Luka Bekavac : Urania
U listopadu prošle godine, netom prije održavanja zagrebačkoga Interlibera, Luka Bekavac u izdanju Frakture objavio je novi roman – "Urania". Predstavljen kao jedan „od najfascinantnijih projekata suvremene hrvatske književnosti“, mogu utvrditi odmah, takvu je najavu roman opravdao ne samo monumentalnošću fizičke prezentacije i grafičke izvedbe u šest svezaka već i minucioznom konceptualnošću i razrađenošću različitih tekstualnih razina. Bekavčev roman dijelom je dijegetičkoga univerzuma (A. Ryznar) modeliranoga u ciklusu dosadašnjih izdanja – "Drenje" (2011.), "Viljevo" (2013.), "Policijski sat: slutnje, uspomene" (2015.) i "Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku: studije, ruševine" (2017.), no kao i ostali tekstovi međusobno, od njih se razlikuje drukčijom obradom motivskoga sklopa ciklusa, grananjima prema novim, samostalnim cjelinama, promjenama perspektiva, a donekle i vremenskom situiranošću dijela romana u razdoblje kraja 70-ih i početka 80-ih godina 20. stoljeća, do sad u ciklusu doticanoga samo posredno.
Potonji bi ambijent mogao biti zanimljiv široj publici, premda u Bekavca obrada 80-ih godina prošloga stoljeća, često zazivanoga „zlatnim dobom“, nije nostalgija na čijem smo valu u televizijskoj i filmskoj popularnoj kulturi posljednjih godina mogli pratiti i gledati Stranger Things, The Americans, Chernobyl, Jokera ili pak Blade Runnera 2049 i posve nedavno Top Gun: Maverick. Uz spomen 80-ih godina može se dodati da je kritika zamijetila kako se Bekavčevo pismo dade razmatrati u kontekstu kvorumaškoga poetičkoga nasljeđa (I. Gajin), iako je jasno da je njegov opus teško uspoređivati i klasificirati jednoznačnim terminima.
Urania
Urania 1
Urania 2
No, vratimo se ciklusu i naslovu Bekavčeva romana. Ono što se događa s "Uranijom" podsjeća na mistifikacijske zamke s kakvima se recepcija autorovih tekstova do sada susretala. Drenje nije ovo naše Drenje, ali ipak jest neko Drenje vrlo značajno na karti Slavonije i Baranje Bekavčeva ciklusa, kao što i Viljevo ne prezentira geografske specifičnosti naselja u provjerljivoj zbilji. Riječ je o ojkonimima koji bi s obzirom na izmještenost ljudi i izoliranost tih prostora, a posredno i evokaciju katastrofe u Bekavca možda mogli biti razvrstani kao neki drugi toponimi. Njihova se povezanost, kao i u naslovima ostalim knjiga, svodi na aludiranje određenoga prostora. U "Policijskom satu" dva su „prostorna“ fenomena po kojima dva dijela romana nose ime – Policijska uprava osječko-baranjska te Druga prostorija, dok "Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku", kao i "Urania", nose nazive poznatih osječkih kulturnih institucija. Strategija imenovanja, moglo bi se reći, ima svoje uporište u ciklusu, a njega je u "Viljevu" razjasnio jedan od likova ciklusa Stjepan Marković dotičući se „kontroverzne znanosti spektralne onomastike“. Metodom te „discipline“, kako pojašnjava Marković, „frekvencijskom analizom imena mjesta ili ljudi mogu [se] odrediti i njihovi 'energetski vektori'“.
Drugim riječima, spektralna analiza koju zagovara, među ostalim, jedan od ključnih likova ciklusa – Ignác Schlesinger, kroz „'print' imena“ može objasniti „generira[ne] količine elektromagnetske energije koje se ničime ne daju opravdati“, osim samim imenom. S druge strane, kao što je razvidno u "Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku", pomaknutost značenja znakovita je upravo kroz naziv koji ne pokriva samo lokaciju, organizaciju i djelatnost osječke galerije, a danas muzeja, već se predstavlja kao „fluidni objekt“ koji se rastvara i preoblikuje u poglavljima, plutajući između različitih formi i prostora grada.
"Urania" svojim naslovom asocira na poznato osječko kino u centru grada, da bi se odmah u prvom svesku udvojila u „objekt na obali Drave, kulturni centar izgrađen početkom 1930-ih“. Taj centar – nazivan „druga Urania“ – izdvajao se po „modernističkim bridovima svojih fasada i minimalističkom, geometrijskom stilizacijom unutarnjeg dekora i namjenskih predmeta“ kojima je trebao „simbolizirati generacijsko prevladavanje Axmannovog secesijskog remek-djela“. Osječanima lokacija poznatija pod imenom Iktus pojavljuje se među fotografijama još u "Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku" kao Centar za dresuru ljiljaka Mursa, a u "Uraniji" krajem 70-ih godina predstavlja zakrčenu ruševinu koja čeka novu namjenu. Taj će prostor, uz neke druge važne gradske društveno-kulturne punktove, poslužiti kao paravan za poslove novoosnovane firme Reticulum koja poput vezivnoga tikva okuplja ključne likove romana, a čija će primarna svrha poslovanja, možda poput naslova romana, ostati do kraja zamagljena i nerazjašnjena, samo natuknuta.
Naslov se dodatno raslojava u višestruke tragove, a među njima su očigledni sljedeći: jedan koji čini reference na grčku mitologiju uključenu u imenovanje arhitektonskih zdanja „budućega“ Osijeka, pričem se implicira ženski lik muze, zaštitnice astronomije, čija etimologija označuje nebo. Konkretnije se vezano za književnost u četvrtom svesku riječ pojavljuje u tematiziranju žanrovskih preferenci koje navode jednoga od likova (sektor D) da čita Borisa Osenskog, dok se treći sloj očituje u ezoterijskim i okultnim motivima kojima je Bekavčev opus premrežen. Potonje je iskazano na kraju četvrtoga sveska preko lika sektora D u simulaciji ispisa leksikonske natuknice iz „jednog amaterskog okultnog priručnika“ koja u svojem „iskliznuću“ printa daje „de facto opis cijeloga projekta“ u kojem ključnu ulogu ima „medij“ 3LB.
Ono što se događa s "Uranijom" podsjeća na mistifikacijske zamke s kakvima se recepcija autorovih tekstova do sada susretala. Drenje nije ovo naše Drenje, ali ipak jest neko Drenje vrlo značajno na karti Slavonije i Baranje Bekavčeva ciklusa, kao što i Viljevo ne prezentira geografske specifičnosti naselja u provjerljivoj zbilji. Riječ je o ojkonimima koji bi s obzirom na izmještenost ljudi i izoliranost tih prostora, a posredno i evokaciju katastrofe u Bekavca možda mogli biti razvrstani kao neki drugi toponimi. Njihova se povezanost, kao i u naslovima ostalim knjiga, svodi na aludiranje određenoga prostora.
Sve je u "Uraniji" slojevito, pa tako i likovi i njihova karakterizacija o kojima se može govoriti posredno i imajući na umu različite pripovjedne i tekstualne razine na kojima su pojedine instance oblikovane, a usto ne zamarajući vremenske različitosti na kojima se određene strukture pojavljuju. Pojednostavljeno bi se moglo govoriti o devet likova na tri središnje pripovjedne razine. Prvu, najširu i opsegom najveću razinu čini grafičko-tipografski najinteresantniji dio romana izveden dvostranično. U tim poglavljima koji prate sedmodijelnu sektorsku razradu priče kroz medij 3LB lijeve stranice imenovane su kontrolnim kanalom te su oblikovane kao tekstualno sučelje s „egzegezom“ desnih stranica na kojima se trećim licem pripovijedanja konstruira priča u printu iz ostataka modela Biotopa 54. Lijeve nepaginirane stranice na osnovi izmišljenoga programskoga jezika i algoritama, čiji su autori i nastanak nepojašnjeni, no možemo pretpostaviti da imaju veze s Grupom 2109, imaju zadatak objasniti povučene jezgre modela biotopa i preko spomenutoga medija, uz pomoć nadzorne instance, kreirati sukcesivno predočen ispis iz prvotnoga neuroteksta. Taj dio printa desnih stranica vremenski je i prostorno situiran u Osijek kraja 70-ih i početka 80-ih godina prošloga stoljeća, u kojem se on razvija kao „infrasvijet“.
Osim automatiziranoga programskoga dijela analize u kontrolom kanalu pojavljuju se i komentari spomenute instance koju tek u posljednjem svesku razotkrivamo kao Schlesingera. Kroz kontrolni kanal razjašnjavaju se i detalji medija 3LB – Luke Bekavca, koji se kao razrađeni lik javlja na drugoj razini, u dijelovima oblikovanim u (kvazi)dnevnička poglavlja datirana između 20. travnja i 25. rujna 2004. Datumi koji obilježavaju izdvojene cjeline toga ispovjednoga rukopisa navedene 2004. godine ponekad se preklapaju s datumima odvijanja radnje na prvoj razini, u printu. Primjerice, u prvome svesku te dvije pripovjedne razine obilježene su 20. travnjem 1978. odnosno 2004. godine. Kada je riječ o likovima posredovanima medijem 3LB, dakle onima koje upoznajemo kao središnju pripovijest biotopa – oni su raspoređeni u sedam sektora te obrađeni u kontrolnom kanalu prema klasterima i ciklusima u kojima su se u Biotopu 54 razvijali. Četiri su muška i tri ženska lika čije fragmente života pratimo – sektor A: Iris Vuković, sektor B: Mira Szalay, sektor C: Franjo Takač, sektor D: Kristijan Rosenfeld, sektor E: Ognjen Stepanov, sektor F: Martin Gottwald, sektor G: Katarina Benošić.
Urania 3
Urania 4
Treća je razina nekovrsni prag, „međurazina“, svojevrsna manifestacija transkomunikacije u „čekaonici“ u kojoj se odvija mentalna interakcija. I ta je razina u romanu izvedena dvostranično, a njezin vizualni sloj – točke, odnosno kružići po sredini redaka – ispunjavaju većinu stranice toga dijela romana. Budući da vizualna informacija dominira na verbalnom, potonja je ostvarena u vrlo kratkim te ponekad isprekidanim i nepovezanim replikama dvaju likova do kojih se dolazi koncentriranim traženjem slova među mnogobrojnim kružićima. Lik Luke u tim „kalibracijama“ – podešavanjima kanala, kontaktira sa ženskim „glasom“ koji do kraja ostaje neimenovan, a jedina mu je identifikacijska oznaka slovo H te godina 1938. iz koje tvrdi da se javlja. Ti „razgovori“ i kontakti u kojima se pojavljuju različita lica, objekti, slike i prizori središnjom su temom fragmenata koje piše Luka na onoj drugoj razini u 2004. te prenesenim značenjima pokušava objasniti što se točno događa kada je u tom kontaktu.
Tri su ključna momenta tih kontakata. Prvi je Lukina sumnja u „to“ što „čuje“, je li „ona“ osoba, ponekad mu se čini da je riječ o nečem umjetnom, kibernetičkom, pa čak i nečemu što funkcionira poput routera, a ne ljudskoga glasa. Drugi je pitanje „prostora“ u kojem se kontakt događa, koji je sugeriran praznim kanalom u kojemu je Luka uvijek sam, stoga su ti kontakti popraćeni dojmom „odsječenosti od svega, od svijeta, čak i svojega tijela“. Pritom mu se nameće zaključak da se komunikacija odvija „unutra“, kao da je dio njega. Treći se nadovezuje na pitanje prostora, a ujedno je i ključna problematika Bekavčeva ciklusa – pitanje vremena odnosno trajanja komunikacije koju Luka zamišlja kao „beskonačne 'telefonske' razgovore“.
Međutim, dalje objašnjava da je ta beskonačnost zapravo bezvremenost, odnosno simultanost: „Kad smo na liniji, vrijeme se ne usporava, nego se, da tako kažem, stavlja u zagrade: kao da se informacije koje teku među nama raspoređuju u nizove i pretvaraju u razgovore, pitanja i odgovore u trajanje, tek kad ih ovako, odavde, naknadno, pokušam zamisliti“. Komunikacija koja se ostvaruje možda je ponajbolje prispodobiva osnovnim motivom "Drenja" i krovnim ontemom ciklusa – šumom, bliskom točki Aleph (B. Oblučar), koji je, prema Markoviću, „po prirodi stvari bezvremen“, pa je stoga „i svijet [je] takav, stvarni svijet“.
Budući da vizualna informacija dominira na verbalnom, potonja je ostvarena u vrlo kratkim te ponekad isprekidanim i nepovezanim replikama dvaju likova do kojih se dolazi koncentriranim traženjem slova među mnogobrojnim kružićima.
Kao što je šum zapravo „cijeli arhiv“, u njemu se ogledaju svi šumovi, svi svjetovi, u sinkroniji, tako je i prijenos informacija između Luke i „glasa“ simultano sadržan te ga je nemoguće izraziti jezikom kao medijem koji djeluje po principu sukcesivnost. Jasno je da je glas u nekoj zamišljenoj hijerarhiji transkomunikacijskoga sustava „na višem položaju“ od Luke, da ima osviještene „komputacijske moći“ te poput druga dva lika "Uranije" – Ognjena i Katarine, svjesno može otvarati kanale i stupati u kontakte, „preračunavati se“ i prelaziti u druge „sfere“ i „frekvencijske pojaseve“. Ti takozvani aporteri ili šverceri, u "Uraniji" još nazivani translektorima, povezani su sa slučajevima dolaznih „objekata“ – „‘prijeboja’, proboja, prelijevanja ili izljeva s druge strane prema nama“, kako u "Policijskom satu" pojašnjava Marković, tj. aporta čiji „ulazak“ u naš frekvencijski pojas narušava zadane parametre frekvencijskoga kontinuuma. Problem aporta intenzivirao se u "Policijskom satu", a u Uraniji je sa sadržajnoga sloja promoviran do formalne razine na kojoj se umetnuti, disperzivni natukničasti sadržaji slični poeziji tretiraju kao preneseni predmeti iz holografa F u holograf E, iz kojega dobivamo ostatke Biotopa 54.
Aport A od 20. travnja 1978. sugerira da je proboj ostvaren kanalom 44-219 – telefonskom linijom kojom se služi jedan od likova. Taj je broj jedna od dviju značajnijih poveznica "Uranije" i "Policijskoga sata". Druga je poveznica prva stranica Uranije, jedna od pet protuberanci – fragmentarnih izbočenja i iščašenja povezanih s glavninom romana. Ona vraća čitatelja na "Policijski sat" – i to oba njegova dijela. Razvidnija je poveznica s Policijskom upravom osječko-baranjskom kroz pripovjedačevo poznanstvo s Lukom Bekavcem, njegovom knjižicom „deset proznih skica“ "Divizijom" te epizodom „privođenja“ u Dom HV-a, dok je ona s Drugom prostorijom jezično-stilskoga implicitnoga karaktera, u kojem se 49. stranica "Divizije" nudi kao varijacija i kondenzacija posljednjeg, dvanaestog poglavlja Druge prostorije. Stranica 49. iz "Divizije" s početka prvoga sveska pojavljuje kao preslika onog primjerka koji je pripovjedaču Policijske uprave osječko-baranjske u kolovozu 2007. dan na uvid, s tri različita komentatorska rukopisa na marginama.
Taj ispisani primjerak ključan je za otvaranje prostora "Uraniji" jer se može pretpostaviti da su u njemu utisnutim komentarima odrađeni pretkoraci na temelju kojih se 3LB izabrao kao medij sljedećega eksperimenta: „kao da su pokušavali procijeniti 'čiji' je on, kome 'pripada', zašto je objavio tu knjigu, kojoj su pripisivali neko posve drukčije značenje od onoga što se, barem na površini, moglo iščitati“. "Urania" razotkriva neke detalje nejasnih komentara triju „čitatelja“ "Divizije" i Luke koji su u "Policijskom satu" ostali samo natuknuti. Primjerice, razaznaje se da se opis „niza satova, koji u dvorištu jednog zabačenog tvorničkog kompleksa, pokazuju različita vremena“ u "Diviziji" poklapa s opisom Papirnice u "Uraniji". Pitanje "Divizije" otvara se i u četvrtom svesku kroz lik Ognjena koji u jednom od svojih „preračunavanja“, koji se dogodilo pred Kristijanom, otkrije da u svom stanu (u Šamačkoj ulici!) piše istoimenu knjigu, pri čemu se prizori o kojima govori podudaraju s detaljima koje može znati samo Luka Bekavca iz 2004.
Premda je utvrđeno da je ograničenje jezika njegova sukcesivnost, dakle trajanje i vremenska omeđenost čitanja, Bekavac u "Uraniji" uspijeva donekle doskočiti ograničenju sukcesivnosti teksta organizirajući dijelove iz kontrolnog kanala i printa usporedno – na lijevoj i desnoj stranici knjige. Na taj način na formalnoj razini uspijeva konceptualizirati pitanje simultanosti koje se proteže svim knjigama – u "Drenju" kao općenito pitanje spomenutoga motiva šuma i shvaćanja prostora i vremena („Nije li simultanost zapravo isto što i prostor?’“), u "Viljevu" kao pitanje simultanoga prijevoda u transkomunikacijama te formalna dvostranična organizacija središnjeg dijela „Poslije ponoći“, u "Policijskom satu" kroz mogućnost tumačenja povijest kao „beskonačno komprimiranog prostora, zgrušanoga gotovo do dimenzije točke“ te konačno u "Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku" anticipacijom pitanja ograničenja tijela u prostoru ili pojedinom frekvencijskom pojasu („trebalo bi se pitati: što sve u ovom trenutku radi na meni i koristi me bez mog znanja; u kojim se sve svjetovima, sada i ovdje, nalazi moje tijelo, ovo tijelo, jedino koje imam?“). Na tom tragu fokus "Uranije", više nego u ostalim knjigama, može se iščitati kroz formalne, grafostilističke i peritekstualne postupke kojima se promoviraju teze o književnost kao prostornoj umjetnosti.
Urania 5
Urania 6
Zahvaljujući promišljenim stilizacijama peritekstualnoga aparata i raznovrsnih diskursa, u "Uraniji" su „nenarativni“ dijelovi poput kontrolnoga kanala dobili jednaku, ako ne i veću pozornost od „narativnih“ te se potonji povremeno otežano ili nikako čitaju bez prvih. U svakom je slučaju čitanje toga dijela romana „slalomski“ pothvat koji traži izmjeničnu pozornost obiju stranica. Time je prostor uobičajenih rubnih ili pomoćnih tekstualizacija emancipiran, a dodatno je Bekavac podvukao i pitanje knjige kao objekta. To je još jedno područje otvoreno možda ponajviše "Galerijom likovnih umjetnosti u Osijeku", a u "Uraniji" se poteže i na sadržajnoj razini kroz lik Ognjena. Kao likovni umjetnik i književnik Ognjen je angažiran da osmisli jedinstveni knjigovni objekt potencirajući i prezentirajući sve mogućnosti oblikovanja teksta i tiska Štamparije Kvesić kao poslodavca.
Premda je utvrđeno da je ograničenje jezika njegova sukcesivnost, dakle trajanje i vremenska omeđenost čitanja, Bekavac u "Uraniji" uspijeva donekle doskočiti ograničenju sukcesivnosti teksta organizirajući dijelove iz kontrolnog kanala i printa usporedno – na lijevoj i desnoj stranici knjige. Na taj način na formalnoj razini uspijeva konceptualizirati pitanje simultanosti koje se proteže svim knjigama.
Spomenuti detalji malobrojni su i izdvojeni motivi i razine kojima se pokušava ilustrirati kompleksnosti Bekavčeve Uranije i njezine uklopljenosti u ciklus. Čini mi se da dovoljno govore u prilog tomu da roman traži koncentriranoga čitatelja koji će mu se višestruko vraćati i koji traži iscrpniji pristup od ovoga. Mnoge motive i epizode romana kojih se nisam dotaknula – B. Mateljan, Sasvary, Novi Osijek, sveučilište, blizanci, simil, Melpomena, tunel do Bunara, pečaćenje aporta, fizičko propadanje, Eterović, istodobne smrti i nesreće, Krvopija, Kelemen, pauci, kutije, (ne)euklidska geometrija, fraktali, transcedentalne nekretnine, strano tijelo, operacija, digitalizacija, tranzicijske paradigme zapošljavanja i rada, nezakonite isplate plaća, transakcije novca, sindikalni vođe, kulturni radnici i umjetnici, CPU Osijek, Prvi program, op-art, računalna i digitalna umjetnost, eksperimentalna glazba, underground scena itd. – ostavljam pojedinačnim čitateljima na traganje u pokušaj slaganja romaneskne slike.
Podrobnija analiza tražila bi zaseban prikaz svakoga sveska te njegov odnos s devet knjiga („Protuberance“, „Periferija“, „Integrirani krugovi“, „Mrežna grupa Osijek“, „Otvorena arhitektura“, „Glave za brisanje“, „Interferencije“, „Nova Domena“, „Konfiguracije“), a zatim komparaciju sa spomenutim razinama te sektorima odnosno likovima te posredno motrenje odnosa žanrovskih tragova – ponajviše u smislu podloge spekulativne fikcije i igranja konvencijama romana detekcije, autofikcijskih i (kvazi)dokumentarističkih momenata, relacija pripovjedačkih pozicija i fokalizatora, pripovjednih tehnika pod okriljem grafostilskih i peritekstualnih informacija, načina verbalizacije taktilnih i akustičnih slika, (para)znanstvenoga diskursa i tehničke terminologije, a sve to s implikacijama na priču i pripovijedanje. Konačno, poseban naglasak tražio bi posljednji šesti svezak i „Interferencije“ kao simbolički iskaz svojevrsnoga rasapa i rastakanja prethodno precizno građenoga sustava pri čemu dolazi do pretapanja razina i razotkrivanja važnih, do tada uskraćenih i zamućenih informacija.
Na ovom mjestu vratit ću se na početak teksta i spomen nakladničkoga napis te zaključiti kako označivanje romana projektom nije bio pompozan marketinški trik, već osobita smjernica čitanja sukladna složenošću teksta. S obzirom na to da novi Bekavčev roman traži kompletnu posvećenost na svojih više od 2000 stranica u šest svezaka, čitateljima, čak i onima koji se ubrajaju u skupinu koja čita svega jednu knjigu godišnje, preporučujem da u 2023. njihov odabir bude "Urania" koju će čitati polako, s guštom i bez grižnje savjesti ako to bude jedini naslov koji ove godine pročitaju!
Urania 1 : Protuberance periferija
- Fraktura 09/2022.
- 328 str., meki uvez
- ISBN 9789533584676
'Urania', roman u devet knjiga i šest svezaka na više od 2000 stranica, jedan je od najfascinantnijih projekata suvremene hrvatske književnosti. U središtu 'Uranije' osam je glavnih likova, a tijekom nekoliko godina njihova života i rada unutar zamršene mreže poslovnih i umjetničkih projekata, prijateljskih i obiteljskih veza, istražuje se niz neobjašnjenih, potencijalno paranormalnih zbivanja.