Franjo Janeš : Formula za kaos

Održava se
01.01.1901.

Formula za kaos Janeš Franjo

"Znadeš, čitav život čekah samostalnu Hrvatsku. Sad kad je videh, želim ostati mrtav." - konstatira duh Ignaca Fuchsa, poznatijeg pod imenom Vatroslav Lisinski, negdje pred kraj novog romana Franje Janeša (1982). Kao i ostali, brojni likovi, stari je Igi vjerojatno već premoren strkom i jurnjavom Zagrebom koju je proživio na tristotinjak stranica urnebesno dinamičnog (i neobičnog!) romana autora koji je čitatelje još svojim prvijencem (Kiklopom nagrađena "Noć mrtvih živaca") navikao na "neobičnosti" koje su očito odlike njegova pisanja.

"Formula za kaos" imala je sve realne preduvjete da bude kako joj naslov kaže - kaos, jer možete li zamisliti kakva to smjesa nastaje kad pomiješate teoriju kaosa i tajanstvene formule za izračun mortalnih karata, hrvatske tajkune i vatikanske nindža-redovnice, Vatroslava Lisinskog i psihijatrijsku bolnicu s pacijentima, vidovnjakinju i katoličku crkvu, filozofske pasaže i filmske citate i sve to smjestite u Zagreb 2012.?

No, priča koja započinje otkrićem da stari profesor fizike Mato Duren, zatvoren u psihijatrijskoj bolnici, posjeduje formule za izračun točnog datuma smrti - koje je na sebi i primjenio - premda komplicirana i s mnoštvom likova, ni u jednom trenutku ne postaje glupavo gomilanje motiva, premda joj to stalno prijeti, i što je još važnije ne bježi iz ruku vrlo vještog pripovjedača. Izračun točnog datuma nečije smrti, dakako, za neke je opasnost koju treba zataškati, a za neke plijen kojeg se treba dokopati po svaku cijenu.

I premda u potragu kreću iz posve različitih razloga i različitih "ideoloških" stavova, Janešovi likovi funkcioniraju kao naizgled slučajna i pretjerana, a zapravo skladna grupica tipova i arhetipova na dinamičnom zadatku koji uključuje opasnosti, nasilje, pucanje i tučnjavu, poneku smrt, ali i vrlo detaljno pretraživanje zagrebačkog podzemlja i nadzemlja.

Zagreb 2012. godine, premda spada u domenu budućnosti, posve je prepoznatljiv i "naš" i iznenaditi može još samo sirotog Lisinskog koji je po zadatku došao s onoga svijeta i čudom se čudi u što se to pretvorila njegova žuđena slobodna Hrvatska. Janeš, naime, tom kombinacijom "pulp fictiona", stripa, filma, parodije (žanrova, teorija) i mnogo čega drugoga ispisuje priču u kojoj se iščitava jaka i vrlo eksplicitna društvena kritika.

No, riječ je o pripovjedaču kojeg ne zanima direktno preslikavanje stvarnosti, već prije svega njezino očuđavanje. Roman, naime, polazi od fantastičnih motiva (duhovi, anđeli, glasovi u glavi likova) koji u ludoj višednevnoj jurnjavi Zagrebom bivaju suočeni s onim itekako "stvarnosnim" i dodatno ih naglašavaju.

Janešov roman, recimo, eksplicitna je kritika katoličke crkve ili polarizacije hrvatskog društva bez srednjeg sloja, zdravstvenog sustava, tajkunizacije, pa i jezične politike, ali zaogrnuta u specifičan humor i brojne popkulturalne i ine reference. Na neki je način i parodija onog tipa književnosti koji hara top-ljestvicama, navodno razotkrivajući najskrivenije tajne čovječanstva.

"Formula za kaos" čudan je miks - preuzima formu američkog blockbustera, ali zadržava potencijal intelektualnog europskog filma. 

 
Franjo Janeš: "Formula za kaos"

Algoritam, 2011.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

Franjo Janeš

Formula za kaos

• Algoritam 04/2011.
• 376 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789533162607

Roman donosi priču u kojoj pacijent Mato Duren, nekoć briljantni fizičar, u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče dočekuje bizarnu smrt kojoj je predvidio točan datum, sat i minutu, ritam smrti, ne samo zločina... Franjo Janeš odlično se snalazi u svim literarnim segmentima: vođenju priče, karakterizaciji likova, jezičnom obilju, humoru, filozofskim pasažima, satiri i parodiji.