Jennette McCurdy : Drago mi je da je Mama mrtva

„Darovito dijete“ ili zatvori izvrsnosti

Knjiga američke dječje glumačke zvijezde Jennette McCurdy nije tračersko selebriti štivo, još manje terapijsko pisanje mlade žene iz holivudske industrije zabave kojoj „dnevnički odušak“ pomaže da prebrodi egzistencijalnu traumu. Tekst je napisan s puno svijesti o tome što je to manipulacija pripovijedanjem, kako u smislu poznavanja narativnog zanata, tako i u smislu potrebe da se retorički lanac što jače zategne, prekine i preoblikuje na nove načine (po tome podsjećajući na brojne autobiografije Shirley MacLaine). Nažalost, hrvatsko izdanje romana ostavlja dojam brzinskog prijevoda, s mnogo engleskih konstrukcija koje zapinju pri čitanju, premda tekst u cjelini teče bez ozbiljnijih pogrešaka. Ali osjeća se prevodilački stav da nije u pitanju „majstorska književnost“ oko koje bismo se izrazito potrudili oko svake konstrukcije, nego „tekst popularne glumice“. U mom iskustvu, glumice često pišu stilski pažljivije od profesionalnih spisateljica, zbog čega bi bilo fer prestati s predrasudama o njihovoj... „površnosti“. 

Drago mi je da je Mama mrtva McCurdy Jennette

Sama jezgra romana Drago mi je da je Mama mrtva (prevela Hana Samaržija, Fraktura, 2024), otvara pitanje može li osoba zlostavljana idealom izvrsnosti od najranije dobi ikada izgraditi vlastitu osobnost i unutarnji glas, a da se pri tom ne osjeća krivom zbog „izdaje“ svoje zlostavljačice, u ovom slučaju: majke. Neprekidno opravdavajući majčine postupke, pripovjedačica demonstrira koliko dugo i dosljedno dijete radije bira vlastitu imploziju, bolest, ovisnost i šutnju, negoli konfrontaciju s roditeljem. Pri tom nema sumnje da svaka izvrsnost traži od čovjeka samokontrolu, disciplinu i ogromno samoodricanje. I baš zato, nije svejedno jeste li se nekoj izvrsnosti posvetili zato što je sami želite ili vas je netko natjerao da krenete stazom samoodricanja, iako taj izbor nema nikakve veze s vašom intrinzičnom motivacijom. Majka Jennette McCurdy gurnula je svoju kćer u biznis glume već sa šest godina, otvoreno je ucjenjujući vlastitom bolešću (autorica strepi da majci koja je prošla liječenje četvrtog stupnja raka dojke nije ostalo mnogo vremena i nastoji joj na sve načine ugoditi), što dovodi do toga da autorica kao dijete pristaje satima mirno, gladno i žedno sjediti na filmskom setu i čekati da dođe njezin red za audicije. Citiram iz romana:

Sjedim na ovoj hrpi blata otkad su me pozvali u šest sati ujutro. Sad je podne i sunce isijava najveću dnevnu vrućinu. Glavni glumci oko mene između snimanja su zakriveni  suncobranima, mogu sjesti u sklopive stolice kako bi predahnuli i piti iz hladnih boca vode upravo izvađenih iz hladnjaka napunjenim kockicama leda. No ja ne. Ja ne uživam u takvom luksuzu jer sam samo pozadinska glumica. (...) Najgori dio svega je nepoznata tvar u mojim ustima. Kad sam jutros prolazila friziranje i šminkanje, zavezali su mi kosu u dvije pletenice i rekli mi da široko otvorim usta. Učinila sam što su mi naložili, a osoba za šminkanje mi je nakapala smeđi mulj teksture gustog soka u usta, tumačeći mi da će mi zubi od njega izgledati natrulo. Mulj se brzo osušio i ostavio mi odvratan osjećaj u ustima. (...) 'Ne izgledaš sretno što si ovdje. Pokušaj izgledati sretnije što si ovdje', kaže mama dok silazimo u kupaonicu (...). Oprosti', kažem dok kakam.
Potresno je do koje mjere dijete čije se nikakve granice ne poštuju ima potrebu još se i ispričati majci jer nije dovoljno dobra, nije dovoljno vesela lutka. Kako roman odmiče, dijete razvija anoreksiju, slijedeći savjete vlastite majke da mora paziti na svaki zalogaj i neprekidno mjeriti težinu, a sistemski je uvjeravana i da nema nikakvog drugog izbora osim glumačkog rada ako ne želi dovesti obitelj u tešku financijsku situaciju. Darovitost, dakle, postaje isprika za aktivno zlostavljanje djeteta, koje nema pravo ni na iskustvo škole (majka bira školovanje kod kuće), ni na druženje s vršnjacima, niti na bilo kakve interese koji ometaju punu posvećenost pozivu maloljetne glumice. Majka je vrlo zadovoljna razvojem situacije: dijete je hiper-kooperativno, potpuno joj se prilagođava, čini se kao da je u pitanju glina koju je moguće mijesiti kako god roditelj želi.

Suprotno pučkim mitovima o glumačkoj darovitosti koja se često veže za djecu-klaune ili zabavljače vršnjačke grupe, gluma uistinu ima mnogo veze s kooperativnošću. Dobar glumac zna promatrati ljude, mimikrirati se, prilagoditi se, zna primati upute, korigirati se, prihvatiti sugestije. Ali to je svjestan izbor, iz kojeg se uvijek moguće vratiti u autentičnost vlastite ličnosti. Tome nasuprot, Jennette McCurdy počela je glumiti zato da preživi vlastiti obiteljski kontekst, mimo bilo kakve izvorne sklonosti ili bar unutarnjeg interesa za život pred kamerama: njezina gluma ticala se potrebe ispunjavanja majčinih želja kako ne bi izgubila njezinu podršku i pozornost. Temu bolne kooperativnosti s roditeljem znalački je obradila psihologinja i filozofkinja Alice Miller (najprije sljedbenica, a zatim gorljiva protivnica psihoanalize) u studiji Drama darovita djeteta (1979), odakle navodim:
 
Govorim o ljudima koji su mahom razvili umjetnost poricanja vlastitih osjećaja, što ima veze s činjenicom da dijete može ispoljiti svoje osjećaje samo kad je u društvu nekoga tko ih u potpunosti prihvaća, odnosno tko razumije i podržava dijete. Ako takve osobe nema, ako dijete riskira gubitak majčine ljubavi, sigurno će potisnuti svoje osjećaje. Neće ih moći izraziti ni potajice, čak ni pred samim sobom: ni u kojoj situaciji ih više ne može izraziti. Ali svi ti zabranjeni osjećaji ipak ostaju u djetetu, u svakoj njegovoj stanici, kao pospremljene informacije koje će kasnije na površinu izmamiti neki posve slučajni događaji.
Čovjek ne može razviti svoje pravo jastvo ako ne može ispoljiti svoje prave osjećaje. Lažno, glumljeno jastvo koje je još gurnuto u situaciju glume kao karijere samo propada sve dublje i dublje u stanje falsifikata – opet za razliku od glume kao samoizabrane i potencijalno itekako kritične profesije, gluma kao toksična prilagodljivost i himba razara osjećaj unutarnje snage. Čitajući o odrastanju koje se pretvara u sagu alkoholizma, depresije, laganja, anoreksije i vrlo uporne bulimije, pitamo se kako je moguće da autorica toliko dugo vremena radije žrtvuje svoje fizičko i mentalno zdravlje, nego mijenja odnos s majkom. Tu se opet valja vratiti na pitanje kako odrastaju djeca čije se granice poštuju i djeca čije se granice ne poštuju. Djeca uvaženih osobnih granica nemaju nikakav problem pobuniti se ne samo protiv roditelja, nego i bilo kojeg zlostavljača. Djeca pregaženih osobnih granica misle da pobuna nema smisla. Zato je zanimljivo što McCurdy s vremenom (nakon mnogo poricanja, pa čak i prekida odnosa s terapeutima koji ukazuju na problem s majkom) ipak shvaća da je veliki dio svog života provela u emocionalnom zatvoru i što skuplja snagu da iz njega izađe, za što nije dovoljno samo da „mama umre“. Imprint njezinih očekivanja dalekovječniji je od žive roditeljice. Mama je sada „unutra“, potpuno internalizirana, što je čini još moćnijom. Što, dakle, čini autorica nakon majčina pogreba? Kažnjava se zbog gubitka kontrole, na isti način na koji je to navikla činiti ako se prepusti perspektivi svoje majke:
 
Čim svi nestanu, po stepenicama otrčim u najveću kupaonicu. (...) Podignem poklopac, spustim se na koljena i gurnem prst niz grlo. Ništa. U kurac. Pokušam još jednom, snažnije. Au. Bodem svoje grlo i osjetim malo krvi. Jamačno sam se ozlijedila. Pa što. Ovo će se dogoditi. Duboko udahnem pa prste u grlo gurnem najdublje i najsnažnije što mogu. Povraćotina napokon počne kliziti niz moja usta i završavati u školjci. Pogledam je, razabirući male komadiće riže, piletine i rastopljenu čokoladu. Osjećam se pobjedonosno. 
Knjiga je podijeljena na razdoblje „prije“ i „poslije“ smrti majke, pri čemu se ovaj drugi period čini još zahtjevnijim, iako je to ujedno i potencijalan prostor slobode. Ali sloboda nije tek „nova stranica“ koju se preokreće nakon dekada ropstva. Jedan od razloga globalne popularnosti ove knjige vezan baš za vrlo precizan opis roditelja koji manipulira „darom slobode“ svog djeteta: tobože samo navija za mališanov uspjeh, pretvara se kako mu nastoji pružiti maksimum životnih mogućnosti, ali zapravo nikada ne prestaje emocionalno programirati svoje dijete, kradući mu elementarnu autonomiju. Čak i onda kad se autorica usudi mimo majčina nadzora upustiti u ljubavne i prijateljske odnose, model lažnog jastva nastavlja je progoniti, kao što se i otpor majci nastavlja odvijati kroz različite oblike autodestruktivnosti. Čini se kao da je majka najjača nakon svoje smrti, odnosno njezina filozofija brisanja kćerkine ličnosti u korist podvrgavanja ulogama (društvenim i filmskim) toliko je prenaučena da je smrt samo prebacuje u „čistu ideologiju“, za koju više nije potrebna ni konkretna osobna izvedba. Dio problema je i činjenica da je McCurdy uspješna kao holivudska glumica, dakle duboko je ogrezla u profesiji koju nije izabrala, a koja stjecajem vrlo manipulativnih okolnosti predstavlja njezin jedini sigurni izvor prihoda. Svijet publike i producenata i dalje je doživljava kao darovitu. Ali što zapravo sa sobom donosi iskustvo iznimne kapacitiranosti da se vješto odigra svaka ponuđena uloga?

U knjizi Suicidi darovite djece i adolescenata (2013), psihologinja Tracy Cross iznosi podatke skupljene tijekom trideset godina bavljenja emocionalnim krajolikom darovite djece. Njihova različitost („stigma“, kako veli autorica) i vrlo česta izoliranost od ostatka grupe vršnjaka u pravilu stvara i vrlo teške oblike anksioznosti, zbog čega jedan dio darovite djece razvije različite depresivne poremećaje, baš kao što je upravo među njima prisutna i nezanemarivo visoka stopa samoubojstava. Cross navodi primjer Kurta Cobaina kao darovite mlade osobe koja se doduše nije bojala pokazati tko je, ali pri tom nikako nije uspijevala naći zajednički jezik s društvenim grupama koje su ga okruživale, čak ni sa vlastitom glazbenom grupom, što je ponovno primjer destruktivne stigme iznimnosti. Temeljna prevencija depresije kod darovite djece, prema istraživanjima Tracy Cross, tiče se brojnih načina na koje ih terapijski rad može naučiti i prosocijalno ponašanje ili razumijevanje i prihvaćanje društvenih pravila vršnjačkih grupa, kao i paralelno povjerenje u vlastitu iznimnost. Jedno ne može bez drugoga. U slučaju McCurdy, podigrana je autentičnost. U slučaju Cobaina, socijalna integriranost. Ali sva darovita djeca muče se s tiranijom prosječnosti, sumnjajući ili u to da je moguće izgraditi povjerljiv, nemanipulativni odnos s drugima ili u to da imamo pravo na necenzurirano manifestiranje svog istinitog jastva. Zbog toga se roman Drago mi je da je Mama mrtva može tumačiti i kao roman zakašnjele, ali neprocjenjivo važne individuacije, kao i paralelne integracije autorice u širu zajednicu. 

