Ludwig Bauer : Patnje Antonije Brabec
"Patnje Antonije Brabec" isprva su bile dramski tekst, izveden 2001. u Dramskom programu radija, a potom i predtekst za novi Bauerov roman u kojem se drama pojavljuje kao epilog na kraju knjige. Otuda "žanrovska odrednica" koju postavlja sam autor, genetski modificirani roman, koji se u zaokruženu cjelinu doista sklapa "suživotom" dvije književne vrste.
Kod Ludwiga Bauera, inače nema puno toga novog. Još jedan zanatski vrlo solidno ispripovijedan roman iz njegove prepoznatljive radionice u kojoj se spajaju intimne priče i tragedije, u većini slučajeva i obiteljske kronike, s pozadinom građenom od krhotina novije povijesti koja se svojim neumoljivim pipcima itekako upliće u živote i sudbinske zaokrete pojedinaca. U tom je žanru Bauer doista savladao vješto osmišljenu 'šprancu' u kojoj se izmjenjuju različiti likovi i priče i postavio vrlo visoke standarde kojima se odlikuje i njegov najnoviji roman.
No, zbog svojevrsnog predvidivog horizonta očekivanja svaki njegov novi naslov ipak ne dostiže ono mjesto koje je izborio naslovima kao što je "Kratka kronika porodice Weber", iako i dalje imamo posla s profesionalno napisanim romanima u kojima se spajaju dva, često vrlo teško ostvariva 'ideala' – kvaliteta pripovijedanja i čitkost i za širu čitateljsku publiku.
Ovoga puta u središtu pozornosti su muškarac i žena, naslovna junakinja i Martin Geiger, koje osim njemačkog podrijetla (kao prepoznatljive Baureve teme) i kasnijeg braka povezuju umijeće i neumijeće preživljavanja u socijalističkom poretku bivše Jugoslavije. Kompozicijska inovacija, ipak, nalazi se u tome što je roman ispripovijedan iz dvije, ženske i muške, vizure, odnosno, kako je to nazvao autor, pripovjedne pozicije desne i lijeve strane mozga. Antonija i Martin, tako, u romanu će imati svatko po dvije vlastite dionice u kojima su poprilično izmjenjeni stereotipi o "muškom" i "ženskom" pripovijedanju.
U dionicama iz kojih saznajemo činjenice i posljedice njihovog obiteljskog backgrounda i prošlosti, kao i njihovih trenutnih stanja i zbivanja oko njih, Martin je taj koji si dozvoljava emotivnost, fragmentarnost i neuroze, dok je Antonija zastupnica racionalnosti, kritičkog preispitivanja, pa i hladnoće.
Inženjerka elektrotehnike i arhitekt i u brak su ušli nekako slučajno, spletom okolnosti, baš kao što su kasnije i imali troje djece, a njezina ambicioznost i zauzetost poslom u kojem se morala duplo dokazivati zbog ženama nesklone profesije i društvenog sustava (pri čemu je "žensko pitanje" u socijalističkom poretku jedna od dominantnijih tema romana), u njihov je odnos donijela nepremostivi jaz kojem čak ni izmjenjene rodne uloge nisu mogle pomoći.
Odličan kad pripovijeda o povijestima njihovih obitelji, pomalo stereotipan u kritici bivšeg sustava, Bauer uspijeva poprilično dobro uobličiti psihoportrete glavnih likova, te razloge zbog čega je njihov zajednički život u jednom trenutku postao pogrešan. Sraz idealizma, pa i umjetničkih ambicija s jedne i realizma i karijerizma s druge strane, rezultirao je nerazumijevanjem i hladnoćom koje su na neki način i posljedicom sustava koji je bespogovorno tražio uklapanje, licemjernost, dakako i članstvo u partiji.
Iako je kroz neke dionice odnosa glavnih likova vrlo shematski preletio, što se može pripisati prisutnosti drame koja "objašnjava" više, Bauer je uspostavio paralelizam sloma jednoga braka sa slomom jedne ideologije koji je na vidiku, više no u drugim romanima pozabavio se ženskim likom, no treba primjetiti kako se i u jednom i drugom pomalo zapleo u "papirnatost". Nekome drugome vjerojatno se ne bi upućivala ovakva zamjerka, no, kako rekoh, Bauer je pisac visokih standarda.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )