Ivica Prtenjača : Okrutnost
Ne mogu više u svojoj improviziranoj biblioteci pronaći tu knjigu, no poprilično sam siguran da stih koji premećem u glavi u prazninama između stihova nove pjesničke knjige Ivice Prtenjače, naslovljene jednostavno "Okrutnost", pripada španjolskom piscu, pjesniku i filozofu Miguelu de Unamunu. Ta stihovana (pretpostavimo) Unamunova misao kaže Tko će smrti odoljeti / mora ludo sve voljeti, što će, na drugom mjestu (ovaj put definitivno M.U.) eksplicirati sljedećim izvodom: ljubav je, čitaoci i braćo moja, nešto najtragičnije na svijetu i u životu; ljubav je kći obmane i majka razočarenja, ljubav je utjeha u bezutješnosti, ona je jedini lijek protiv smrti jer je sestra smrti.
U posljednjem retku pjesme koja otvara Okrutnost stoji naizgled strašna misao koju će stihovni materijal knjige, tek mjestimice ostavljajući nadu u pogrešku, pokušati relativizirati: lirski protagonist ondje izrijekom kaže, ponavljajući, poput pečata, vlastiti zaključak: ljubavi nema / nema je. No prostor okrutnost - do koje se, čini se, dolazi dosljednim minus-postupkom svega - nije u tome izostanku - već upravo u irelevantnosti te relativnosti. Drugim riječima: bilo je ili ne bilo, ni ljubav nas, na dugi rok, neće spasiti. Okrutnost je, u ovom pjesničkom univerzumu, jedino što nas dokazuje.
U takav nas, sve u svemu prilično fatalistički, sklop "velikih" tema, ali danih unutar svakodnevnih, uobičajenih i, ako hoćete "malih" (mada baš ništa malog nema u svemu tome) veduta vježbanja samoće, uvode trideset i četiri pjesme podijeljene u tri ciklusa koje tvore spomenutu knjigu. Ista je, još u rukopisnoj formi, početkom prošle godine nagrađena nagradom "Dobriša Cesarić", koja se godišnje, pod pokroviteljstvom grada Požege, dodjeljuje za najbolji neobjavljeni pjesnički rukopis.
Uvrštene pjesme, čini se, potvrđuju i ovjerovljuju poetički lom naznačen u zaključna dva ciklusa autorove posljednje zbirke ("Uzimaj sve što te smiruje", 2006). Frenetično, interpunkcijom neomeđeno nizanje fragmenata, informacijsko i slikovno preobilje ne uvijek homogenog ali snažnog, narcisoidnog subjekta izgrađeno na popudbini semantičkog konkretizma i iskustvu tekstualizma sedamdesetih i osamdesetih godina, dominantno u prvim dvjema knjigama (djelom prisutno i u trećoj), zamijenjeno je smireni, lamentirajući izričaj rezigniranog, 'ispražnjenog' subjekta suočenog s ograničenjima svijeta, ali i teksta. Njegov izraz je staložen, smiren, obilježen osvješćenjem i prihvaćanjem egzistencijalne "bačenosti" te je, i kada semantička ravan upućuje na napetost, (unutarnji ili vanjski) konflikt i sveprisutni nemir, u njegovu tonu i timbru prisutno nešto od klasične elegičnosti.
Semantički kratki spoj Pisanja i Yvesa ustupa mjesto naraciji, misao se razvija transparentno od prvog do posljednjeg retka - za razliku od dosadašnje prakse uglavnom se poštuje njegova značenjska zaokruženost - što rezultira taksativnim, perpetuirajućim, na ponavljanju i 'jedinici daha' izgrađenim ritmom. Isti biva dodatno učvršćen repetitivnim, strukturirajućim sintaktičkim paralelizmima i jedinicama koje, mjestimično, funkcioniraju kao odjek nekog neuhvatljivog refrena.
Ova je pjesnička Stoia uokvirena uglavnom negativnim kategorijama, prije svega spomenutim izostankom ljubavi - njezinom nemogućnosti koja se gotovo poopćuje, utemeljuje kao ontološka konstanta, te sveprisutnim motivom razdvojenosti, neostvarenog susreta ili, u najboljem slučaju, rastanka. Mimikrirana snažnom, možda na trenutke i isuviše iskričavom metaforikom, aktivacijom uvriježenih metaforičkih gustih mjesta, ali i lucidnom, opreznom instrumentalizacijom inače nekritičnom upotrebom izlizanih toposa i globalno-metaforičkih sklopova (sveprisutni su srce, krv, rana, usne, oči; ljubav je iscrpljujući rat), tkivom pjesama dominiraju uprizorenja ispražnjenosti, lišenosti, nemoći, slabosti, čak i bezbojnosti.
Tek jedan je prozor naznačen kao mogući izlaz iz te egzistencije tamnih tonova, no i on s pokazuje, ako ne zatvorenim i neprobojnim, a ono barem nesigurnim i ambivalentnim. Riječ je, naravno, o prostoru teksta. Reanimira se u prvoj knjizi uspostavljen romantičarski topos pisanja i literature kao pribježišta, nečeg što omogućuje izmještenje iz opterećujuće kolotečine. Protagonist će tako reći Jutros sam se morao spasiti, / povjerovao sam i u pisanje kao / veselu životinju te, u sljedećoj pjesmi, potvrditi svoju eskapističku namjeru: iza prozora / sjedi čovjek posve gol / i tuče po / plastičnim slovima. / On tako napušta sve ovo. / On odlazi na putovanje... čime je čin pisanja i izrijekom identificiran putovanjem, dislokacijom.
No, ono samo naizgled predstavlja sigurno mjesto - istovremeno je neprijateljsko, autodestruktivno; područje opasnosti - pisanje sve više / počinje sličiti / lomljenju prstiju, bušenju kože / svojevrsnom uzimanju prirode / bespovratno, te je na kraju, možda ne bi li pružio suviše nade, potrebno upravo minimalno 'konačno rješenje': Ubiti pjesnika koji / iz mračne sobe / škrguće zubima.
Iako bi mogla podnijeti poneko kraćenje, brušenje na razini sintagme, a i organizacija pjesama u cikluse - budući je riječ o kompaktnom, homogenom i zaokruženom materijalu - djeluje pomalo nasilno, u ovoj su snažnoj i upečatljivoj knjizi sadržane neke od najboljih Prtenjačinih pjesama. Ono maloprije spomenuto pisanje, iako možda nema riječi koje spašavaju i nikad ih, ustvari, nije niti bilo nije, zbog toga ili usprkos tome, ništa više i ništa manje nužno. I dobro je, lijepo je.
Ivica Prtenjača : "Okrutnost"
Društvo hrvatskih književnika : Profil, 2009.
( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )