Filip David : San o ljubavi i smrti
Filip David jedan je od najvažnijih živućih srpskih pisaca koji literarnom scenom zemalja takozvane "bivše države“ ostavlja značajne tragove još od vremena kada je činio neformalnu književnu družinu s danas pokojnim velikanima kao što su Danilo Kiš i Mirko Kovač, pa sve do nedavnog niza nagrada koje osvaja svojim najnovijim, prošle godine izdanim romanom, naslovljenim "Kuća sećanja i zaborava". U njemu, kao i u dvodijelnom romanu "San o ljubavi i smrti", David se bavi problematikom koja izravno izvire iz njegova vlastitog, židovskog, podrijetla.
Velik dio Davidova opusa usredotočen je na pitanja židovstva, obuhvaćajući umjetničke, duhovne, povijesne i filozofske odvojke židovske misli i duha, kako prije, tako i poslije Holokausta. David u "Snu o ljubavi i smrti" – to jest, dvama kratkim romanima koji ga čine: "Kratkom romanu o ljubavi" i "Kratkom romanu o umiranju" – opisuje životne putove dvojice pojedinaca koji se od svoje okoline po mnogočemu razlikuju, a zovu se Jakov Kaminer i Erik Vajs. Na neki način, njih dvojica su dvostruki tuđinci u okolinama u kojima se nalaze – prvo kao Židovi, a zatim kao izuzetni pojedinci.
Jakov Kaminer je, što zbog svojeg karaktera, a što zbog dubinskog, iskrenog doživljaja vjere neobična pojava čak i u židovskim zajednicama koje posjećuje, dok je Erik Vajs autist koji većinu života proživljava u ustanovi za mentalno oboljele i umire na Dunavu među prognanicima iz Domovinskog rata, a u određenu se skupinu uspijeva uklopiti jedino privremeno, kao član bizarne anarho-partizanske postrojbe sastavljene od malih bjegunaca iz tajne klinike za proučavanje djece s paranormalnim sposobnostima (koju su negdje u Banatu tijekom Drugog svjetskog rata uspostavile nacističko-kolaboracionističke vlasti).
Već iz ovog kratkog prikaza životopisa glavnih junaka je jasno kako se u dva kratka romana pojavljuju posve različiti likovi (izuzmemo li sporedan, tajanstven par malenih blizanaca, koji svojom dvostrukošću suptilno ukazuju na temeljnu dvostrukost romaneskne strukture, povezujući svojom nazočnošću različite radnje dvaju romana koji, opet, svojim naslovima u pamćenje prizivaju Freudovu zamisao erosa i thanatosa). Ono što povezuje prvi i drugi dio romana jest istovjetan sklop motiva: snovi, vjera, usamljenost, progon, smrt... Opisujući "San o ljubavi i smrti" kao diptih, moglo bi se reći i da je riječ o "romanu promiješanih karata" – Kratak roman o umiranju igra se s istim kartama kao i "Kratak roman o ljubavi", samo što su one u njemu drukčije raspoređene, i zato pripovijedaju jednu novu priču.
Najvažniji motiv prvog romana je, kao što mu i naslov govori: san o ljubavi. Svjestan bogate tradicije poniranja u snove i odgonetanja njihova značenja koja se stoljećima proteže svjetskom književnošću, David kao da izokreće misao poljskog kraljevića Sigismunda iz drame Pedra Calderona de la Barce Život je san, gdje "san su i sami snovi" – u "Kratkom romanu o ljubavi", da parafraziram princa Sigismunda, "java su i sami snovi". Jakov Kaminer je nahoče koje je udomio umni rabin David (koji je – ponovno zbog sna, koji je protumačio kao Božju poruku – vjerovao da je Jakov dijete anđeoskog podrijetla).
Nakon rabinove smrti, Jakov usni san u kojem mu se ukazuje nepoznata djevojka, u kojoj on instinktivno prepoznaje jedinu istinsku ljubav ne samo svojega života, već cjelokupnog svojeg postojanja. Nakon kraće potrage, Jakov doznaje da je djevojka mrtva. Međutim, čak niti njezina smrt neće moći zaustaviti bračni obred između dvije duše koje se nalaze na protivnim stranama granice koja dijeli ovozemaljski život od onog zagrobnog.
S druge strane, radnja "Kratkog romana o umiranju" svodi se na život Erika Vajsa, autističnog dječaka s telekinetičkim sposobnostima, koji odrasta "u banatskom gradiću S". Dolaskom Drugog svjetskog rata, Erik iz roditeljskog doma dospijeva u tajni nacistički institut doktora Rotmajera, nekadašnjeg obiteljskog prijatelja. Ne komunicirajući previše s vanjskim svijetom, jedino društvo Eriku pravi neki zagonetan glas koji mu se javlja u glavi i koji mu zabranjuje da o njemu govori drugima, uvjeravajući ga da je sve u redu i da će on uvijek biti uz njega.
"San o ljubavi i smrti" jest diptih koji je izgrađen na dualizmima sviju vrsta, od onih koje sugerira njegova struktura, pa do sadržajne razine, gdje neprestano dolazi do suočavanja oprečnih svjetonazora, te gdje i sami likovi teoretiziraju o općoj dvostrukosti svega što postoji.
Kuća sećanja i zaborava
Oba kratka romana sadrže mnoštvo narativnih digresija, "priča u priči" u tradiciji drevnih hasidskih židovskih pripovijesti. U prvome romanu su to svjedočanstva, anegdote, poučci i kabalističke legende lutalica koje Jakov susreće na svojim putovanjima, dok su u drugom romanu te digresije kojekakvi dokumenti i dnevnički zapisi čiji je autor najčešće dr. Rotmajer, a od kojih je možda najzanimljivi primjer gotovo esejski tekst u kojem Rotmajer ukratko popisuje sve najznamenitije slučajeve čudesnih moći i nakaznih deformacija koje se manifestiraju u djece, objašnjavajući kako će slične fenomene nastojati proučavati i u svojoj klinici, a sve kako bi eugeničkim okultističko-znanstvenim metodama usavršio genetske kodove njemačkog "nadčovjeka".
Zanimljivo je napomenuti kako je "Kratak roman o umiranju" isprva napisan kao filmski scenarij, no uslijed financijskih poteškoća, Filip David ga je pretvorio u upečatljiv drugi dio romanesknog diptiha. Usporedimo li ga s "Kratkim romanom o ljubavi", koji je znatno filozofičniji u svojem pristupu židovskoj mistici i onirici kao ponajvažnijim motivima koji obilježavaju Davidov opus, "Kratak roman o umiranju" mu, zbog svoje snažne vizualnosti, služi kao zgodan kontrapunkt.
"San o ljubavi i smrti" jest diptih koji je izgrađen na dualizmima sviju vrsta, od onih koje sugerira njegova struktura, pa do sadržajne razine, gdje neprestano dolazi do suočavanja oprečnih svjetonazora, te gdje i sami likovi teoretiziraju o općoj dvostrukosti svega što postoji. Znakovit primjer prve primjedbe je rasprava o naravi Boga koju stari rabin David Kaminer vodi s Mojsijem Lajbom Lilienblumom, predstavnikom, uvjetno rečeno, "židovskih progresivaca", skupine koja je odbacila tradiciju svojih otaca i počela se prilagođavati sredini u kojoj živi. Drugu primjedbu ponajbolje oprimjeruju riječi ekscentričnog hasidskog lutalice Tobijasa Hercla, koji, u maniri Chestertonovih paradoksa, na sebe nastoji prizvati sva zla za koja očekuje da ga ionako moraju snaći, ne bi li ih time preduhitrio, neutralizirao i pretvorio u oruđe svoje pobjede:
Gospod nije slučajno stvorio svet najvećih protivrečnosti. Tamo gde ima ljubavi, ima i mržnje. Jedno je sve, a sve je jedno. Čovek odgovara za svoja dela i nedela, a istovremeno nema moći da odlučuje o najvažnijim stvarima u svome životu. Sila moćnija od nas usmerava u ovome ili onome pravcu. Zato je sve privid. Ali to nije lako objasniti, a još je teže razumeti.
U "Snu o ljubavi i smrti" svaki značajan motiv u sebi sadrži i odraz svoje suprotnosti, poput yina i yanga. Tako, za Jakova, san može biti stvarniji od stvarnosti, na isti način na koji za Hercla poraz može odražavati pobjedu. Na sličan način za Jakova život zrcali smrt, kao što i smrt zapravo predstavlja – besmrtnost. Jedini motiv koji se u romanu – pored nedokučiva Boga – izdiže iznad dualističkih zakona na kojima sve počiva, jest ljubav, koja ne mora samo odražavati mržnju, već može zrcaliti i vječnost. Poput Boga, nedokučiv je i svijet, a božanstvenu ironiju možemo iščitati i iz činjenice da je nedokučiva i Tora, koja predstavlja ključ za razumijevanje svijeta. Jedina razlika među njima jest u tome što logika svijeta likove vodi u propast, a logika Tore ih spašava.
Motiv spasenja (također prožet duhom sveopćeg dualizma) javlja se i na završetku "Kratkog romana o umiranju", gdje izbjeglice s dunavskog broda, koji su istovremeno nasilni nesretnici i nevini griješnici, umiru u požaru, nakon lažnog čuda u noći Bogojavljenja, s Erikom kao slučajnim, nasumičnim protagonistom tog insceniranog čuda. Temeljna ironija romanesknog završetka "Sna o ljubavi i smrti" leži u mogućnosti da su svi ti prognanici možda dijelom jednog većeg, pravog čuda, kao i činjenici da je Erik zapravo pravi čudotvorac (to jest da ima telekinetičke sposobnosti, zbog kojih je i završio u nacističkoj ustanovi), samo što toga nitko od putnika nije svjestan.
Plamena smrt koja ih sve zahvaća za njih je i kazna i spas u jednome, što je ideja bliska misli sv. Pavla o spasenju griješnika, do kojega doista i dolazi, ali – kao i u simboličnom završetku ovog romana – "kao kroz vatru".
San o ljubavi i smrti
- Fraktura 03/2008.
- 192 str.,
- ISBN 9789532660470