Čak i ako nismo zatočenici patološki ambicioznog roditelja, postoji velika šansa da nismo posve sigurni treba li svijetu pokazati svoje pravo ja, kao što postoji i sumnja treba li se socijalno truditi oko grupe koja ne shvaća ni na prvu ni na pedesetu naše najbolje ideje. Pa premda roman McCurdy nije „odgojna knjiga“, zapravo svojim bespoštednim priznavanjem traumatske „glumačke kamuflaže“ čini za svoje čitatelje nešto što rijetko postižu i self-help i takozvana pedagogijska literatura: pokazuje nam posljedice samozatiranja. One su brutalnije od bilo kojeg akcijskog filma. No, unatoč svom pretrpljenom nasilju, naša autentična emocionalna ličnost ispada zadivljujuće neubiva. Nemoć otvorenosti je samo jedan od agresivnijih privida; jednako kao što je to i stav da nas grupa nije u stanju prihvatiti takvima kakvi jesmo. U tekstu pri tom nije riječ ni o kakvoj „lekciji“. Nema didaktičkog obola. Nema propovijedi u duhu pozitivne psihologije. Točnije je reći da pratimo proces polaganog i vrlo mukotrpnog oslobađanja unutarnjeg glasa, koji je tim vredniji jer autorica svakim korakom riskira svoju prethodno teško stečenu reputaciju (pitanje je hoće li se ikada vratiti glumi i ako se vrati, kako će izgledati nova etapa njezine umjetničke karijere). U samom tekstu, ispovjedni glas stiže do spremnosti da ne ustukne pred samim sobom.

Drago nam je da kćer nije mrtva, koliko god vremena da je provela pretvarajući se da ne postoji. I drago nam je da majčina sablast (duh roditelja prepun želje za kontrolom, otvoren različitim hamletovskim parodijama) s vremenom postaje samo jedan od glasova s kojima McCurdy vodi svoju kontinuiranu bitku, svakodnevno je rušeći s pijedestala. 

Završila bih pitanjem: kome točno trebaju izvrsnost, pijedestali, vrhovi hijerarhija? Sasvim sigurno ne roditeljima koji odnos s djetetom grade od pretpostavke bliskosti, a ne skrivene ekonomije društvenog dokazivanja. Roman stoga pokazuje i svu laž roditeljske „računice“: investicija dobiva dar govora i postaje optužnica. A duh roditelja dolazi točno na mjesto koje mu povijesno pripada: u ropotarnicu sitnih i krupnih egoizama.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Jennette McCurdy

Drago mi je da je Mama mrtva

• Prijevod: Hana Samaržija
• Fraktura 02/2024.
• 300 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789533586625

Što ako naši roditelji nisu oni koji nas štite, nego nas nepovratno uništavaju? Jeanette McCurdy, glumačka senzacija popularne Nickleodeonove serije "iCarly", napisala je potresnu priču o uspjehu. 'Drago mi je da je Mama mrtva' bez patetike, duhovito, s mnogo hrabrosti i lucidnosti odgovara na pitanje može li nas smrt bliske osobe osloboditi.