Kristina Posilović : O vječnosti i drugim neprilikama
Naslov ove knjige u dvadeset redaka i dvadeset slojeva namjerno zavarava. Vječnost iz naslova stane u pješčanik/klepsidru tijela. Materijalna, organska granica tijela jest koža. Kao osobni omotač lirskog kazivača ona je izdvojeni, relacijski ali i supstancijalni sudionik i suputnik vječnosti. Poetika tijela čini tijelo poetike svih prilika i neprilika ponuđenog rukopisa. Prikazivačka logika ciklusa je besprijekorna. Baš kao što koža skladno i bez preskoka obgrljuje tijelo, tako i ovdje nanizane pjesme slijede jedna drugu istovremeno govoreći svaka za sebe, ali i tvoreći cjelinu knjige koja uključuje njezinu strukturalnu dovršenost. Ne radi se dakle o zbirci raznorodnih pojedinačnih pjesama nego o projektu knjige poezije koja komunicira paralelno i na partikularnoj i na univerzalnoj razini.
Temeljni metodički zahvat Kristine Posilović je sinegdoha. Anatomija teksta temelji se na uzimanju dijela za cjelinu. Nekovrsni "organicizam" i razgraničavanje/nizanje arterija, krvotoka, epiderme... ukazuje na odnos "raskomadanog" ja koje, iako predstavljeno kao niz elemenata slagalice, čini cjelinu. A to je možda i jedini mogući način da inačica subjekta opstane u svijetu post-subjektivizma. Iako post-subjektivizam implicira i postideologijsku zajednicu koja vapi za modelom nove paradigme kojom bi se aktivno uključila u proces stvaranja nove, drukčije, humanije cjeline svijeta, pjesme Kristine Posilović ne koriste tijelo da bi njime aktivno zadrle u tijelo politike. Izrazito subjektivističkim pjesmama autorica svijetu uzima anamnezu i priprema teren za novu paradigmu: kako estetsku (eksplicitno) tako i praktično-političku koju implicira.
Kristina piše na način gotovo hermetičnog individualizma. Kreće se na splavu sinegdohe. Ova vibrantna dvodijelna knjiga dijagnoza je i dokument vremena, ali i signal da postoje novi modeli za izravno sudjelovanje u promjeni. Naoko bez pretenzija na sam čin, što u redovima, što u slojevima, ukazujući na nivoe besmisla, dvociklusna ova zbirka ljušti mitologeme dogovorne smislenosti svijeta.
Ključ za čitanje nepriličnih oblika vječnosti također je dvojan: Onaj redni kaže: "U svijetu postoji dvadeset vrsta neprilika. Njihov vijek trajanja je tri godine. Na kraju ovozemaljskoga postojanja slažu se u redove te se specijalnim vlakovima prevoze na Pluton gdje se zamrzavaju ispod jezera Triton prema svojoj težini. Vlakovi se poslije uništavaju kako ne bi bilo dokaza da su neprilike ikada postojale." Slojni nadopunjuje kazujući kako te zamrznute neprilike "postaju male vječnosti. Najdublji sloj najveća je od malih vječnosti, najtanji sloj najmanja je od malih vječnosti. Nitko nikada nije vidio vlak kako polazi s ovozemaljskog svijeta". I je li se sve ovo ikada dogodilo? Barem išta od svega? Nije važno. Važno je da o tome postoji knjiga: tanka poput male vječnosti. Završava ovako: "Neke su neprilike povijesne. Svaka je povijest neprilika. / Neke su vječnosti tužne. Sve su tuge vječne".
Kristina Posilović i ovom njezinom knjigom poentira ništeći granice knjiške forme koja bi na američkom tržištu bila prepoznata kao chap-book i postavljena u paralelni sustav vrednovanja u odnosu na "institucionaliziranu" knjigu (neki oblik idejnog samizdat-stava prema institucijama za podupiranje književnog stvaralaštva) tako ukazujući na arbitrarnost formalnih i sadržajnih sustava vrijednosti, ali i upisujući duboko subjektivan, neovisan, oslobođen glas u okoštale strukture moći.
Kristina Posilović: "O vječnosti i drugim neprilikama"
Naklada parNas, 2013.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )