Krešimir Nemec : Čitanje grada

Održava se
01.01.1901.

Grad postaje čitav svijet ako čovjek voli jednog od njegovih stanovnika, rekao je u "Aleksandrijskom kvartetu" Lawrence Durrell, koji je uz neskrivenu emociju pisao o Aleksandriji, Parizu, Londonu i mnogim drugim gradovima. Avantura rastvaranja i obnovljenog sastavljanja grada, njegovo utiskivanje u subjektivnu memoriju nešto je više od raspoznavanja ulica kojima se prolazi gotovo svakodnevno.

Zaustavljena je ona i okupljena kao pogled na grad knjigom eseja "Čitanje grada". Krešimir Nemec u svojoj četrnaestoj knjizi nakon uvodnog sintetskog teksta o fenomenu grada u hrvatskoj književnosti pronalazi tri pristupa ovomu toposu: urbani začinjavci, grad; od fascinacije do nelagode, nova urbana osjećajnost, što su ujedno i poglavlja knjige.

Genealogiju reprezentacije prostora izvodi od Šenoinih "Zagrebulja" i Kovačićeve "Registrature«, do Kumičićeve "Gospođe Sabine" i Matoševih flaneura koji svojim šetnjama iscrtavajuu kartu grada u dijalektici između intime, osobne šetačeve rute i prostora koji pripada svima. Od "Velikog grada" M. C. Nehajeva, preko Krležina, Majerova, Marinkovićeva i Cvitanova Zagreba pa sve do grada kao prostora u koji se upisuju sjećanja (Nikola Batušić, Mirko Kovač) i proživljavaju odjeci tranzicije (Alen Bović, Ivan Vidić). Urbani prostor Nemec isčitava kao višeslojni stratum sastavljen od mnoštva događaja koji supostoje u vremenu i svjedoče o traumama povijesti i suvremenosti u gradu kao "poprištu duševnih kriza".

Promatraju se kroz ove kulturološko-književnopovijesne eseje različiti odnosi prema građu, od onih punih "straha i nelagode" do onih punih užitka, ali i "urbane otuđenosti i depresije" Nalik su oni interpretativnoj simfoniji grada u kojoj se objedinjuju sva njegova lica i naličja, ali i njegovi karakteristični likovi. Uokvireni su tranzicijskom stvarnošću koja određuje egzistenciju i sudbinu pojedincima i prostoru.

Kroz eseje se prepoznaju one urbane arterije koje određuju hrvatski građanski društveni puls od realizma do suvremenosti. Autor vrlo precizno isprepliće nekoliko naratoloških pristupa temi: pozitivistički, interpretacijski i stilistički, detektirajući pri tome različite problemske i metodološke rakurse govora o paradigmatskim fenomenima (kavana, salon, ulica, trg...) svakodnevice jednoga grada. "Čitanje grada" - prema riječima Viktora Žmegača, prva je monografija hrvatske književnosti koja se sustavno bavi gradom. Protok analiziranih djela ovom knjigom brz je i zasićen dobro izabranim ilustrativnim citatnim primjerima. Napisana je ona jasnim stilom kojemu je namjera osigurati atmosferu ugodnog dijaloga unutar teksta, ali i preko njega.

Samo na prvi pogled jednostavna i laka rečenica privlači čitatelje količinom informacija, a trenutni bljeskovi promišljanja grada navode na iznovljena čitanja hrvatskih romana i njihovo komentiranje u nekom novom ozračju.

Krešimir Nemec je uspio ispreplesti pravi identitetni imaginarij grada pokazujući se pri tome kao dobro obaviješten autor čije će referencije na literaturu kultivirati čitateljski duhovni aspekt pokušavajući na opušten način oživiti njezin smisao. Knjiga "Čitanje grada" treba bili mišljena kao tekst građanske kulture čiji su slojevi utkani u prostornu memoriju Zagreba, Beča i Pariza.

Krešimir Nemec: "Čitanje grada"

Naklada Ljevak, 2010.

( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )