Leonarda Delač: Ćaća Čvarak

Trećenagrađena priča natječaja “Ja sam pisac 2018.”

Žarko sunce zapeklo je suhe, neplodne njive željne vode. Maleno selo u zaleđu Dalmatinske zagore bilo je pusto. Reklo bi se, ljudi su se sakrili u hladne, kamene kućice kako bi izbjegli sparinu, ali eno povorka se tetura prema brdašcu na kojem je stajala malena crkvica. Toranj joj se kosio više nego onaj u Pisi, a bijela joj fasada poprimila tamnu, sivu boju. Bila je ta povorka sprovod starog Ćaće Čvarka. Eno, sinovi mu došli iz dalekog velegrada u crno odjeveni, tmurnih i ozbiljnih izraza lica. „Vidi ti Ćaćinih sinova!“ laktarile su se starice. „Bome, vidi se da je starac u Njemačkoj radio!“ komentirale su dok je gdjekoja svoju mlađahnu unuku gurkala naprijed kako bi ju koji od tih krasnih mladića zamijetio. Mladići stupaše odmah iza starog, pretilog svećenika na čijim su se crnim rukama zlatili veličanstveni prsteni. Bit će da je novac za crkveni toranj iskorišten u plemenitije svrhe. Misli su im bile obuzete očevim nasljedstvom. Dok je jedan sanjao kako će otplatiti dugove, drugi je maštao o raskošnoj vikendici i raskalašenom životu. Ni jedan nije tugovao za starim Ćaćom Čvarkom.
       
„Gospodo, okupili smo se na saslušanju oporuke gospodina Čvarka,“ sjedokosi odvjetnik velikih plavih očiju mrmljao je tako da ga Figaro i Muhalo nisu razumjeli. Nije ih njegov govor ni zanimao, jedan je gladio svoje guste, crne brkove dok je drugi zadovoljno trljao ruke. „Čak ni ovdje ne možeš biti strpljiv!“ Muhalo se podsmjehnuo mašući glavom. „Ti, huljo!“ Figaro je izdigao svoje dugačko i mršavo tijelo iz udobne fotelje stisnuvši čvrsto svoje napete šake. „Mir!“ shvativši da je previše podigao glas, plavooki odvjetnik se značajno nakašljao. „Sad budite tiho i slušajte!“ starac je upalio televizor i u DVD uređaj umetnuo DVD. „Zdravo, sinovi moji!“ s ekrana im se obraćao starac dugog iskrivljenog nosa, malih šiljastih očiju i kratke sijede brade. Sjedio je u crnom kožnom naslonjaču u rukama držeći čašu viskija. Mladići su ga začuđeno  gledali. „Sigurno se pitate zašto jednostavno nisam napisao oporuku da vam sve ostavljam i dajem,“ mahao je rukama. „E pa,“ nastavio je uperivši kažiprst prema njima: „kuću sam dao u dobrotvorne svrhe!“ slegnuo je ramenima. Kaj je ovo?“ Muhalo je kao opaljen skočio iz udobne fotelje forsirajući svoj gradski naglasak. „E, Ćaćo, Ćaćo!“ Figaro je vikao. „Zašto se srdite dječaci moji? Pa vi ionako ništa ne biste mogli dijeliti, zar ne?“ namrgodio se. „To nije sve!“ namignuo je: „ Muhalo, razmišljao sam i odlučio sam tebi ostaviti svoju Staru Ladicu, svoj ljubljeni auto, svog suputnika!“ starac je gledao u stranu sa sjetom u očima. „Aha, vidi se Tko je Ćaću poštivao!“ Muhalo je vragolasto pogled preusmjerio prema vidno bijesnom Figaru. „ Ma Ćaćo, šta je ovaj beskičmenjak bio bolji od mene!“ Figaro je jaukao. „A tebi Figaro, ostavljam ključeve svoje lijepe Ladice!“ starac je prasnuo u smijeh. „Kaj?“ Muhalo se trgnuo iz misli. „Aha!“ Figaro je zadovoljno oblizao usnice. „Ja neću taj auto! Još da ga s tobom dijelim!“ Muhalo je mlatarao rukama. „Da, da, dijelit ćete ga!“ starčev glas na snimci postao je značajno tiši. „Ispunit ćete jednu željicu svog Ćaće Čvarka!“ približio se te se činilo kao da će iskočiti iz televizora. „Lijepom Ladicom otići ćete u Trogir i ispuniti moj posljednji zahtjev! Sve upute čuva moja lijepa Lada, a kada stignete javite se mom odvjetniku i znat ćete što vam je činiti!“ starac je zapovijedao. „Ajme, Ćaćo!“ Muhalo je zanovijetao, a Figaro skrio svoje crne oči iza gustih, tamnih obrva. 
    
„Tu skreni, tu je za Svinjićko!“ Figaro je vikao pokazujući na cestu. „Moj je red za vožnju i ja odlučujem!“ Muhalo je zadovoljno odvratio ne mičući pogled s ceste. „Slinavče!“ Figaro ga je opalio šakom u bedro. „Kaj ti misliš *ko si ti?“ Muhalo ga je krenuo šamarati. „Koči! Žena hoda!“  Figaro je unezvijereno gledao u staricu koja je ukipljeno gledala u auto. „AAAH!“ Muhalo je zaustavio lijepu Ladicu taman ispred bakice. Trenutak su stajali nepomično i oni i bakica kad je ona okrenula očima i bacila se na tlo. „Kriste Bože!“ Figaro je iskočio iz auta. „AHHH, živote moj!“ starica je urlala. „Nano!“ na ulicu je istrčala mlada djevojka. „Čerce, živu su me oderali!“ starica je urlala pokušavši ustati. „Oprostite, mi…“ djevojka je Figara ošinula oštrim pogledom te je on naglo zastao. „Jao! Moja noga!“ starica je jaukala. „Figaro, zovi hitnu!“ Muhalo je vikao iz daljine. „Ne treba!“ djevojka je viknula primivši staricu pod ruku. „Mi ćemo vas odvesti!“ Figaro se obraćao mladoj djevojci koja je mahala glavom u znak nijekanja. „Inzistiram!“ rekao je blago otvarajući vrata lijepe Ladice. „Vidiš da joj nije ništa! Baba glumi! Kako ćemo sad na vrijeme stići u Trogir!“ Muhalo je zanovijetao. „Šuti i vozi!“ Figarovo lice se smrklo te je ošinuvši ga oštrim pogledom sjeo u auto.     

„Tvoj dida je kriv za ovo čerce!“ starica je vikala kad su stali na benzinsku stanicu. Bila je ona tip žene koja bi u crkvi bila pobožna i mila, a odmah po izlazu komentirala bi i šaputala svojim prijateljicama najnovije tračeve o seoskim ženama. „Jeste li dobro?“ Figaro je ljubazno upitao preusmjerivši pogled na lijepu mladu djevojku. „ Koliko ti je moj Ilija platio da me pogaziš?!“ starica je vikala. „Nano!“ djevojka je šapnula stisnuvši baku za ruku. Figaro je osjetio njezinu nelagodu te je pogled preusmjerio kroz prozor lijepe Ladice i ugledao mladića duge plave kovrčave kose kako se mota oko lijepe Ladice kao lav oko lovine. Lice mu je bilo crveno, a sitne zelene oči jedva su se vidjele iza razbarušene kose. „Nešto trebate?“ Figaro je otvorio vrata automobila. Plavokosi momak dugog šiljastog nosa i rijetke kozje bradice začuđeno je izbečio svoje malene oči i prasnuo u grohotan smijeh. „Molim vas da se maknete od auta!“ Figaro se namrgodio, a momak nalik na lava nije se ni pomaknuo. „Kupio sam leda da stavite na nogu!“ Muhalo je mahao vrećicom približavajući se autu. „Maknite se od auta!“ Figaro je viknuo, a momak nalik na očerupanog lava zaustavio je smijeh te iz džepa izvadio pištolj i uperio ga u Figara. „Nitko se ne zeza s Ćuksijem!“ mahao je pištoljem koji mu je od labavog držanja ispao na tlo. Delikvent ga je hitro podigao i ponovno pokušao izgledati opako, ali njegova je pojava bila toliko jadna da bi se je i čuveni policijski inspektor Ivan Primorac sramio. „Asti Gospe!“ starica je viknula. „Smirite se!“ Muhalo je govorio s knedlom u grlu. „Sjedaj iza!“ mahao je pištoljem tjerajući Figara da sjedne iza. „Dobra vam je šala!“ Muhalo se nasmijao. „Ti vozi!“ plavokosi je viknuo te je Muhalo odmah sjeo za volan. „Sad idemo kamo ja diktiram!“ sjeo je na mjesto suvozača okrenuvši se prema putnicima.  „Sve će biti uredu!“ Figaro je tješio žene. „Vozi!“ žuti je vikao. „Kamo?“ Muhalo se tresao pokušavajući ne gledati u žutog razbojnika. „Samo vozi!“ Muhalo je krenuo, ali ga je razbojnik prekinuo. „Ne tamo, idemo za Trogir!“ crvenilo na razbojnikovom licu postalo je još izraženije. „Gaboru, mogao si to odmah reći!“ djevojka je viknula od bijesa, a ostali su od straha zadržali dah. Čovjek nalik na lava okrenuo je svoju plavu, kovrčavu glavu te prošaptao: „Moja Škumflica me zove Gaborom!“ Ostali su se značajno pogledali shvativši da je ovaj prolupao. Vožnja je prolazila tiho i u šutnji. Tišinu bi razbijao samo čupavi razbojnik svojim pričama o svojoj veličanstvenoj Signorini koju mora oteti od roditelja jer joj ne dopuštaju da bude s njim. Njegovi veličanstveni opisi te bljedolike vile zaintrigirali su taoce lijepe Ladice tako da su uskoro zaboravili da su oteti i s Čupavcem su se upustili u prijateljsku konverzaciju. Čak im je taj neskladan mladić, uskih ramena i velike glave, postao nekako simpatičan. Ili se barem tako činilo. „Koliko ti je platio moj Ilija, Čupavi?“ starica se obraćala delikventu, ali on to nije shvatio pa je nastavio gledati kroz prozor lijepe Ladice. „Platio ti je od mojih miliona iz Amerike koje mi je pokrao! Znam ja!“ klimala je glavom. „Tak je i tvojoj materi da mi sina obmane!“ obraćala se djevojci. „Nano!“ djevojka je viknula. „Znam ja!“ starica je stisnula svoje plave oči. Muhalo je molio Boga da zašuti jer ga je bilo neopisivo strah čupavog luđaka. „Vidiš kako ti praznici kod nane prolaze!“ nastavila je s kukanjem. „U zarobljeništvu ovog žutog luđaka!“ pljunula je. Mladić se tek sada osvrnuo na njezine riječi te ju pogledao: „Moja Škumflica me zove luđakom!“  „Makni s mene te oči buljave!“ starica je viknula. „Dobro sam ti ja govorila, Ane moja, crne momke traži. Crne ruse kose i tamne puti!“ djevojka je pogledala u Figara koji je pokušavao spriječiti smijeh. „Ovi žuti su pokvareni *ko tvoj dida, ma da je on bio crn!“ žena je propovijedala. Figaro i rumena Ane značajno su se pogledali i prasnuli u smijeh, nakratko zaboravljajući gdje su i s kim su. 
    

„Ovdje me čeka!“ čovjek nalik na lava obraćao se svojim taocima pokazujući na raskošan hotel. „I jesmo li mi sad slobodni?“ Muhalo je upitao s olakšanjem. „Pa idete sa mnom!“ žuti ih je molio. „Dobro, idemo po Signorinu!“ Figaro se nasmijao gledajući u Anine rumene obraze. „AH!“ Muhalo je viknuo od bijesa. „Hvala vam do neba!“ Čupavi ih je sve od reda krenuo grliti. Zajedno su došli u stražnje dvorište hotela u kojem je odzvanjala glasna buka gostiju oko bazena i obližnjeg restorana. Sjeli su za jedan manji stolić i vodili ugodan razgovor dok su čekali da se Signorina pojavi. „Idem platiti kave!“ Muhalo je promrmljao ljutito ustavši od stola. „Koliko moram platiti?“ obraćao se konobaru koji je ga je veselo prekinuo: „Za goste hotela je sve uključeno u cijenu, ovdje ne plaćate!“ Muhalo je uzdahnuo praveći se da je zaboravio te je hitro odjurio do švedskoga stola i svojoj družini donio različitih ukusnih slastica. „Gostimo se!“ viknuo je natrpavši stol raznom hranom. „Otkud…“ Figaro ga je zbunjeno pogledao. „Pst! Danas slavimo!“ viknuo je te su se svi počeli radosno gostiti. „Hoće li još netko možda kakvo piće?“ govorio je punih usta. „Evo Signorine!“ žuti je uzviknuo skočivši sa stolca. Svi su se značajno okrenuli očekujući nebesku vilu, ali ona nije bila ni nalik na ljepoticu. Velika, okruga mladica teturala se prema družini. Imala je male sive oči i dugu rijetku kosu iz koje su joj virile klempave uši. Osmijeh joj je bilo zastrašujući, ali na licu čovjeka-lava izazivao je neopisivu sreću. „Škumflice moja, ovo je moja nova obitelj!“ žuti ju je veselo predstavljao družini. Njihovo upoznavanje prekinuo je dubok glas uštogljenog konobara: „Oprostite, gdje su vaše gostinjske narukvice?“ Muhalu je zastao zalogaj u grlu te se zakašljao pokušavši doći do daha. „E vraže!“ Figaro je siktao shvativši što se događa. „Bježmo!“ čovjek-lav uhvatio je svoju Signorinu za ruku i počeo trčati. Figaro je podigao stolicu sa staricom, a Muhalo je uhvatio Anu za ruku te su se svi razbježali po dvorištu hotela. „Konjino, u šta si nas uvalio!“ Figaro je vikao. „Ovamo!“ Muhalo je mahao rukom usmjeravajući ih. „Asti, živote moj!“ starica je vikala. „Uoh!“ Figaro je sa staricom u stolici načinio dva-tri koraka bečkog valcera po klizavim pločicama i prevrnuo bakicu u savršen „butterfly“ skok u bazen. Figaro ju je iznervirano gledao kako izranja te je vidjevši čuvare kako se približavaju skočio za njom. „Nano!“ mlada je djevojka rukom prekrila usne te potrčala prema bazenu. Muhalo se dvoumio treba li pobjeći ili ne, ali je ipak potrčao za djevojkom. U međuvremenu su se čovjek-lav i njegova Signorina uspjeli izvući na ulicu, ali ih je i dalje naganjala četa čuvara. „De, stani!“ čovjek-lav je jauknuo vidjevši da mu se stara, ofucana klompa izula s noge. „Ostavi to!“ Signorina je uspuhano vikala vidjevši da im se crna četa približava. „Moja klompa!“ žuti ju je podigao s tla u trenu kad su ga opkolili hotelski čuvari. „Idemo grdobna, Pepeljugo!“ ismijavali su ga zgrabivši ih. 
  
„Odvjetniče, ovdje su!“ čuvar je otvorio vrata malene prostorije u kojoj je družina bila zarobljena. „Dečki?!“ odvjetnik je kriknuo vidjevši mokrog Figara i blatnjavog Muhala među družinom. Momci su ga začuđeno pogledali. „A ja se čudim zašto mi se ne javljate!“ prasnuo je u smijeh. „Molim vas, izbavite nas!“ Muhalo je molio. „Slobodni ste!“ odvjetnik nije mogao zaustaviti smijeh. „Kako?“ Figaro je ustao s tla. „Pa nije da ste došli pljačkati sami sebe…“ Muhalo ga je prekinuo. „Kako mislite?“ čudio se. „Otac je ovaj hotel ostavio vama, ali htio je da se pomirite i ujedinite svoje snage te vas je zato zajedno poslao na put, ali vidim da ste vi i s njega skrenuli!“ crvenio se od smijeha. „Naš hotel?“ Figaro je šaptao. „Ali nisam vam još rekao sve, hotel može dobiti samo jedan!“ pogledao ih je sa sažaljenjem. „Ja ga onda ne želim!“ Muhalo je viknuo. „Ni ja!“ Figaro je slegnuo ramenima. „Ma šalim se!“ odvjetnik se smijao. „Sve je podijeljeno na pola!“ klimao je glavom. „A sad kao dokaz vaše pomirbe, želim da se zagrlite!“ „Ovo radim samo jer je prije rekao da je sve zajedničko!“ Muhalo je Figaru šapnuo na uho dok ga je grlio. „Znam da me voliš cobra, inače bi pobjegao kad si imao priliku!“ lupio ga je po glavi te još jednom povukao u zagrljaj.
 

Ime i prezime: Leonarda Delač
Godina rođenja: 2000.
Adresa elektronske pošte: Lelinina1717@outlook.com
Naziv škole: Ženska opća gimnazija Družbe sestara milosrdnica s prvom javnosti
Mentorica: Donata Mikić, prof.