Jan Terlouw : Kralj Katorije

Glavni lik Terlouwova romana, Stah, sav je prožet kraljevskim osjećajem. Znate o kojem osjećaju govorim: ono najbolnije što se događa mojoj zajednici, događa se i meni, a to znači da ne mogu mirovati dok ne riješim… kugu u Tebi, kako bi to formulirao Sofoklov Edip (također kralj). Stah, međutim, živi u sustavu u kojem vlast drži birokracija kojoj se živo fućka za siromaštvo, bolesti i druge smrtonosne prijetnje građanima, baš kao i za mladca koji prema problemima zastupa gorljivo konstruktivnu agendu (u boj, u boj).

Zbog toga "Kralj Katorije" nije tek bajka o  altruizmu kao preduvjetu bilo koje vladajuće kompetencije, niti samo idealistički roman za mlade u kojemu osoba koja mnogo puta podmetne leđa za druge na kraju zbilja ponese i krunu. Stvar je kompleksnija. Važne su prepreke na koje nailazi. Laži, manipulacije, korupcija, zloporaba moći. Količina nepravde dovoljna za seriju romana u nastavcima.

Kralj Katorije Terlouw Jan

Katorija, primjerice, strada od goleme političke učmalosti. Kako veli pisac: „Prolazile su godine, a ministri nikako da proglase novoga kralja. Nitko u Katoriji više nije očekivao da će se to ikada dogoditi“. Predobro im je. Sjede u svojim foteljima, primaju vapaje za pomoć iz čitavog kraljevstva, ništa ne poduzimaju, osim što se bogate. Ipak, jednog dana stari sluga Gervazije odbije sve nagrade za svoju pedesetogodišnju službu palači i umjesto toga zatraži da ministri upoznaju njegova nećaka Staha. Samo to! A Stah ih jedino želi nešto priupitati. Ni manje ni više, nego kako se postaje novim kraljem Katorije. Ministri su u šoku. Iznimno nepristojno pitanje, koje bi Staha moglo stajati glave (preporučam sočan i tečan prijevod Radovana Lučića).

Ali s druge strane, što će nam glava ako ne postavlja relevantna pitanja? Stah ne odustaje. Inzistira na tome da mu ministri odgovore. Dapače, pozvao je sve novinare koji već stoje pred vratima palače i čekaju da čuju odgovor ministara. Nakon dugog vijećanja, oni odlučuju Stahu zadati sedam zadataka. Ako ih uspješno riješi, postat će kralj. Ne treba posebno isticati, svi zadaci ispast će ili smrtonosni ili nerješivi (to su naravno bili preduvjeti za njihovo biranje). Ali Stah ih riješava, često tako što se udubi u razgovor s ljudima na terenu i onda predloži rješenja koja mu se čine krajnje rizična, eksperimentalna, pa čak i heretična, ekscentrična, bezobrazna.

Primjerice, ogromna buka koju stvaraju ptice može se omesti stvaranjem novog zvuka, odbojnog ptičjoj navigaciji. Za stvaranje uređaja koji rastjeruje drečave životinje potrebno je pokrenuti svu svoju izumiteljsku dosjetljivost. Ali Stah se zapravo voli igrati nemogućih igara. Uspijeva, na užas ministara. Zatim plodovi koji razaraju građane padajući sa starog stabla na središnjem trgu: oni također mogu postati posve bezopasni ako se očisti tlo iz kojeg stablo crpi svoj rast i eksplozivni sadržaj. Stah se baca na posao čišćenja tla i „ostatak dana ima više posla nego kirurg u jeku sezone“. Opet panika u Ministarstvu ili još jedan mladićev uspjeh. I novi zadatak: u gradu Smogovu, Stah ne prestaje govoriti o Suncu, na koje su svi već zaboravili, toliko su navikli na sumpornu maglu. To mu omogućava oblikovanje zajedničke vizije čišćeg okolišta, ali donosi sa sobom i muku borbe s „nataloženom nečisti“.

Time stižemo i do posve fantastičnih zadataka, recimo dovesti u red „klizeće crkve u Ekumenicama“. Riječ je o svojegavim crkvama koje se ponekad drsko otimaju tlu na kojem su sagrađene i jure naseljima rušeći sve pred sobom. Stah, sada već nalik profesoru Baltazaru, dugo razmišlja i na kraju zaključuje da ih treba navesti da nasrnu jedna na drugu. I ta je opasnost, dakle, uspješno je riješena.

Sad Ministrima Katorije već gori pod petama. Smišljaju za Staha 4a zadatak (obrirom da je zadatak broj četiri već riješen), a to je skočiti s najvišeg vrha crkvenog tornja. Stah se tu nađe duboko uvrijeđen: „Ne osjećam se dorastao nečemu što je beskorisno i besmisleno“. Tim više jer traže od njega da skoči s iste crkve na kojoj je smrotnosno nastradao njegov otac, građevinski radnik. Ali dogodi se još nešto nepredviđeno: gomila ljudi počne donositi pred crkvu svoje jastuke, madrace i poplone. Stah skoči i odskoči, sretno preživjevši.

Treba još riješiti samo jednu medicinsku korupciju, ukloniti jednog čarobnjaka za koga se pogrešno vjeruje da je zao i svemoćan te preživjeti stavljanje stražnjice na ukleto kameno prijestolje, što uspijeva jer za njega jamče gradonačelnici kojima je u prethodnim avanturama pomogao. Stah postaje kralj Katorije i obećava da će svake godine osobno izvršavati jedno groznoherojsko djelo, a kad to više ne bude u stanju, odreći će se krune.

Ako ste slučajno pomislili da je ovo alegorija individualizma, grdno ste se prevarili. Stah uspijeva isključivo i samo zato jer je odličan u suradnjama. Priča sa svima, pažljivo sluša svoje bližnje, poštuje sve informacije koje dobiva (posebno one bizarne), dogovara se na licu mjesta i sklapa prijateljstva s onima u nevolji. On je u stvari merkurijanski protagonist koji svuda pokreće neki novi oblik društvenosti. Jer većina zapravo nije poznata po dobrim idejama, a ni po sklonosti riziku. Većina želi sigurnost i neizloženost. Utoliko je ovo roman o tome da sva društva imaju svoje iskre, socijalne vizionare, pri čemu ti vođe veze nemaju s korporativnom, kapitalističkom logikom pojedinčanog grabeža. Naprotiv, socijalni vizionari i postaju vođe zbog toga što „osjećaju žarku želju da pomognu drugim ljudima“, kako je u romanu konkretno opisan Stah. Recimo, socijalni vizionar neće dopustiti da lijek ostane dostupan samo manjini najbogatijih, čak i ako ga je znanstveni vizionar prodao korporaciji.

U svojoj knjizi "Postoji li altruizam" (2015), biolog David Sloan Wilson naslanja se na suvremene evolucijske analitičare koji pokazuju (kontra recentno plasirane, ali onda i osporene Dawkinsove teorije o sebičnom genu) da na Zemlji sustavno opstaju i razvijaju se oni oblici života koji su u stanju raditi za dobrobit zajedništva. Organizacija, koordinacija, suradnja: to je recept koji slijede sve uspješne vrste. Egoizam je evolucijski neisplativ, propadljiv, doslovce autodestruktivan. Pod uspješnim kooperacijskim biosustavima evolucijski biolozi misle na biljke, kukce, životinje i ljudska bića, dakle na sve oblike života koje zbilja već dugo možemo smatrati udomaćenima na ovom planetu.

Osim toga, Elinor Ostrom dobila je 2009. godine Nobela za ekonomiju jer je pokazala da participativne ljudske grupe, bolje rečeno grupe u kojima je monitoring problema i njihova angažiranog rješavanja doista učinkovit, imaju veću stopu održivosti od grupa vođenih logikom globalnog tržišta i ravnodušnosti prema tuđoj neimaštini, patnji, povredi. Altruizam se i u psihologiji smatra prosocijalnim ponašanjem: u biooklišima u kojima postoji mogućnost da nećete ostati na cjedilu, nego će vam ipak netko priskočiti u pomoć, ljudi mnogo više vole živjeti i stvaraju mnogo kvalitetnije ekonomske, baš kao i kulturne temelje. Time dolazimo do mogućnosti da "Kralj Katorije" nije pričica za malu djecu, već tekst koji bi se mogao koristiti i na nastavi građanskog odgoja (kad bi se takva vrsta edukacije konačno probila do naših škola).

Jan Terlouw proveo je svoj život ne samo kao pisac, nego i kao fizičar s nekoliko počasnih doktorata te aktivni političar u službi demokracije. Navodno je Kralja Katorije osmislio pričajući svojoj djeci priče za koje je vjerovao da ohrabruju zajedničku socijalnu fantaziju, odnosno grade samosvijest koja je potrebna da bismo bili aktivni sudionici političkog svijeta, a ne samo njegovi promatrači. Kako naše najljepše bajke i priče obiluju likovima koji se bore s osjećajima nemoći, neadekvatnosti i neambicioznosti (pogledajte samo koliko romantizirane patnje donose sa sobom "Priče iz davnine" Ivane Brlić Mažuranić), jako je važno da djeca susretnu s ovim nizozemskim pripovjedačem. Jer samosvijest u "Kralju Katorije" nije isto što i sebičnost. Naprotiv, što si posvećeniji zajedničkom dobru, to više vjeruješ u sebe.

Kod Staha je prekrasno što na vrlo zeznuti problem ne reagira gubitkom motivacije, nego njezinom bujanjem: kako to mislite „ovo je nerješivo“?! Valjda ste mislili reći ovo je jako izazovno, teško, ubitačno zahtjevno, ali primamljivo kao zadatak? To je i razlog zašto od "Kralja Katorije" mogu mnogo dobiti i odrasli čitatelji. Odrasla osoba zapravo je nabliža poziciji ministara iz priče: ma daj molim te, zašto bih se ja i oko ičega trudio/trudila. Pa svijet je pun problema koje želim što prije i što temeljitije zaboraviti. Stah smiče koprenu s ove iluzije. Kao princip društvenog obnavljanja, vraća nas na staru Picassovu maksimu: „Smisao života je da saznaš što je tvoj dar. Svrha života je da ga pokloniš drugima“.

Stah želi biti kralj jer zapravo želi oblikovati sve kvalitetnije i kvalitetnije oblike društvenosti. Za njegovu vokaciju ni danas nema pravog imena: vizionar društvenosti, altruist, vrtlar demokracije… sve su to slabi pokušaji imenovanja. Možda bismo se trebali vratiti mnogo vremena unatrag i pojam „kralja“ definirati ne kao vođu, vrh piramide, nego kao najbrižniju osobu. U tom slučaju, ime ovog romana ima još jednu dimenziju ideologijske kritike, vezanu upravo za mogućnost da filozofiju poštenog upravljanja ljudskim grupama mislimo odozdo, od onih najzaljubljenijih u pravdu i najvelikodušnijih oko bitke za njeno provođenje.

Da, treba nam Kralj Katorije. Bolje smo čim i pomislio da među nama postoji netko sa žarkom željom da pomogne ljudima.

* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta “Važnost knjige i čitanja u razvoju djece i mladih" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Jan Terlouw

Kralj Katorije

• Prijevod: Radovan Lučić
• Sandorf 03/2024.
• 152 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533514802
• Cijena: 19.00 eur
• Kupi knjigu!

Sedamnaestogodišnji Stah sanja o tome da postane kralj Katorije. Stari dobri kralj umro je prije sedamnaest godina, a nasljednik još uvijek nije pronađen. Šest ministara koji – privremeno – upravljaju zemljom, daju Stahu sedam zadataka. Ako Stah uspije ispuniti sve zadatke, postat će novi kralj Katorije. Ali traže li ministri zapravo novog kralja? 'Kralj Katorije' Jana Terlouwa smatra se najboljom nizozemskom dječjom knjigom 20. stoljeća.