Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 13.12.2007.

Frano Vlatković : Vrtlozi bumeranzi

Rijetki su trenuci u kojima se kritičaru ponudi tekstualna evidencija da je, procjenjujući pročitano, bio u pravu... Stoga takve trenutke nije preporučljivo prešućivati. Pišući o posljednjoj knjizi Frane Vlatkovića, primijetio sam da su osim oku čitatelja dragih i pjesnički uspjelih haiuka koji zapravo čini estetsko-ambijentalnu potku knjige, u ostalim Vlatkovićevim pjesmama razvidni elementi poetike i psihologije nadrealizma koji se očituje u automatizmu izričaja.      

Primjedbi dodavši kako njegovi izleti u nadrealizam slijede i svjetonazornu i prikazivačku logiku namjernog odstranjenja logocentrizma, te da, za razliku od haikua koji legitimno promoviraju intelektualno-emotivni suživot sa svijetom lišen tumačenja i analize, nadrealistički dijelovi knjige balansiraju na samome rubu smislenoga. Naglasivši kako bi ta rubnost, činilo mi se tako, najradije kliznula u haiku i time knjigu oslobodila nepotrebnog balasta nadrealizma zarobljenog u zapadni poredak stvari.      

I što se dogodi!? Frano Vlatković odbaci »balasne vode okcidentalnog nadrealizma« i čitateljstvu podari nesvakidašnje uspjelu knjigu haikua: »Vrtlozi bumeranzi«. I tako, osim užitka u čitanju koje, eto, gotovo na početku kritike preporučam vama (čitanje, užitak ionako dolazi s njim) kritičaru osigura užitak u činjenici da je autoru, bistra oka, gledao u izvrnutu šalicu kave (bit će da je ipak u njoj bio čaj).         

Iako je knjizi haiku poezije, ispisanoj prije ovdje prikazanih »Ubilježavanja poruka«, »Bunar zvonke tišine« (2006) prethodila knjiga »Na ispruženom dlanu« (2005), najnovija zbirka, »Vrtlozi bumeranzi« (Matica hrvatska Orebić, 2007.) definitvna je potvrda prostora unutar kojega se Frano Vlatković najbolje ostvaruje. A radi se, ponavljam, o haiku poeziji. No, da li se radi o trostisima kakve bi Franinom/našem mediteranizmu propisali Japanci!? Ili se radi o haiku pjesmama koje, kao uostalom i japanske, mogu nastati isključivo u ambijentu kojega trajno nastanjuje autor!?        

Kako se ofilozofljeni/ oduhovljeni/ oprirođeni svijet i svjetonazor haiku poezije skanjuje u svoje prostore ugostiti svjetove binarnih opozicija, tako se i odgovor na ovo, pomalo retoričko pitanje ne situira u prostorima ili/ili već u onima i, i, i...: čitatelju slovkajući: i ambijent dakle, i Japanci. Baš kao kod njih u Orebiću. Baš kao kod nas na Narayami.        

Iako i tekst i tekstura haikua sugerira zapadnjaku slabo poznate dimenzije autorstva, Frano Vlatković svjestan je poetike osobnosti koju upisuje u krajolik stiha. Nije slučajno da je na poleđinu knjige dao otisnuti možda najbolji haiku iz cijele knjige: »Nebo rumeni/ Oblaci prejedrili/ Noćište sunca«.        

Premda u svojem predgovoru Bartul Matijaca nadahnuto i afirmativno piše o Vlatkovićevim haiku knjigama (poglavito se obraćajući baš ovoj), ne bih se složio s tonom njegova teksta u kojemu, doduše dobrohotno, infantilizira Vlatkovićev doprinos haikuu u Hrvata, njegove prethodne knjige nazivajući: ljupkim i dražesnim. Ljupke su i dražesne češke sobarice u filmovima pana Menzela i knjigama Kundere i Hrabala (i to je baš ono što mene kod tih Čeha živcira), a nazvati knjige tako, u najmanju je ruku bespotrebno pokroviteljski.        

Jer, stavimo stvar u kontekst: pokažite mi vrhunce hrvatskoga haikua u odnosu na koje će Vlatkovićevi haikui biti »ljupki i dražesni«, pa im onda tako »tepajte«. Dotad mi je biti konkretniji i tretirati Vlatkovića kao odraslu osobu (što ovaj i jeste) i njegove knjige, a posebno ovu posljednju, označiti izvrsnima.       

Ono najljepše i najoduhovljenije u posljednoj zbirci je spoj lokalno-ambijentalnog i ambijentalne globalnosti. Bilo da se radi o deskriptivnim haikuima: onima u kojima se izravnije čita oko posrednika: »Rujni maestral/ Zlatorubih oblaka/ Pučinu šara«, ili o meni dražim u-ambijent-prirode-naoko-neposredno-uronjenih: »Bura kotrlja/ Teške kralješke/ Zračnih ponora«, Vlatkovićev se mediteranizam stapa s teksturom originalne azijatske insularnosti zemlje koju samo kratkovidni europocentrik može zvati »zemljom izlazećeg sunca«.        

Japan kao inspiracija? Japan kao točka polaska i povratka u prostore posebne kozmopolitske insularnosti za čiju je geo-tekstualnu dvo-otočnost dostatan i poluotok Pelješac!? Nije važno. Ionako, rekli smo, binarizmi ne stanuju ovdje. Čitajte Vlatkovića. Bez obzira na raspoloženje. Nakon čitanja o dimenzijama svemoći bure nećete biti isti. Bez obzira s kojeg svijeta knjigu listali.

Jer, vidite što je knjiga/bura u stanju: »Ledeći uši/ Iz pokojničkog sna/ Trgla se bura.«        

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –