Jadranka Pintarić : Svi mi samo ponavljamo sudbine koje su odavno zapisane

Jadranke Pintarić (foto: osobna arhiva)

Na trećem mjestu 'Top 20 hrvatske književnosti' najprodavanijih knjiga koju prikuplja i sastavlja portal Moderna vremena u siječnju ove godine našla se jedna "posebna", iako za ovo vrijeme možda i ne toliko neočekivana knjiga, "Dobro sam i ostale laži" (V.B.Z.) Jadranke Pintarić, zbirka pripovijedaka o melankoliji – kao raspoloženju, kao karakternoj osobini, ali i kao psihičkoj bolesti – i njezinim različitim licima u suočavanju s nepodnošljivošću postojanja. Melankoliku, naime, do života nije osobito stalo, ali on često nije ni samoubojica. Učahuren na pragu nesnošljive depresivnosti taman dovoljno prožete proplamsajima životnosti da ju je nemoguće ignorirati, melankolik koji zanima Jadranku Pintarić živi trajno zarobljen u limbu mučne svjesnosti svojega bivanja.

Proizašla iz autoričina intimna pokušaja izlaženja na kraj s vlastitim tjeskobama kroz kratke zapise i opservacije o proživljenim melankolijama, knjiga "Dobro sam i ostale laži" svojevrsna je freska različitih melankoličnih temperamenata unutar začaranog kruga negativnih emocija. Dvadesetak tipova melankolika našlo se tako u jednako toliko fikcionaliziranih životnih situacija koje čine pripovjedni niz prvoga dijela nove knjige Jadranke Pintarić – slijedi ih trinaest opisa melankoličnih raspoloženja, svojevrsnih literarnih analiza ukradenoga trenutka mračnog stanja svijesti. 

Plodna književna kritičarka i urednica, Pintarić prozu piše polako i objavljuje rijetko – dosad je objavila knjigu odabranih kritika "U smjeru meridijana: Književne kritike" (2003.) i zbirku tekstova "Kamate na ljubavne uzdahe; Ogledi o tankoćutnosti" (2008.). "Dobro sam i ostale laži" knjiga je o previranju i sumnjama, o mukama i trpnjama trajnog stanja bijega ili, autoričinim riječima, jednostavno: knjiga o osjećaju preživljavanja u fusnoti. No, ova zbirka nije samo pokušaj literarizacije tavorenja onkraj ispunjenosti i sreće, već i ambiciozni umjetnički projekt koji uvezuje mitološko nasljeđe, književnu erudiciju i fikciju u svojevrsnu antropološku analizu povijesnih odnosa prema melankoliji na vremenskoj crti sadašnjosti omeđenoj dvjema autobiografskim crticama.

Pažljivo krojene, sve priče Jadranke Pintarić stanu u jedno ogledalo: čarobno ogledalo satkano od različitih ljudskih zbjegova od monstruma zvanog život. Sasvim dovoljan povod za ovaj iznimno zanimljiv razgovor s autoricom. 
 

Dobro sam i ostale laži Pintarić Jadranka

Gea Vlahović: Vaša knjiga "Dobro sam i ostale laži" knjiga je o melankoliji, u prvome redu pokušaj razumijevanja toga stanja, a potom i ozbiljan književni projekt u čijoj je podlozi odnos društva kroz povijest prema melankoliji. Je li melankolija nešto loše? Ima li to stanje i neki pozitivan aspekt?

Jadranka Pintarić: Melankolija je s jedne strane zamalo univerzalno ljudsko iskustvo, a s druge kulturni konstrukt. Većina ljudi ponekad je potištena, neraspoložena, nesretna, tjeskobna, očajna, malodušna… Za tu istu većinu to je posve normalo afektivno iskustvo ili, što bi rekao Robert Burton, u tom je smislu „melankolija obilježje smrtnosti“, odnosno ono što se u modernim humanističkim znanosti naziva human condition. Takva melankolija ne znači da je riječ o duševnoj bolesti. Navodim Burtona jer je njegova knjiga The Anatomy of Melancholy iz 1621. jedno od najvažnijih djela zapadne civilizacije, impresivan, pozamašan svezak, enciklopedijski kompendij o temi duševnih boli, patnji, dijagnoza i sistematizaciji, dakako i njihovu tretmanu – u ono doba. Prepričao je i kako su stanovnici Abdere pozvali Hipokrata da izliječi Demokrita od, rekoše, ludila. Zatekao ga je u vrtu s knjigom na koljenima i uokolo razbacanim truplima životinja koje je secirao. Demokrit je rekao Hipokratu da je to učinio zato da bi pronašao sjedište svoje „crne žuči“, to jest, melankolije; prema Hipokratovom i Galenovom nauku, sve bolesti potječu od poremećaja u odnosima četiriju tjelesnih sokova: krvi, sluzi, crne i žute žuči. Dakle, nekoć su se duševna stanja, psihološka iskustva, mogla prispodobiti tekućinama koje se zgušnjavaju, fermentiraju, razrjeđuju… Pa i Aristotel se poslužio slikom zgusnutog vina da opiše melankoliju. Stoga je i Burton zaključio da tijelo, materijalno, djeluje na nematerijalnu dušu, pa kaže da poremećaji uma mogu utjecati na tijelo, a to pak iznova na stanje duše. To je, zaključuje on, „hvatanje višeglave zvijeri“. 

I to je začarani krug kojem se danas opet vraćamo: nije sve u kartuzijanskom ljudskom stroju, nego ima nešto bitno i u duši. Na naš duševni ustroj djeluju mnogi čimbenici: okolina, genetika, okoliš, uvjeti života, hrana, zrak… Što se pak tiče kulturnog konstrukta, riječ je o tome da društvo određuje u kojem je trenutku melankolija prihvatljiva – u doba romantizma, štoviše, i poželjna osobina, a kada postaje patologija – danas se to zove depresija – koja podliježe osudi, preziru, zazoru. Ili da se ponovno pozovem na Burtona: „Ni u Babilonskoj kuli nikada nije bilo takve zbrke u jeziku kakva je u kaosu različitih simptoma melankolije“. Uglavnom, referiram se na stari pojam melankolije, namjesto na danas širi i "težak", uglavnom diskriminirajući, pojam depresije. 

Najkreativniji stvaratelji, osobito u umjetnosti, često su melankolici – sjetite se brojnih slavnih pjesnika… Samo da vas podsjetim kako je Lou Andreas-Salomé u pismima tješila Rilkea da je „emocionalni višak presudan za kreativnost… jer je mnogo pjesničkih djela proizašlo iz raznih vrsta očaja“.

Ova se knjiga, kako se čini, dugo kuhala… Od vaše je posljednje prozne zbirke prošlo 12 godina. Zašto toliko dugo?

Ponajprije zato što nisam ambiciozna – bivajući u prostoru književno-knjiške produkcije shvatila sam da je došlo doba u kojem svi pišu, a malo je onih koji čitaju. Nisam imala ništa bitno reći, pa nisam ni objavila. Usto, u međuvremenu mi se dogodio onaj život za koji ne očekujemo da nam bude u životnom planu koji zovemo „samo da ovo-i-ono…“.

Dok vi šutite i čekate, suvremena domaća književna produkcija, kako se čini, buja. Koga biste izdvojili kao neku vrstu 'otkrića' u posljednje vrijeme? Postoji li danas netko za koga možemo biti sigurni da će jednoga dana ući u kanon?

Ne bih se usudila prognozirati tko će jednoga dana biti klasik – svijet se prebrzo mijenja, samo u posljednjih pola stoljeća promijenio se više nego prije u tisućljećima. Imam jedan intimni kriterij pri vrednovanju: koliko je ta knjiga pridonijela mojem spoznavanju svijeta, ljudi, mene same. Ako mi je donijela nove spoznaje, onda ću je ostaviti na polici, ako nije, šaljem dalje. 

Demokratizacija i pojeftinjenje tiska jedan su od razloga velike produkcije. Po drugoj strani imamo fenomen ostvarenja čuvene rečenice Josepha Beuysa da je svaki čovjek umjetnik. Čini mi se da nam se pomalo obija o glavu i ono na što je upozoravao lucidni Ivan Ladislav Galeta – umjetnost je postala ekološki problem jer svatko misli da je stvorio remek djelo i da treba biti sačuvano za budućnost. To se može primijeniti i na produkciju knjiga, pa nailazim na sveske za koje kažem: šteta papira. Naša kultura je postala groteska postmodernističke fraze „anything goes“, pa ako dodam još jednu frazu iz tog vremena, „ljepota je u oku promatrača“, dolazimo do situacije: svatko svojeg konja hvali. Pa u nas valjda svake godine izađe neka knjiga kojoj u blurbu piše da je „klasik“. A za nekoliko mjeseci potone u zaborav, jer je došao novi „klasik“. Meni je to fivolno. Nema kriterija, nema nekadašnjih autoriteta. Buka je zaglušujuća jer marketinški stroj mora odraditi svoj posao: knjiga je roba, izdavaštvo je industrija. Od nedavno je postala popularna i sintagma „kulturne industrije“. Želudac me boli kad to čujem. Znamo što to znači: izađi na tržište i preživi. Ili krepaj. 

Davno (ha ha), u prošlom stoljeću, u jednoj knjizi pročitala sam kako je Byron jednom rekao da obvezati nekog savršeno nepoznatog čovjeka da izvuče svoj novac iz džepa – gesta koja nije ni nedobrovoljna ni ravnodušna – radi kupovine neke knjige jest prava afirmacija pisca, znak njegove moći. Dojmilo me se toliko da sam to zauvijek zapamtila. Na neki način to je i danas istina, samo što publika danas puno više utječe na produkciju nego u njegovo doba. Tako mi imamo smiješne situacije u kojima su neki naslovi proglašeni hitovima, a prodani su u stotinjak primjeraka. Ako se osvrnete samo dvadesetak godina unatrag i pogledate koji su naslovi bili hitovi, silno hvaljeni i slavljeni, shvatit ćete da eventualno na prste jedne ruke možete nabrojati ona djela koja su i danas relevantna i vrijedna čitanja. No, da ne bih bila pogrešno shvaćena: vremenu trebaju i tekstovi koji ga opisuju u danom trenutku. U osinje gnijezdo izdavačko-kritičarskih lobija i „rada po učinku“ (učiniš ti meni, učinim ja tebi) ne bih uopće dirala. Ali, znate, kad ostariš shvatiš da će vrijeme sve to potaracati i više se ne sekiram.

Ishodište za ovu knjigu su tekstovi o melankoliji, pisani prvi, ali su se u knjizi zapravo našli u njezinu drugom dijelu, kao svojevrsni indeks različitih tumačenja i primjera melankolije koji bi nam mogao baciti dodatno svjetlo na motive (ili odsustvo motiva) likova iz priča koje su im prethodile. Je li melankolija dobra muza za pisca? Kakvu vrstu inspiracije nudi jedno takvo raspoloženje?

Da, prvo je nastala većina tekstova iz drugog dijela knjige pod nazivom „Melankolije“. Prije oko pet godina jedne sam večeri sjela sama sebi napisati kako se osjećam – zato da bih se ujutro lakše nosila s tjeskobljenjem. Ne skrivam da me na istraživanje/pisanje nagnala vlastita tjeskoba i ne skrivam da su prva i posljednja priča autobiografske, to je bio neki moj okvir. One između nisu – suludo bi bilo da si pripisujem toliko patnje i nevolja, zar ne? Nadam se. Te su priče došle poslije, nekako spontano. Tuđe priče koje je trebalo zabilježiti da se ne osjećam samom. Naposljetku je dio koji sam nazvala „i druge boljetice“ završio na početku knjige jer su mi neki prijatelji koji su čitali rukopis dobrohotno rekli da su „Melankolije“ odveć hermetične. Zato mi je sad, kad je knjiga objavljena, posebno drago kad mi se jave čitatelji i kažu da su ih „Melankolije“ „udarile u pleksus“ jer u tim je tekstovima sažeta sva muka tog stanja.

Jeste li prethodno uopće razmišljali o tome kako će vaše priče biti shvaćene – plašili se da ne budu shvaćene krivo?

Mislila sam da nitko neće čitati knjigu o depresiji, a onda je ispalo da smo imali sveopće depresivnu godinu, pa sam dospjela i na listu bestselera na vašem portalu. Užasno sam samokritična pa sam u šoku od svih reakcija. Javilo mi se mnogo nepoznatih mi ljudi koji su se prepoznali u pričama, onih koji su prepoznali svoje bližnje, onih koji bi željeli nekome pomoći. Reakcije su tako divne da sam svaki dan u čudu. Čak sam imala molbe za psihoterapijom, što dakako ne mogu raditi jer sam laik. Samo svojim prijateljima ponekad poslužim kao psihoterapeutkinja – što mi je velika čast i zadovoljstvo. Znate, u svakodnevnoj žurbi zaboravimo da je ljude potrebno samo saslušati, pažljivo i suosjećajno, već to je pomoć.

Jedna od dvije autobiografske priče je "Obična smrt u doba korone", koja grubo prekida sve dotadašnje lamentacije: za razliku od beskrajnoga psihologiziranja života, smrt je konačna, doslovna, nedvosmislena; kad se dogodi smrt, postoji samo praznina. Ubacili ste je u knjigu kao epilog – znači li to da je smrt sretan kraj za melankolika?

Hmm, pa nadam se da nisam samo lamentirala do posljednje priče? Ta se priča dogodila u trenutku kad je knjiga bila uglavnom završena i činila mi se kao logičan završetak. Smrt je prvo bol, potom gubitak, onda praznina. Postoje melankolici koji su suicidari, kako ih definira Jean Améry, osobe koje razmišljaju o suicidu, pokušale su ga počiniti ili planiraju učiniti; i oni koji prigrle život kakav bio da bio. Za one kojima je život apsurda besmislen, smrt je olakšanje. Ali zaboravljamo da svakoga ionako čeka smrt. Suicidari su „samo“ toga jako svjesni, svakoga dana.

Postoji li nešto što je zajedničko svim melankolicima? Prepoznaje li melankolik drugog melankolika? Kakvu emociju izaziva takva vrsta prepoznavanja?

I da i ne. Osobito ne na prvu. Kao što znate, mi „lažemo“, skrivamo se. Melankolici/depresivci vrlo često skrivaju se iza različitih maski: veseljaka, šaljivdžija, dežurnih klauna, čangrizavaca, cinika, mrzovoljnika, kulera, radoholičara, zakopčanih, luzera, zakerala… Pomnjivim promatranjem, s iskustvom, nakon nekog vremena naučite ih prepoznati. Ali nije pristojno to odmah objelodaniti. Prvo treba steći povjerenje, a onda se može mic-po-mic krenuti prema otvaranju. Naravno da je važna spoznaja da niste kužni i nastrani, da je razmjena iskustava ljekovita, da možete dobiti toplo, iskreno razumijevanje. Olakšanje je to, koliko god da crne misli zbog toga neće nestati…

Svojim likovima ovom knjigom dajete priliku da naprosto – budu. Kakav je vaš intimni odnos prema vašim protagonistima? Čije su to priče – tko su ti ljudi? Koliko u njima ima vas?

Ne samo u fikciji, nego ponajprije u životu, najvažnije je dati ljudima da – budu. Da budu to što jesu, s manama i vrlinama. Inače ih kljaštrite i obezvređujete. Nisam to znala u mladosti, trebalo mi je mnogo teške melankolije i patnje da to spoznam. U knjizi su sabrane priče mnogih ljudi koje sam susretala u životu, onih s kojima sam bila bliska, ali i onih o koje sam se okrznula. Svatko od nas je čuo neke životne priče koje su bile zapanjujuće, neobične, bizarne, apsurdne… pa bi izgovorio poznatu rečenicu: život piše romane. Ali ne, romane ne piše život nego oni koji su sjeli pisati da bi pojedinačno iskustvo uzdigli na univerzalno ljudsko. Sve svoje likove duboko osjećam i suosjećam s njima – uostalom zato i jesu tu ispisani. Kad mi je nedostajalo iskustvo iz prve ruke, izmislila sam – ipak sam mnogo literature o temi pročitala. Oni su ja, a ja sam oni – kad je riječ o melankoliji, egzistencijalnoj tjeskobi, ali ne i životnim detaljima.  

Očita je svojevrsna autorska opsesija ženskom pozicijom, traumatičnim obiteljskim vezama i destruktivnim muško-ženskim odnosima, uz alkoholizam kao svojevrsnim lajtmotivom. Vaši protagonisti nose velik teret emocionalnog nasljeđa: prevladava osjećaj nevoljenosti i nepripadanja obilježen nesposobnošću probijanja zida predbacivanja, zbog čega se čini da su trajno zarobljeni u limbu između plačnoga bijesa i nemoćnoga očaja. Teško je čitati njihove priče. Ipak, ne mogu se oteti dojmu kao da su one i neka vrsta ciljane poruke, otvorene izjave, 'izlaženja iz ormara' čak. Jeste li kroz njih tražili i neku vrstu odrješenja, jesu li one neka vrsta obračuna?

Naravno da je većina priča ispripovijedana iz ženske perspektive jer mi je to blisko, dobro poznato. Utoliko to nije opsesija, nego vjerodostojnost. Nekoliko „muških“ priča su one koje su mi bile znane iz prve ruke. Nakana mi je bila sve priče ispričati kao da su moje, kao da sam ih proživjela. Uzgred, bilo je još priča ali sam ih škartirala kao nedovoljno vjerodostojne. Zanimljivo mi je promatrati recepciju knjige i tko što prepoznaje, tko se u čemu prepoznaje… a svak se češe gdje ga svrbi. Mnogi su se čitatelji prepoznavali kao nevoljeni, drugi kao neshvaćeni, treći kao zarobljeni… Ako sam uspjela poslati poruku da treba „izaći iz ormara“ zapravo sam zadovoljna. U tom smislu to nije „obračun“ nego pokušaj da oni „obilježeni“ depresijom steknu pravo na razumijevanje i vidljivost svoje boljetice, da ne budu osuđivani kao frikovi i luđaci. Što se mene tiče, već jako dugo ništa me ne ljuti – budem samo beskrajno tužna.

U kontekstu "luđaka", odnosno, psihijatrijskih pacijenata, njihovo iskustvo – barem sudeći prema vašoj knjizi – nije osobito pozitivno kad je riječ o pomoći institucija, stručnjaka. Kakvo je kad je riječ o okolini?

Zapravo je institucionalna pomoć poput lutrije: možeš „izvući“ osobu koja samo odrađuje svoj posao, sluša te s pola uha ili ni to; a sretnici „dobiju“ predane profesionalce koji im doista pomognu i olakšaju život. Pritom sad ne mislim na pisanje recepata za „tabletice sreće“, premda sam primijetila da su posljednjih godina mnogi liječnici široke ruke kad je o tome riječ – pa se tako posjet psihijatru svodi na recepte, a i traje točno toliko koliko treba da se „usuglasi“ terapija. Mi smo i dalje primitivno društvo u kojem se odlazak psihijatru i psihijatrijska dijagnoza smatraju sramotom. Da ne bi dobile stigmu „luđaka“, često obitelji taje, skrivaju, srame se svojih „zastranjenih“ članova. Tako se osobe koje su ionako u nevolji još moraju nositi i s osudom i prezirom bližnjih, u boljem slučaju „samo“ s nerazumijevanjem. Nađu se u situaciji da se moraju ispričavati, opravdavati, osjećati se krivima što nisu „prilagođeni“. Govore im da su „pekmez“, cvilidrete, plačljivci, gnjavež, naporni, slabi… da je njihova bolest samo pitanje volje i odlučnosti. I kad ujutro ne možeš ustati, da si obična lijenčina, niškoristi… No, ponekad ne treba zamjeriti ni onima koji nisu iskusili takvo duševno stanje jer ga ne mogu razumjeti. Doduše, mogla bih se sad pozvati na jedan ljudski osjećaj: empatiju! Nemojte barem zamjerati, ako već ne razumijete i niste imali takvo iskustvo.

Svako poglavlje nosi naziv po nekom mitološkom božanstvu. Zašto baš ove božice (mahom su žene!); po kojem ste ih ključu birali? Jesu li ih "odabrale" same priče?

Prva priča koja je dobila ime iz mitologije bila je „Galateja“ i onda sam imala onaj trenutak spoznaje: pa da, svi mi samo ponavljamo sudbine koje su odavno zapisane. Kosnuo me Rob Riemen koji kaže: „Mitovi su najstariji tragovi ljudskoga duha. Ljudska iskustva pretvorena su u jezik i mogu se ispričati. Mit je bezvremen, jer su ta iskustva stara kao i ljudski rod. Sav značenjski život je mitski život, što znači da svi mi slijedimo te tragove. No isto tako svaki čovjek snosi odgovornost za trag koji izabere“. Mit unosi red u naš svakodnevni kaos, bez mita uopće ne možemo pojmiti život, sebe, ljude kojima smo okruženi, događaje na koje ne možemo utjecati... Nismo uopće svjesni koliko na nas utječu mitovi – od bajki, preko filmova, do pop kulture. Sve je to uvijek i zauvijek prožeto mitovima. U mladosti sam puno čitala djela klasičnih antropologa i čini se da me to trajno obilježilo, bila sam „zaljubljena“ u Bronisława Malinowskog, obožavala Margaret Mead, Ruth Benedict, Claudea Lévi-Straussa, Émile Durkheima… A da bih pronašla božanstvo koje mi treba za obilježja priče ipak je bilo potrebno istraživanje, ali to je bio zabavan dio – na primjer, nakon sati i sati guglanja naći božicu zaštitnicu siročadi…

Vaš književni rad neodvojiv je od vaše dugogodišnje uredničke i kritičarske uloge. Tko su vaši književni preci, vaši uzori? Što čitate kad ne radite?

Svi oni koje sam citirala u knjizi da bih ponizno pokazala koliko poštujem i cijenim ono upijeno čitanjem i promišljanjem drugih. Volim knjige koje su intelektualni izazov, ali i one u kojima se „izgubim“. No, nisam isključiva – pročitam i krimiće, dobar SF, fantasy. Posebno su mi važne knjige iz humanističkih znanosti, ponešto „tvrde“ teorije. Premda, da budem iskrena, kako starim, tako mi „teškokalibarska“ literatura sve više ide na živce…

Na temu čitanja – vlada je ovu godinu proglasila 'Godinom čitanja'; ministarstvo kulture često se poziva na donošenje Nacionalne strategije za poticanje čitanja kao na jedan od velikih uspjeha ovoga mandata. Pratite li kampanje poticanja čitanja i kako ih ocjenjujete?

Vrlo sam skeptična prema akcijama naših institucija. Bilo ih je i prije, ali mi smo odavno klijentistički ustrojeno društvo i sve takve akcije završe tako da pojedinci od njih imaju koristi, ali ne i svi iz sektora. Žalosno je i da uvijek sve kreće od nule, da se iznova otkriva „topla voda“. Postojale su takve akcije diljem svijeta, pa i UNESCO je svojedobno pokrenuo kampanju „The Big Read“. Problem je mnogoslojan i neće ga riješiti jednogodišnja kampanja. Naročito ne ovog Ministarstva koje prakticira politiku „sve su životinje jednake, ali neke su jednakije“. Naklade su nam male, knjige su preskupe za srednji sloj koji je zgažen i nestaje. Uništena je knjižarska mreža i nema nikakvog reda u sustavu. O moralu da ne govorim: zgrabi za sebe, briga te ako drugi netko crkne.

Ne možemo romantizirati svijet knjige na temelju davnih dana. Usto, obrazovni sustav je jadan i debelo zastario. Čast izuzecima. Važniji su svjetonazorski ratovi od obrazovanja, a sve više tonemo u veliko siromaštvo. Nekoć smo se sprdali s kompletima sabranih djela u pasent boji regala, a danas se tamo nalaze lažne knjige. Međutim, ako su roditelji onomad preko sindikata na rate kupili sabrana djela Dostojevskog, Krleže, Pearl Buck ili Agathe Christie postojala je mogućnost da će dijete jednoga dana posegnuti za nekim sveskom i navući se na čitanje. Što se neće dogoditi danas kad mu je na raspolaganu igraća konzola… Zastranili smo, ali valjda su takva vremena došla. Ne možemo ni državu ni čovječanstvo vratiti na „tvorničke postavke“. A možda ni ne trebamo: ionako smo toliko uništili planet, da postoji vjerojatnost nestanka Homo sapiensa. Pa je li onda od presudne važnosti da neki klinci pročitaju Juditu?

Danas kada svatko može pisati i objavljivati i uloga kritičara je ponešto degradirana i razvodnjena. Kako se kao kritičarka prilagođavate okolnostima novoga doba? Postoje li još uvijek ljudi kojima možemo vjerovati? Nedavno se renomirani književnik i kritičar Igor Mandić našao pod paljbom javnosti zbog svojih kritika; kako vi gledate na to?

Bila sam jedanaest godina članica žirija za roman godine i bila mi je to velika, ponajprije životna, a onda i kritičarska škola. Znala sam se zateći na sastancima kako zapanjeno buljim u kolege i mislim: „K vragu, jesmo li čitali istu knjigu?“ Nekoliko prvih godina još je i bilo entuzijazma, ili sam barem tako ja nadobudna i naivna mislila, da bi to sve splasnulo i zavaljalo se u neknjiževno pripetavanje. Dok sam na radiju, televiziji, u novinama radila priloge o knjigama i piscima, pisala kritike i prikaze (što se danas više ne razlikuje!), imala sam veliku slobodu i radila sam to predano i srčano. Onda su došle „kulturne industrije“ i moja se hlebinska iskrenost sve manje uklapala. A i umorila sam se, naradila sam se za nečija tri života, uvijek bivajući na nekoliko kolosijeka. Došli su mlađi i to je dobro, imamo nekih sjajnih i pametnih ljudi. Želim im da steknu poštovanje publike. Ne prilagođavam se – pišem samo po narudžbi. Sad si to mogu priuštiti. Kao što i uređujem po narudžbi i izboru, što me posebno veseli: kad od nečega što ima potencijala ali nije za objavljivanje, napravim dobar rukopis, pa i iz sjene, nepotpisana – davno sam se riješila taštine: više me veseli dobar tekst nego moje ime u impresumu. 

I Mandić piše po narudžbi, ali ima slobodu odabira i stava. A na „paljbu javnosti“ kažem: uf, napokon se nešto događa na književnoj sceni koja je godinama bila umrtvljena uvijek istim imenima i likovima. Sve je nekako bilo nasilu popeglano, znalo se tko što može dobiti i od koga i eto sad subotom svi strepe od rafalne paljbe. A u rafalnoj paljbi uvijek netko strada. Zamišljam si Mandića u njegovoj sobici kako se grohotom smije: strepite! Šalim se. Dobro je s vremena na vrijeme razmrdati scenu. Bilo je dosadno: knjižuljci izlaze, gozbe se održavaju, a nema ni skandala ni preljuba ni prebjega ni ostrašćenih polemika. Naposljetku, kako je davno rekao Anatole France: "Riječi su naše jedino oružje." Raspalite!

Može li književnost u tom smislu imati i terapeutsku ulogu? Jeste li uspjeli ukrotiti svoju melankoliju?

Vjerujem u terapeutsku ulogu književnosti – čitanjem dobrih knjiga. Mislim da se melankolija „ne kroti“, nego se s njom uspostavi suživot – kako bismo nekad davno šaljivo rekli, „miroljubiva koegzistencija“. Kad shvatite da je to stanje, a ne incident, pa je strpljivo prigrlite, oprostite sebi sve ono vrijeme čamotinje i suza, naučite svima lagati da ste dobro, naposljetku možete s Chavelom Vargas zapjevati Gracias a La Vida. Čak i kad nemate sluha, kao na primjer ja.

Kažete da ne treba vjerovati melankoliku kad kaže da je dobro – jer laže. Ipak, pitat ću vas na kraju, iako nisam sigurna da smijem vjerovati vašem odgovoru, jeste li – dobro?

Običavam reći, ponekad na užas onih koji me pitaju: na žalost, živa sam :).

Jadranka Pintarić

Dobro sam i ostale laži

• V.B.Z. 11/2020.
• 167 str., meki uvez
• ISBN 9789535203308

Hvatajući karaktere zarobljene u začaranom krugu melankolije, koju su nekoć pripisivali posljedici „crne žuči” u organizmu, zatim kobnom utjecaju Saturna da bi je naposljetku definirali kao ishod svega što je u duši oštećeno i u umu pomaknuto, autorica Jadranka Pintarić u knjizi 'Dobro sam i ostale laži' nas vodi u suvremeno doba, kada tu boljeticu nazivamo depresijom.