjenjenijih izraelskih pisaca srednje generacije Etgara Kereta (r. 1967.). Na tek nešto više od dvjesto stranica ova zbirka nudi 38 kratkih i još malo kraćih priča, u širokom rasponu od blagog nadrealizma pa sve do stiliziranih situacija iz svakodnevnoga, obiteljskog života. Tako se u priči "Lažozemska" radi o dimenziji u kojoj se ostvaruju sve ljudske laži i u koju se može dospjeti uđe li se u stražnje dvorište zgrade u kojoj je glavni lik odrastao pa ondje pod jednim kamenom povuče skrivena ručica aparata za žvake (koja predstavlja njegovu prvu laž).
S druge strane, u priči "Timski rad" razvedeni otac, koji se s bivšom suprugom nalazi u bezizlaznom položaju nepovratno narušena međusobnog povjerenja, dolazi na etički i pedagoški dvojbenu zamisao o tome kako navesti sina na čin koji će ga izbaviti iz mračne sobe gdje ga baka običava zatvarati prilikom njegovih redovitih boravaka u njezinu stanu.
Uz takve razrađenije priče u zbirci se nalaze i neke jednostavnije i kraće, a one se obično baziraju tek na jednoj dosjetki, pa tako u priči "Što imamo u džepovima?" nabrajanje džepnog sadržaja u jednom trenutku prerasta u izraz općeljudske čežnje da se pronađe prava ljubav. Keret se u nekim tekstovima približava i poetici vica ("Hemoroid", "Mystique", "Ari"). No priče katkad problematiziraju i filozofske koncepte kao što je primjerice tzv. "leptirov učinak", propitujući istodobno i ljudsko otuđenje u svijetu komercijalizirane religije i neoliberalnoga kapitalizma (čime se autor eksplicitno ideološki pozicionira). Tako su u priči "Isusir Krist" posljednje riječi stanovitog Jeremyja Kleinmana, koji umire u zalogajnici koja se, kao i priča, zove Isusir Krist – riječi narudžbe: "Bez sira."
Inzistiranje na riječi priča u opisu Keretova opusa nije slučajno – uostalom, i literarni teroristi od pisca na početku zbirke zahtijevaju upravo to: priču. Ne novelu ili neku treću književnu vrstu. U tradiciji novije židovske književnosti Keretu najbliskije parnjake koje smo imali prigode čitati na hrvatskom jeziku možemo pronaći u humoreskama Ephraima Kishona i Woodyja Allena (u zbirkama kao što su "Sad smo kvit" ili "Puka anarhija"). Dojma sam da je Keret od Kishona naslijedio sklonost propitivanju obiteljskih odnosa (samo što su likovi Keretovih priča, u skladu s duhom vremena, prilično često razvedeni), dok je od Allena baštinio određeni fantastični element, obogaćujući ga ipak, u nedostatku boljeg teorijskog termina, izražajnijom osjećajnošću.
U svojim ponajboljim pričama iz ove zbirke, analizirajući, kao i Kafka, specifičnosti židovskog mentaliteta, Keret se ponekad doista i približava Kafkinu suzdržanom egzistencijalizmu.
Pizzerija Kamikaze
8% ni od čega
Neke od najzanimljivijih priča u zbirci problematiziraju moć pisane riječi ("Kreativno pisanje"), što čine odričući joj neki vrhunaravni smisao. One su za Kereta više nalik igri negoli ičemu drugom, pa tako u priči "Priča, pobjednička", ona, priča, progovara o samoj sebi, navodeći razloge svoje superiornosti. A jedan je od njih taj što ne diskriminira čitatelja, tretirajući pronicljivog jednako kao i onog neiskusnog, koji nije u stanju prepoznati literarne aluzije ili ne razumije dugačke i strane riječi. Osim sadržajne originalnosti priča upravo to opiranje književnom elitizmu – koje je svejedno daleko od populizma – jest jedna od najizraženijih Keretovih značajki. U skladu je s time i iznimno zanimljiv podatak koji stoji na poleđini knjige, gdje piše da se njegove zbirke najviše kradu po izraelskim knjižarama te da su najčitanije u izraelskim zatvorima.
Na ovitku knjige još je istaknuto i kako proučavatelji često uspoređuju Kereta s Kafkom: "Da je Kafka bio stand-up-komičar, kažu, priče bi mu nalikovale Keretovima." I to nije loš opis, pa premda ni Kafkina proza nije lišena profinjenoga humora, on ipak u Keretu dobiva svojeg – banalizaciji i profanaciji znatno sklonijeg – nasljednika. U svojim ponajboljim pričama iz ove zbirke, analizirajući, kao i Kafka, specifičnosti židovskog mentaliteta (i, za razliku od Kafke: židovskog društva, tj. izraelske države – npr. u priči "Što biste poželjeli od zlatne ribice?"), Keret se ponekad doista i približava Kafkinu suzdržanom egzistencijalizmu.
Zbirka završava kao što je i počela, čitateljevim posjetom Keretovu stanu. Ovoga mu puta u dom nisu banuli usmene književnosti gladni teroristi, već njemačka televizijska ekipa. Njihova novinarka zahtijeva od Kereta da sjedne pred računalo i počne pisati nešto suvislo dok ga kamera snima. Pokuša li samo nasumično tipkati, gledatelji će to "odmah znati". I dok tako Keret tipka, a televizijska ekipa snima, Keretov sin vrtićke dobi svakome, pa tako i njemačkoj novinarki, postavlja pitanje koje je ujedno i naslov priče: "Koja si ti životinja?"
"Ja nisam životinja", smije se ona, provlačeći mu dugim noktima kroz kosu. "Ja sam čudovište. Čudovište koje je došlo s druge strane oceana da pojede slatke dječake poput tebe." "Kaže da je ptica pjevica", prevedem sinu sa savršenom prirodnošću. "Kaže da je crvenpreka koja je doletjela ovamo iz daleke zemlje."
Piščeva se lakonska laž sinu može protumačiti i kao Keretova vizija uloge književnika danas, u svijetu nemira i nesreće. On je tu da bi uljepšao stvarnost, utješno obmanuo ili nakratko razvedrio barem one čitatelje koji za time toliko žude da se ne libe ni iznenadno mu pokucati na vrata, naoružani; kao u hiperboliziranom prikazu strasti prema književnosti opisanoj u naslovnoj priči ("U ovoj zemlji, ako nešto želiš, moraš upotrijebiti silu").
To bi mogla biti prikrivena poanta zadnjeg teksta zbirke, ili "bilješke o piscu" koja je pretvorena u priču.
** kritika je objavljena u suradnji s Festivalom svjetske književnosti
Iznenada netko pokuca
- Prijevod: Mihaela Velina
- Profil 05/2011.
- 235 str., meki uvez
- ISBN 9789533191997
Da je Kafka bio stand-up-komičar, kažu, priče bi mu nalikovale Keretovima. Kažu i to da se njegove knjige najčešće kradu u izraelskim knjižarama i najviše čitaju u izraelskim zatvorima. On je glas generacije koja dolazi i akrobat u svijetu humora i nasilja (neki zazivaju Woodyja Allena, neki se kunu u Tarantina).