Lars Svendsen : Filozofija je živa ako se bavi problemima ljudskih bića
Lars Svendsen ne sjeća se kad je laž prvi put prešla preko njegovih usana niti kojom je tvrdnjom otvorio vrata svijeta te nasušne, a tako prezrene vještine. Bile su mu, pretpostavlja, tri ili četiri godine; u toj dobi djeca otkrivaju čudesan svijet neistina, a vjeruje da je laž izrekao ne bi li se spasio od posljedica kakvog nestašluka. Iako će u godinama što dolaze slagati većini svojih poznanika i gotovo svim bliskim mu i dragim osobama, od roditelja, preko supruge i kćeri do prijatelja, tvrdi da se nikad nije prometnuo u vještog lažljivca pa život uglavnom provodi govoreći istinu. Lars Svendsen očekuje da mu vjerujemo.
Zašto i ne bismo? Ta bolje je, nastavlja argumentaciju u svojoj posljednjoj knjizi „Filozofija laži“, povremeno biti prevaren nego kroz život koračati praćen kroničnim nepovjerenjem. Što je, uostalom, laž i stoji li uvijek u suprotnosti s istinom, koji su koncepti ključni za njezino razumijevanje te što nas kao vrstu, na laž nagoni čak i u odnosima lišenima spona društvenog odgovora ili obaveze, poput prijateljskih? Važnim se pitanjima na pitak, jednostavan, gotovo samorazumljiv način ovaj norveški filozof bavi na jedva nešto više od stotinu stranica studije podijeljene u šest poglavlja.
I nije ovo prvi put da Lars Fredrik Händler Svendsen (1970), profesor na Institutu za filozofiju Sveučilišta u Bergenu, složene koncepte i društvene fenomene suvremenog doba razbija na prosječnom čitatelju razumljive fragmente. S time je započeo još 2005., hvatajući se ukoštac s dosadom. Zahvaljujući raspravama koje su potom uslijedile: „Moda“ (2006), „Strah“ i „Filozofija rada“ (obje napisane 2008), „Filozofija zla“ (2010), „Filozofija slobode“ (2014), „Filozofija usamljenosti“ (2017) i „Razumijemo li životinje“ (2019), povjesničari sutrašnjice će, pokaže li budućnost ikakav interes za našu svakodnevicu, steći prilično dobar uvid o duhu i ozračju s početka (n)ovog tisućljeća. Ipak, rad Larsa Svendsena nije samo zalog za budućnost; s preko 130 prijevoda na 29 jezika, jedan je od najprevođenijih i najčitanijih filozofa današnjice, a zahvaljujući angažmanu izdavačke kuće Tim press sva su njegova djela dostupna i na hrvatskom jeziku. U svojoj su misiji vrlo predani, „Filozofija laži“ izvorno je objavljena 2020., a hrvatski prijevod Miše Grundlera u studenom 2021. prvo je njezino predstavljanje čitateljima izvan norveškog jezičnog kruga.
Lars Svendsen Hrvatsku je posjetio četiri puta, no svibanjsko gostovanje pamtit će po prvom predavanju što ga je održao pred hrvatskim studentima. U kasno prijepodne 11. svibnja, prije no što će u Booksi o svojem radu razgovarati s novinarkom i urednicom Vlatkom Kolarović, norveški je filozof stao za govornicu dvorane Zagreb na Fakultetu hrvatskih studija i održao predavanje o laži po čijem je svršetku nastala prava jagma za mikrofonom, a tridesetak za raspravu predviđenih minuta iscurilo je i prije no što su sva pitanja zainteresirane publike bila odgovorena. Svendsen, naravno, nije odgovorio niti na sva naša pitanja, no to je, kaže, u redu. Filozofski razgovor (kao i razgovor o filozofiji) beskrajan je proces pa nešto treba ostaviti, kako za knjige, tako i za buduće susrete.
Filozofija mora biti u stanju doprinijeti ljudskoj orijentaciji u svijetu.
Filozofija zla
Razumijemo li životinje?
Petra Miočić Mandić: Često ističete kako ste, pisanjem o dosadi, usamljenosti, strahu i zlu srušili mnoge vlastite iluzije o tim konceptima, a sudeći po reakcijama, isto ste učinili i s ponekim društvenim uvjerenjem. Renata Salecl nedavno je objavila knjigu čiji naslov sugerira da je „Čovjek čovjeku virus“, najveća prijetnja. Predstavljaju li iluzije u tom metaforičnom ratnom stanju suvremenog trenutka naše najjače oružje i, istovremeno, neprobojan štit?
Lars Svendsen: Mi ljudi smo bića reprezentacije i silno nam je važno kako će nešto biti prikazano. Naš način poimanja svijeta u podlozi je odluka koje donosimo mnogo češće nego što su to, recimo, hormoni. Ovisni smo o značenju, oblikujemo svoja uvjerenja i ponašamo se u skladu s njima.
Naravno, velik dio mojeg posla sastoji se u razumijevanju tih koncepata značenja i pokušaju shvaćanja njihove smislenosti ili besmislenosti. Promatram i gdje se preklapaju, a gdje odudaraju od stvarnosti. Jako je važno da filozofija i filozofi imaju smisla, moraju biti u stanju doprinijeti ljudskoj orijentaciji u svijetu. Mislim da je to bit filozofije. Kad pišem, nikad ne dovršavam proces razmišljanja i dio posla ostavljam čitatelju. Naravno, uvijek predlažem neke načine razmišljanja dok druge odbacujem, ali čitatelj mora uzeti moje ideje i sam završiti kontemplativni proces. Jer filozofija i jest razmišljanje o sebi, a ja to ne mogu učiniti za druge. Mogu samo predložiti određene alate i usmjeriti čitatelje u nekom smjeru. Mogu istaknuti pogreške dosadašnjih promišljanja, ali ne mogu dovršiti posao za njih.
Je li onda potraga za konačnim odgovorom najveća, pogubna iluzija suvremenog društva?
Da, pogotovo ako vjerujete da za sve postoji konačan, jedinstven odgovor. Zašto pišem knjige? Često me nešto muči, nešto mi je neshvatljivo, a vjerujem da u početku filozofskog projekta mora postojati frustracija. Potom mnogo istražujem, moje su knjige praćene bogatim popisima literature, i u nekom trenutku pronađem odgovor. Potom kreće pisanje knjige, ono ide jako brzo, povučem se u kolibu s našim psom i pišem. Prvi nacrt obavezno pišem rukom, potom odbacim otprilike trećinu materijala, ostalo pretipkam i gotov sam.
Kad to napravim, mislim da sam shvatio što me mučilo pa se prebacim na drugu temu, ne volim se zadržavati na razriješenom. Russell je rekao da smisao filozofije leži u započinjanju s nečim toliko očitim da to nitko ne bi preispitivao i završavanju s nečim toliko apsurdnim da tome nitko ne bi povjerovao. U mojem je slučaju obratno, filozofija počinje u apsurdu i nejasnoći, a završava s nečim tako jasnim da se čini gotovo trivijalnim.
U različitim me knjigama zanimaju različite stvari. Recimo, u knjizi o usamljenosti sam prikupio mnogo podataka od norveškog Zavoda za statistiku. Jeste li znali da Norvežani imaju statistiku za gotovo svako područje života? Mi smo maštarija svakog statističara. Dakle, prikupio sam podatke, htio sam provjeriti jesu li stvari koje smatram istinitima točne. I ispostavilo se da nisu! Najbolje je što su naknadna istraživanja potvrdila moja otkrića. U toj sam knjizi odabrao empirijski pristup, a to filozofi ne rade. Dakle, mijenjam metode ovisno o predmetu istraživanja. Povijest filozofije i suvremenu filozofiju vidim kao kutiju s alatom, a korišteni mi se alat u određenom trenutku učini najprikladnijim za obrađivanje pojedine teme ili problema. Mnoge su moje knjige o, kako kažete, fenomenima, mračnim temama, ali napisao sam i nekoliko lakših. Primjerice, o životinjama, a sad pišem o nadi.
Pročitala sam da želite napisati knjigu o smrti. Ta je tema, dakle, trenutno na čekanju?
Da. Jednom ću i nju napisati. Puno istražujem pa imam mnogo materijala za buduće knjige. Radio sam na knjizi o političkoj filozofiji kad se dogodio 24. veljače i početak invazije. Vani je postalo jako mračno i zaključio sam da nam svima treba malo nade. Ostavio sam prijašnji rukopis po strani i počeo raditi na novom. Nadam se da će uskoro biti gotov.
Moramo razmišljati o smjeru u kojem kao društvo idemo inače ćemo istrunuti.
Filozofija dosade
Filozofija usamljenosti
Vaš interes velikim dijelom leži u traženju odgovora na pitanja relevantna svakodnevnom životu i modernosti. No filozofija je, kao znanost, često izložena kritikama zbog povlačenja u sebe i nesposobnosti pružanja odgovora na važna društvena pitanja. Isto se događa i s drugim društvenim znanostima. Čime se, dakle, filozofija danas bavi?
Filozofija se bavi mnogim stvarima, na različitim poljima. Znate da sam napisao knjigu o tome „Što je filozofija,“ oštar sam kritičar akademskog pristupa filozofiji. Njezin je najveći problem to što jednostavno nije bitna, nije relevantna, prepuštena je sama sebi.
Naravno, ne može sve čime se filozofi sa sveučilišta bave biti svima razumljivo, naravno da se oni u svojem radu koriste mnogim tehničkim vještinama neshvatljivim prosječnom čovjeku, ali glavni bi im cilj ipak trebao biti da vrate dug društvu, da svojim saznanjima oplemene zajednicu iz koje su potekli. I ja sam počeo kao tradicionalni znanstvenik, slijedio sam filozofiju Immanuela Kanta, a onda sam doživio filozofsku krizu; nisam više vidio smisao niti prepoznavao smjer kretanja. Razmišljao sam čak i o tome da napustim filozofiju. Nasmrt sam se dosađivao. A onda sam pomislio da bih stečene vještine i znanja mogao iskoristiti da proniknem u srž svoje dosade. Napisao sam knjigu posve različitu od svega na čemu sam ranije radio i upalilo je! Onda sam sklopio pakt sa samim sobom – ako se filozofijom mogu baviti ovako, napola u akademskom diskursu, posvećujući drugu polovicu vremena rješavanju stvarnih društvenih pitanja, to bi moglo funkcionirati. Tako ću se posvetiti nečemu što ima smisla. I čini mi se da je uspjelo.
Da, u vašem je slučaju uspjelo. No trenutno svjedočimo dvama fenomenima; s jedne strane društvenom nepovjerenju u znanost pod kojom podrazumijevamo prirodne, biomedicinske i tehničke znanosti dok s druge primjećujemo podsmješljiv, degradirajući odnos prema dijelu društvenih i humanističkim znanostima, u što ubrajamo i filozofiju. Možemo li razgovarati o uzrocima tih dviju kriza? Imaju li isto ishodište? Tko je, naposljetku, uspavao filozofiju?
Bilo bi lako reći da je to učinila akademska zajednica, no razlozi su mnogo složeniji. Dijelim ih na unutarnje i vanjske.
Humanističke su znanosti same sebe učinile posve nerelevantnima jer su previše zaokupljene svojim vlastitim problemima. Recimo, filozofija je živa ako se bavi problemima ljudskih bića, a ne filozofa što nije uvijek ista stvar. Naravno, mnogo je današnjih filozofskih rasprava tehnički dovedeno do savršenstva, možemo se diviti ljepoti njihove izvedbe, ali nitko ne mari za ono o čemu govore. A divljenje vještini, premda je poželjno, nije dovoljno. Moramo stremiti višem cilju.
S druge strane, vanjski su uzroci vjerojatno povezani s pomalo pogrešno vođenom percepcijom onoga što je društveno korisno. Često mislimo da je rješenje nekog tehničkog problema od najveće koristi za društvo dok se rad na sebi i samospoznaja smatraju društveno beskorisnima. Ali i to je korisno! Moramo razmišljati o smjeru u kojem kao društvo idemo inače ćemo istrunuti. Mene zanima i ta „velika“ znanost, svake godine držim kolegij iz filozofije medicine, to je izvanredno polje. I ne bismo se trebali toliko bojati kretanja između znanstvenih polja. Recimo, moja knjiga o usamljenosti – je li to filozofsko djelo? Ili rad iz psihologije? Sociološka studija? Mislim da kombinira sve navedeno. Naposljetku, je li važno? Sve dok uspijevam malo rasvijetliti fenomene o kojima pišem, posve je nebitno. Stroga podjela među disciplinama je besmislena.
No nije li u našem habitusu da više marimo za formu nego sadržaj, da ispunimo ladice umjesto da stvari učinimo relevantnima?
Jest, to je točno. S druge strane, često se pogubimo pa, kad kažem da granice nisu bitne, to se shvati kao da zagovaram potpunu anarhiju. Ne! Mislim da treba poznavati temelje, bazu, da bi mogao stvoriti vlastitu nadgradnju. Recimo, svojim studentima nikad ne bih dopustio da u seminarskim radovima pišu kao ja. Prvo se moraju upoznati s određenim alatima u polju, steći znanja i vještine i tek kad mi dokažu da da su to savladali, mogu biti slobodniji. Tu postavljam stroge granice, moraju pokazati da poznaju osnove.
Istina je izvan naše kontrole, a istinitost unutar njezinih granica
Filozofija laži
Filozofija rada
Je li, u kontekstu razgovora o laži, osnova poznavanje odnosno određivanje onoga što je istina? U „Filozofiji laži“ citirate jedno norveško istraživanje i kažete da je „reći istinu reći stvari kakve doista jesu.“ Takva bi se definicija mogla primijeniti na egzaktna područja prirodnih znanosti, no što je s područjima u kojima, barem naizgled, postoje mnogi setovi istine?
Tako je, mnogo je istine oko nas. Ali kako bismo razumjeli fenomen laži, ne treba nam sofisticirana teorija istine. Zato spominjem to istraživanje u kojem su kućanice iz Osla upitali što je istina, a one su najčešće odgovarale da je „nešto istinito ako je takvo kakvo jest.“ To je savršeno razuman odgovor, potpuno aristotelovski. I to je sva istina koja nam treba u svakodnevnom životu.
Naravno, nešto za što vjerujemo da je istinito može se pokazati lažnim. Zato je od istine važnija istinitost jer istina je izvan naše kontrole, a istinitost unutar njezinih granica. Kad govorimo o istinitosti, važno je pokazati dvije vrline – iskrenost – da nešto pokušamo reći kako mislimo da jest i točnost – da pokušamo saznati je li to zaista takvo. Slijediti načelo istinitosti znači biti pouzdan, odgovoran govornik. Istinitost je pod našom kontrolom, nad njom imamo moć iako često podbacujemo u njezinu slijeđenju. Naravno, uvijek možete, u smislu točnosti, kopati dublje i potražiti veći cilj. Vani je mnogo činjenica, ne treba se zaustaviti na prvoj.
No znamo li ih interpretirati?
Problem je što mnogi ljudi pronađu smeće na internetu, a onda se slijepo drže tih saznanja. Pogledamo li, primjerice, skupinu antivaksera, oni se oslanjaju na mnoge informacije. Nažalost, nisu jako kritični prema njihovim izvorima. Uvijek tragaju za potvrdom onoga što žele čuti, prihvatit će onaj dio informacije koji se poklapa s njihovim stavovima umjesto da, što je tipično za filozofski način razmišljanja, kritički odvagnu.
Osim toga, prilično su nekompetentni za interpretaciju medicinske statistike. Nisam siguran niti znaju li što svi ti brojevi stvarno znače. Imate ljude koji ni sata nisu posvetili učenju i razumijevanju medicinske statistike, a ponašaju se kao da su specijalisti epidemiologije. Iz iskustva znam da je izuzetno teško komunicirati s tom skupinom ljudi; jedan od mojih najboljih prijatelja postao je zagriženi protivnik cijepljenja i zagovaratelj Donalda Trumpa. Čisto da pokrenem raspravu, rekao sam mu da navede pet razloga koji Trumpa čine lošim predsjednikom, a ja ću isto učiniti za Bidena. I nije mogao! Postao je primjer zadojenog sljedbenika, kao da se pridružio nekakvom kultu. Nije otvoren prema informacijama koje se kose s preferiranim narativom. Vidite, tu se ta skupina razlikuje od znanstvenog pristupa – mi stremimo pronalasku rupa u vlastitom stajalištu. Sjetite se početka moje knjige o usamljenosti. Bio sam oduševljen jer se sve u što sam vjerovao pokazalo pogrešnim. To znači da sam nešto naučio i da sam napredovao. Ali ne njeguju svi takav pristup.
Laganje je pogrešno jer, ako ja lažem vama, prenosim moć s vas na sebe – sad su vaše odluke vođene mojom voljom, a ne stvarnošću.
Spominjete ponašanje odgovornog govornika. U jednom dijelu se osvrćete na prijenos moći i odgovornosti u procesu laganja. Slažemo li, više nismo odgovorni samo za svoje misli i djelovanja nego i za one zahvaćenih tom laži. Je li laž odricanje od odgovornosti?
Da, pitanje odgovornosti i laganja jako je važno. U svakodnevnoj komunikaciji ne moramo uvijek paziti što ćemo reći, no želimo li drugome prenijeti informaciju koja može utjecati na njegove stavove, uvjerenja ili život, naravno da to nosi odgovornost i naravno da imamo obavezu da ono što govorimo bude čvrsto utemeljeno! To, uostalom, znači biti kritičan; zauzeti stajalište i promišljati što stoji, a što ne. Izvorno značenje kritike, uostalom, i jest „umijeće suđenja.“ To je zanimljivo sa skupinama poput antivaksera, njihovo je bivanje uvijek u suprotnosti. pretvorili su ga u gotovo automatski odgovor na sve. Oni su protiv masovnih medija, protiv službenih izvora informacija dok su, s druge strane, posve nekritični prema tome što kaže neki idiot na svojem YouTube kanalu…sve dok se poklapa s njihovim uvjerenjima.
Zato mislim da je važno poboljšati školski sustav, moramo učenike i studente učiti kako da se kritički odnose prema informacijama, kako da ispravne i vrijedne izvore razlikuju od onih besmislenih i bezvrijednih. Mladi danas žive na internetu i zato je krucijalno usaditi im tu vještinu.
No nema li laž, i izvan krugova koje spominjete, u sebe upisanu dozu neodgovornosti? Je li laganje uvijek čin odricanja od odgovornosti?
Može biti, ali postoje iznimke. Želimo li se ponijeti odgovorno i ispravno postupiti, katkad je laž nužna. Ali općenito gledajući, laganje je pogrešno jer, ako ja lažem vama, prenosim moć s vas na sebe – sad su vaše odluke vođene mojom voljom, a ne stvarnošću. To znači da sam ja odgovoran za ono što ćete vi učiniti s tom informacijom. Naposljetku će me se prokazati kao lažljivca.
Je li nam to doista bitno? Na samom početku kažete da govorenje istine olakšava život jer ne moramo pamtiti nekoliko narativnih linija već samo jednu, onu istinitu. Je li onda govorenje istine, više nego ljudskom moralnošću, izazvano potrebom ljudskog bića da si olakša, učini život jednostavnijim?
Djelomično. Na početku knjige spominjem kome sam sve lagao, ali kažem i da sam većinu života bio iskren. Govorenje istine možda jest posljedica boljeg karaktera, a možda i jest prouzrokovano jednostavnošću. Naravno, moj komfor je prilično jadan temelj građenju etike koja bi trebala biti vođena moralnim uvjerenjima.
Ali lažljivac uvijek mora platiti najvišu cijenu. Ako lažete, i druge ćete, uvjereni da poznavajući sebe poznajete i druge, doživljavati manje vjerodostojnima. Naravno, to je besmisleno jer najčešće ne poznajemo niti sebe. Ali govorite li neistinu, i druge ćete vidjeti kao lažljivce i, što više lažete, to će vam se svijet činiti neuvjerljivijim. A život u svijetu uzdrmanih temelja jadan je život. Zato moramo biti iskreni i vjerovati drugima. Da, oni će nas povremeno preveslati, povrijediti, ali i to je bolje od života u paranoji.
Čini mi se da danas imamo tendenciju sve probleme učiniti medicinskima. A nisu svi problemi medicinski, s nekima se moramo suočiti ondje gdje su nastali, u životu.
Govoreći o razumijevanju sebe, razumijemo li doista koncepte kojima se bavite u svojim knjigama, poput dosade? Rekli ste kako bi vam, u trenucima kad ste se nasmrt dosađivali, psihijatar dijagnosticirao depresiju i prepisao vam antidepresive. Gdje je granica između dosade i depresije?
Teško je povući jasne granice među fenomenima. Kako razlikovati depresiju od dosade, a ta dva pojma od melankolije? Ovisit će uvelike o kutu gledanja, o naočalama koje istražujući fenomen nosite.
Mislim da je, u razumijevanju razlike između depresije i dosade, ključno pitanje značenja. Osjećaj gubitka značenja i smisla nužno je dio dosade, ali ne i depresije. Meni je bilo jasno da moj problem nije psihijatrijski nego filozofski jer sam se tad bavio smislom života. Da, neki lijekovi bi mi popravili raspoloženje ali odabrao sam drugačiji put. Mislim da bi plodnosno bilo različite probleme istražiti s različitih aspekata. Kao što sam rekao, zanima me moderna medicina, a i sama mi je psihijatrija silno zanimljiva. Ipak, čini mi se da danas imamo tendenciju sve probleme učiniti medicinskima. A nisu svi problemi medicinski, s nekima se moramo suočiti ondje gdje su nastali, u životu.
Spominjete gubitak smisla, ali neke studije su pokazale da se i životinje mogu dosađivati. Uostalom, u knjizi o razumijevanju životinja, i vi pišete o tome. Znači li to da i životinje tragaju za višim smislom ili nam je dosada ipak urođeno, prirodno stanje?
Niti jedno od toga, rekao bih. I sam sam napisao članak o životinjskoj dosadi, a u knjizi o dosadi čak tvrdim da se životinje ne mogu dosađivati. To je onaj divan dio znanosti – opet sam bio u krivu! No, kako bismo mogli razgovarati o tome, moramo definirati smisao. Često o njemu razmišljamo kao o lingvističkom pojmu, a trebali bismo ga promatrati u smislu brige o nekome. Kad osjećate dosadu, ne marite ni za koga ili jednostavno ne znate za koga biste ili što marili. Postoji valjan etimološki razlog takvom tumačenju. Grčki izraz za dosadu, akedos, zapravo znači ne mariti. Dakle, iako životinje ne posjeduju jezik, svakako su sposobne mariti za stvari i druga bića. Pogledajte životinje u zoološkim vrtovima – dosađuju se jer su lišene onoga za što bi u prirodi trebale mariti. U tom smislu, da, životinjska dosada je itekako prisutna i vidljiva. Mislim, također, da životinje mogu biti usamljene, njihova će samoća biti drugačija od ljudske, ali bit će jasno vidljiva. Knjiga o usamljenosti sadržavala je poglavlje u životinjskoj inačici, ali nije se uklapalo i tako se rodio početak moje iduće knjige.
Gotovo sve što ste mislili da znate o usamljenosti pokazalo se pogrešnim. No mnogo je godina prošlo otkako ste napisali tu knjigu, u međuvremenu smo proživjeli i preživjeli pandemiju, sad se suočavamo s ratom. Pandemija je promijenila naše živote, no je li promijenila i naše usamljenosti? Pretpostavljam da danas više ne možemo govoriti o samo jednom tipu usamljenosti?
Čudna se stvar dogodila za vrijeme pandemije. Studije su pokazale da se, za vrijeme prvog zatvaranja, razina usamljenosti smanjila. Ljudi su se osjećali manje usamljenima zato što su napokon mogli više vremena provesti s onima do kojih im je stalo. No u idućim zatvaranjima usamljenost je porasla, a znanstvenici koji usamljenost proučavaju vjeruju da će se ona sad vratiti na prijašnje razine.
Besmisleno je, naime, govoriti o bujanju usamljenosti, njezina razina stabilna je već desetljećima. Onda se pojave knjige poput „The Lonely Century“ Noreene Hertz u kojoj stoji kako je usamljenost sve prisutnija zbog uspona individualizacije. Besmislica! Razina usamljenosti niža je u individualiziranim društvima nego u onima usmjerenim kolektivu. Norveška je druga na svijetu po broju samačkih kućanstava, a imamo najnižu razinu usamljenosti.
Jesu li pogrešne pretpostavke, barem dijelom, prouzrokovane nedostatkom distinkcije između pojmova samoće i usamljenosti? A pripadnici individualnih društava znaju kako biti sami…
Posve točno. U norveškom jeziku čak i nemamo riječi za oba koncepta pa razlikujemo „dobru“ i „lošu“ usamljenost. Također, učimo kako usamljenost preoblikovati u samoću jer esencijalna razlika među njima leži u vrsti odnosa prema sebi. Jeste li sami u svojem društvu ili ste u odsustvu društva drugih? Velik dio problema leži u tome što smo postali nesposobni za samoću. Tome su dijelom, ali ne isključivo, krivi naši pametni telefoni. Razmislite, napusti li osoba u čijem ste društvu prostoriju na samo nekoliko minuta, što ćete učiniti? Posegnuti za svojim telefonom. Postali smo nesposobni nositi se s „praznim hodom,“ vremenom koje bismo trebali posvetiti isključivo sebi.
Filozofija laži
- Prijevod: Mišo Grundler
- TIM press 11/2021.
- 136 str., meki uvez
- ISBN 9789533690018
Imamo moralnu dužnost nastojati biti istiniti, kako prema drugima tako i prema sebi. Čak i ako istina nije u skladu s našom voljom i željama, ona je i dalje istina. S druge strane, istinitost je nešto što u većoj mjeri možemo podvrgnuti svojoj volji. 'Filozofija laži', nova knjiga norveškog filozofa, pokušava odgovoriti na ta i mnoga druga pitanja o fenomenu starom koliko i čovječanstvo, posebno se fokusirajući na laži u politici.