Marija Jurić Zagorka – Tri faze iste ljubavi

Marija Jurić Zagorka

Sjedili smo u kafiću Filozofskog fakulteta; profesor Zoran Kravar i ja. Bilo je proljeće, bila je godina 1981. i profesor me je upućivao u složenost Đurđevićeve religiozne poeme. Na razgovor sam stigla iz Osijeka, Podravka-expresom. Bila sam studentica treće godine Jugoslavistike na Pedagoškom fakultetu u Osijeku i počela sam se zanimati za književni period baroka koji je tih godina, baš zahvaljujući profesoru Kravaru, ušao u modu. Nisam posve razumjela profesorove rečenice, nisam prepoznavala sve nijanse u njegovu tumačenju. Pažnja mi je postajala sve slabija i mutnija. Čeznula sam samo za jednom njegovom običnom, najobičnijom rečenicom. „Da se povratim“, rekla bi moja baka.

Profesor kao da je prepoznao moju misao. Iznenada je, spominjući mode u književnosti (toliko sam razumjela), izgovorio nešto što sam često mogla čuti u svojoj kući. „Ja sam dovoljno star i preživio sam nekoliko špinatskih revolucija, zdrav, nije zdrav, jedi, ne jedi“… Želio je reći da je tako i s literaturom. Treba nešto čitati, ne smije se čitati, savjetuju i naređuju, oduvijek, književni nutricionisti. Često se, govoreći o nekim piscima i njihovom mjestu u književnosti, sjetim te Kravarove rečenice. Ne samo da sam dovoljno stara, jako sam stara, pa iskustvom vlastitog čitanja mogu svjedočiti i o recepciji Zagorkina pisma.

Svjesna sam da moje svjedočenje nije pretjerano važno, svjesna sam i da će netko reći kako govoreći o velikoj novinarki i vrijednoj književnici ponovno govorim i o sebi. Unatoč tome, vjerujem da bi ispovijed o jednoj čitateljskoj ljubavi u vremenima sklonim, i vremenima nesklonim onoj prema kojoj je ljubav upućivana, mogla biti zanimljiva mlađim spisateljicama. Baš njima.

Kada je Zagorka u pitanju, pošla sam nekoliko vlastitih čitateljskih revolucija. Izdvojit ću tri. One nisu isprovocirane promjenom mog odnosa prema autorici. Usko su povezane s prijemom i vrednovanjem njezina djela u očima struke. Na Zagorkinu sam primjeru prelako zaključila kako postoje oni koji, u skladu s dominantnim društvenim vjetrovima, mijenjaju književne ukuse i zaboravljaju što su o istom pismu izgovarali samo nekoliko godina prije. Ključne su riječi kojima bih mogla pokriti svoj odnos prema Zagorki: ljubav i zbunjenost. Samo dvije i sasvim dovoljne. I to se ne mijenja već pedeset i više godina. Kroz sve te godine i godine voljela sam je jednakim intenzitetom, ali, priznajem, razlozi su se mijenjali. Voljela sam je kao autoricu dobrih priča, kao zahvalan primjer trivijalizacije hrvatske proze, kao potpisnicu romana temeljenih na nacionalnoj povijesti, kao autoricu Kamena na cesti, štiva koje je pokazalo kako je krhka granica između vjerodostojnosti i vjerojatnosti, kao ženu koja je podržavala žene i koja je znala ponekad, pred muškarcem, tako šarmantno izgovoriti manji broj vlastitih godina…

Moja pak zbunjenost Zagorkom nije pratila moje čitateljsko sazrijevanje. Nije ni mogla. Na samom početku proučavanja književnosti spoznala sam da se književni tekst mora dekodirati u vlastitom značenjskom sistemu i žanru. Košmar je izazivala nova reakcija na Zagorku i njezino pismo. I nisam se tada čudila, a riječ je o početku  našeg tisućljeća, novim vrednovanjima očima novih čitateljica, nego novim pozitivnim ocjenama donedavnih zagovornica ozbiljne i teške literature, čitateljica iz čijih su frizura, samo nekoliko godina prije, frcali vikleri na svaki spomen te autorice lake literature. A kad je postala in, najedanput se na simpozijima počelo svjedočiti kako su milu Zagorku, književne znanstvenice čitale masovno, sve odreda, još u najranijem djetinjstvu, s baterijicom i pod finim mekanim poplunom.  

Prvu faza mog odnosa prema Zagorki predstavlja vrijeme naivnog čitanja. Djevojčica u slavonskoj provinciji nada se dolasku viteza slavonske ravni i bježi u zanimljiva štiva prepuna tajni, intriga, povijesti i zabranjenih ljubavi. Već tada, premda toga nisam bila svjesna, naučila sam što bi to mogao pokrivati termin naivni čitatelj. Jer takav je čitatelj i zaljubljenik u priče bila moja prva susjeda, domaćica u župnoj kući. U njezinoj kombiniranoj sobi, iza stakla vitrine u boji mahagonija, ugledala sam (kao što sam već napomenula), prije više od pola stoljeća, smećkasti komplet spisateljice koja je, prema njezinim riječima, pisala o ljubavi i domovini. Imala sam deset godina. Autoričino ime odmah sam upamtila. Čovjek u čijem sam domu živjela i koji je brinuo o mom odrastanju podrijetlom je bio iz Zagorja. Voljela sam ga. Unatoč tome, obraćala sam mu se rijetko. Kad bih to učinila, persirala sam ga. – Jeste li poznavali Zagorku?, upitala sam ga jedno poslijepodne vrativši se od susjede. Odmarao se poslije ručka, čitajući Vjesnik. – Nisam. A nisam je ni čitao. Ne bi trebala ni ti, dodao je. Okrenuo je novi list novina davši mi na znanje da nema mjesta upitu zašto. Kada sam susjedi, još istoga dana, prepričala starateljev odgovor, ona je samo rekla: „Nisam ni mislila da bi gospodin to čitao“. Njezino tooo, podsjećalo je na otegnutu lijenu ravnicu u kojoj smo živjeli.

Krenula sam Zagorkine romane tajno posuđivati u Radničkoj knjižnici, smještenoj u ljetnikovcu Pejačević. Kao najaktivniji mladi korisnik, mogla sam svjedočiti o stalnoj prostornoj praznini iznad Zagorkina imena. Voditelj, umirovljeni stolar, objasnio mi je da su knjige cijelo vrijeme na posudbi. – Kažu da je ona pisala i o našičkom grofu bogatašu, dodao je. Pretpostavljam da je svojom rečenicom potvrđivao presudu usvojenu na večernjim partijskim sastancima. Na njima je zasigurno naučio i lekciju o čuvanju tajne. Romane mi je dodavao ispod pulta. Moj čitateljski ukus nije otkriven. Godinu-dvije poslije izdavačko poduzeće čije su dnevne novine redovito ulazile u našu kuću pokrenulo je novo tiskanje Zagorkinih romana u sveščićima. Umjesto slatkiša svakog sam ponedjeljka kupovala novi nastavak Republikanaca. Čitala sam noću. Samo što moj poplun nije bio onako fin kao poplun mojih kolegica odraslih u građanskim stanovima, Sveščiće sam odlagala pod madrac. Jednoga dana nisam mogla odoljeti da novi nastavak ne ponesem u školu. Nekoliko milimetara Republikanaca s crtežom osuđenika virilo je ispod moje tamnozelene školske torbe. Nastavnica hrvatsko-srpskog jezika odlučno je koračala učionicom. U jednom se trenutku sagnula. Izvukla je sveščić i zapovjedila moje ustajanje.
 Takva učenica, a čita Zagorku, rekla je. Nije mogla razumjeti da to čini dijete koje je nedavno pobijedilo na općinskom natjecanju mladih literata izgovarajući stihove Dragutina Tadijanovića. A nastavnica je tako voljela Tadiju.
Školski incident povjerit ću svojim ukućanima. Priznat ću da sam umjesto sladoleda kupovala Zagorku. – Znam, rekao mi je trafikant – bilo je sve što je domaćin izgovorio. Nakon toga je zatražio da mu dam sve nastavke. Umjesto postavljanja lomače, staratelj je sveščiće dao na uvezivanje. Vratili su mi se dva mjeseca poslije; u koricama nalik mojoj školskoj torbi, s utisnutim bibliografskim podacima. “On je nastavke kupovao do kraja”, zaključila sam. Poljubila sam ga.

Kada budeš starija, shvatit ćeš da ima daleko boljih pisaca, izgovorio je.
U to vrijeme ništa još nisam znala o književno-znanstvenim autoritetima. Da mi je knjižničar stolar dao na čitanje roman Tajna krvavog mosta i da sam pročitala uvodni tekst uz Sabrana djela napisan perom uglednoga sveučilišnog profesora i da sam svojoj nastavnici izgovorila Ivo Hergešić je pripremio Zagorku, možda bi ona bila blaža. Ili bih veći blagoslov Zagorkinim rečenicama priskrbila da sam istoj osobi mogla reći da je autorica Republikanaca krajem pedesetih godina napisala i jednočinku Slijedimo Tita pa što nam tko može, dramski tekst idealnoga naslova za naše zidne novine. Možda sam joj mogla, da sam imala uvid u materijal mladenačkom drskošću spomenuti i naslov Zagorkinih autobiografskih sličica Tko ste vi?, ili pak u znak pomirenja, opisati govor dvanaestogodišnje djevojčice Marije, kćeri Ivana Jurića, upravitelje imanja Geze Raucha, u kojem ona grofa Khuena moli da Hrvatsku brani od Mađara. Nastavnica bi već sljedećeg dana potražila knjige žene koja se bunila protiv nemile tuđinske vlasti i domaćih izdajnika.

U jedno sam sigurna, nisam joj smjela reći samo ono što sam i sama saznala puno poslije, a tiče se njezina najdražeg poete. Petoga svibnja godine 1932. i njezin je pjesnik sudjelovao u incidentu što su ga u Malom kazalištu u Frankopanskoj ulici izazvali studenti Filozofskog fakulteta. U osam sati navečer toga je dana započela predstava nastala dramatiziranjem Zagorkina romana Suparnica Marije Terezije. Nakon svršetka prve slike nastalo je zaglušeno zviždanje i glasno protestiranje protiv komada koji nije zaslužio da bude stavljen na repertoar. Među uhićenima bio je i Dragutin Tadijanović.

U inat mnogima, upisat ću književnost. Na studiju nitko neće spominjati Zagorku. A ja ću zavoljeti neke nove pisce, fascinirat će me prvijenci hrvatskih fantastičara i pjesme offovaca. Na samu pomisao da sam donedavno tajno čitala laku herojsko-ljubavnu prozu, onu koju su gutale umorne žene moje provincije, preznojit ću se. Bit ću spremna, samo da se svidim Rešickom i Čegecu, zatajiti ljubav prema Zagorki. Srećom, kratko će to trajati. Moj čitateljski karakter spasit će, začudivši me, jedan fantastičar. U časopisu Republika, pojavit će se (1982.) Pismo Mariji Jurić Zagorki, priča pisca čije sam prve priče znala gotovo napamet. Novi Pavličićev tekst čitat ću kao posljedicu autorske krize. Od same činjenice da je pisac borhesovske poetike uputio pravo pismo Mariji Jurić, još će me više iznenaditi podatak da se dopisivanje odigralo pod uredničkom palicom Branka Maleša. Unatoč prvoj pomisli kako autora treba kazniti budućim nečitanjem, a pismonoši – uredniku slavne Republike prestati slati svoje prvijenačke kritike, dogodit će se sasvim suprotno. Zagorkini zeleno ukoričeni Republikanci bit će pronađeni na polici djevojačke sobe u provinciji i preseljeni na čitanje u grad, u podstanarski stan ispunjen knjigama. Najdosljednijim sustanarima moje biografije. Zahvaljujući činjenici da je autor Lađe od vode napisao pismo ženi od priče, moći ću ostati dosljedna u svom odnosu prema Zagorki. 

S Pismom ću ući u drugu fazu prijema; onog koji će meni, do tada običnoj čitateljici, osiguravati i teorijsku podlogu. Znanost o književnosti tih će se godina okrenuti temama trivijalne i žanrovske književnosti i Zagorkino pismo pokazat će se idealnim učilom (primjerice u tekstu Alide Matić (Bremer), u zborniku Trivijalna književnost, 1987.)   

Ne sjećam se kad sam prvi put pročitala Hergešićev pogovor Zagorkinim Djelima. I ne sjećam se kad je nastala fotokopija tog teksta ostavljenog u mom fasciklu na kojem piše Za doktorat. Danas dodirujem samo treptaje vlastite nevjerice koja je izbijala iznad profesorova spominjanja imena brojnih političara koje je Zagorka poznavala. Mogu čak oživjeti i osobnu zahvalnost upućenima onima koji su je podržavali, osvježiti čuđenje nad podacima vezanim uz njezino izvještavanje iz parlamenta i podsjetiti se na mladenačku ljutnju što sam je osjetila prema piscima, Zagorkinim suvremenicima i kolegama, kojima je činjenica da je tekst rođen ispod ženskoga pera – neovisno je li pripadao novinarskom ili književnom stilu – osiguravala bahato pravo na omalovažavanje. Jasno je da me prava mala revolucionarka svoga vremena mogla dojmiti svojom biografijom u koju su bile, baš kao i na stranicama njezina romana, upisivane brojne maglovite i tajnovite scene. Stoga i ne čudi što je iz prvog ozbiljnijeg pristupa Zagorki, najzapamćenije mjesto ostalo ono vezano uz Zagorkinu odluku da pustolovno i hrabro krene svojim putem. Na taj su je put, citiram Hergešića prema sjećanju, ponijele tri velike mržnje: mržnja prema odnarođenoj aristokraciji koja služi tuđinu, mržnja prema socijalnoj nepravdi i mržnja prema diskriminaciji žene kao ravnopravnoga čovjeka. 

Zagorku sam čitala sve hrabrije. Kad bi me sugovornici pogledali blijedo, posegnula bih za postmodernističkom formulom (Kao što je rekao…; Kao što je rekao Pavličić, Kao što je rekao Hergešić). A kad sam njima, nakon 1986. godine, mogla pridružiti i Stanka Lasića, mojoj nelagodi pred kolegama, čiji je ukus bio baždaren isključivo za Krležino pismo, više nije bilo mjesta. Jer, onaj koji se počeo baviti Zagorkinim pismom i njezinim mjestom u povijesti hrvatske književnosti, od njih je daleko bolje poznavao i samog Krležu. Tema Zagorke konačno je, Lasićevim tumačenjem, otvorena na pravi način. Upozoreno je na tekstove o kojima smo znali malo. Slika je postala cjelovitija. Kao što je svojim političkim, socijalnim, novinarskim, pa i feminističkim angažmanom išla ispred vremena, tako je i u ispovijedima u prvom licu, Tko ste vi, Kako je bilo i Što je moja krivnja, puno prije svih ostalih, Zagorka zašla u fikcionaliziranje vlastitog ja i autofikciju. 

Zagorkini tekstovi počinju se proučavati kao sastavni dio hrvatske književnosti. Bilješke o njoj ulaze u povijesti književnosti (Jelčić), leksikone (Vujić). Krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, na Katedri za noviju hrvatsku književnost zagrebačke kroatistike, prijavljujem kolegij o Zagorki. Dogovoru prethodi blaga katedarska rasprava, ali prepune dvorane dokazuju da je vrijeme za proučavanje Zagorke sazrelo. Vrata se sve jače otvaraju. Njezini romani mene osobno, tih godina, najviše zanimaju kao model trivijalno-povijesnog romana u kojem ona predstavlja nosivi zid i biva inspiracija drugima (primjerice Rudolfu Habedušu Katedralisu koji s njom, osim bliskih poetičkih mjesta, dijeli još neka). Odlučila sam tih godina krenuti u pisanje Zagorkine romansirane biografije. Umislila sam si da sam uvidom u njezine tekstove i uvidom u dotadašnju recepciju, potpuno spremna za veliki osobni projekt. Knjiga je i najavljena, u sklopu većeg projekta, jedne i danas važne nakladničke kuće. A onda je Zagorka, u vremenu prije obilježavanja pola stoljeća od njezine smrti, naglo došla u fokus zanimanja; kao osporavana, kao žena, kao novinarka, kao prva… 

Time i ja sama ulazim u treću fazu svog odnosa prema Zagorki. Njezin društveni angažman o kojem je toliko pisao i Stanko Lasić, a i ona sama u autobiografskim tekstovima, nametnuo se daleko važnijim od njezine proze. Ako bih jednu godinu trebala izdvojiti kao najglasniju u recepciji Zagorkina života i djela, onda bi to bila ta 2007. godina, godina u kojoj se, povodom pola stoljeća od smrti Zagorke, održao veliki simpozij o – do tada zanemarivanoj – autorici. O Zagorki su počele jako ozbiljno govoriti žene, i ona je tim trenutkom dobila zaštitu koju joj nisu uspjeli osigurati „dečki“ koji su se puno prije itekako potrudili ublažiti rane ocjene svojih muških kolega.

Poziv za veliki simpozij posvećen njoj nisam dobila, premda su mi organizatori poručili da je poslan. Pet araka napisane romansirane biografije, dilitala sam u trenutku kad mi je na trešnjevačku adresu stigao dopis Ministarstva kulture. Moj projekt, koji su recenzirali Zlatko Crnković (urednik Lasićeve knjige Uvod u monografiju Marije Jurić Zagorke) i Alida Bremer, a koji mi je u jednom privatnom pismu podržao i sam Lasić, odbijen je. Odustala sam od Zagorke. Danas mi je žao što moj ženski inat, ponesen s desne obale Save, nije išao u drugom smjeru. I zbog mene, ali – neskromno je ali ću ipak reći – i zbog samih Zagorkinih čitatelja. U svemu je ipak jedno dobro. Ne znam koliko sam puta – za svoju nenapisanu knjigu o Zagorki – pročitala autoričine memoarske tekstove. Zahvaljujući njima, uspjela sam ne postati ogorčena baba.

I dalje sam uvjerena da je Zagorkina sudbina spisateljice posve nalik onoj prije vremena njezine društvene revalorizacije. Njezine romane najviše vole obične čitateljice, one koje zanima iskreni užitak u zanimljivoj priči. I to je stalno i nepromjenjivo. I to je linija koja traje od samog početka do danas. Druga linija predstavlja struku. Ona je doživljavala i bila sklona drastičnim promjenama. Znanstvenici su prvo oči jako zatvarali i stiskali ih kako bi svima pokazali jasan otpor prema Zagorkinu pismu. Potom se krenulo u prevrednovanje pisma. Jedna književnost može biti cjelovita i ozbiljna, naglašavao je Lasić, samo ako pokaže toleranciju prema supostojanju najrazličitijih književnih modela. Mislio je prvenstveno na toleranciju prema Zagorkinu stvaranju. U početnoj, pa tako i najvažnijoj fazi književnog prevrednovanja su, ponavljam, tri muška lika. Jedan je francuski đak i jako dobro zna što su to romani u sveščićima, drugi je pisac koji je uvjeren da je najvažnija zadaća književnosti ponuditi zanimljivu priču čitateljima, i treći je strukturalist kojem je Zagorkina naracija idealan predložak za analizu. 

I na kraju, danas se Zagorkom bave više nego ikada. Samo valja napomenuti da je njezino književno stvaralaštvo blago u drugom planu. Njezina biografija, i privatna i javna, postala je polazište i odskočna daska za brojne aktualne društvene rasprave u kojima se izvorne Zagorkine rečenice poprilično prilagođavaju potrebama trenutnih analiza (podvlačim samo jedan Zagorkin tekst, tekst iz Marjanovićeva Zvona, 1909. naslovljen Napredna žena i današnji muškarac, tekst u kojem Zagorka ističe kako nije rješenje u tome da žena ubije u sebi ženu…). Zagorkina se biografija prekraja za potrebe vlastite figure. Podrška najmoćnijih ljudi njezina vremena (mislim na biskupa Strossmayera) rijetko se spominje, dok se iz one poznate scene u redakciji “Obzora” kad ju vrijeđaju Gjalski i Matoš, vrlo često izostavlja dolazak Kranjčevića koji je hvali i uvjerava je da se na njega uvijek može osloniti. Riječi Gjalskog ne citiram. Samo zbog toga što se pribojavam da bih podsjećanjem na njih mogla nekom dati ideju da pokretane peticiju za ukidanjem najvažnije književne nagrade u Hrvatskoj, samo zbog toga što ona nosi ime po velikom piscu iz Gredica. Vremena su klizava, tumačenja izvan konteksta i izvan povijesnog vremena dopuštena, podupirana i često dobrodošla. 

Za Zagorkom, njezinim tekstovima i angažmanom posežem i danas, sama za svoj vlastiti ćeif. Onako kako čine oni koji je istinski vole. Ulazim u nevidljivu, četvrtu, fazu. Činim to i onda kada sebi pojašnjavam strujanja u suvremenoj prozi; i onda kada čitam poziciju žena u domaćoj literaturi, i onda kad bilježim našu netrpeljivost prema drukčijem pismu, i kad se žalostim nad vječnom sumnjom u ukus publike, i onda kad samoj sebi razjašnjavam prezir moćnog muškarca prema ženi, ali i žena prema ženi (nalik preziru Gospojinskog kluba usmjerenog prema Zagorki). U našoj književnosti ima, priznajmo, daleko literarno intrigantnijih pripovjedača, ali nema puno zanimljivijih pojavnosti od nje, žene koja se igrala svojim potpisima ispod tekstova, igrala se godinama svog rođenja, i koja je za sebe, u posebnim stanjima povrijeđenosti, tvrdila da nema ničijeg zaleđa – ni udruženja, ni klubova, ni ikakvoga foruma koji bi je štitio.

Zagorka već desetljećima mnogima može predstavljati polazišnu točku. Navedimo samo neke. Može to biti proučavateljima novinarstva u Hrvatskoj, književnim povjesničarima zainteresiranim za povijesni roman, teoretičarima književnosti koji proučavaju popularnu literaturu, teatrolozima, uposlenicima u ministarstvima prosvjete, polaznicama ženskih i rodnih studija, političarkama. Njezine ocjene su i danas itekako aktualne i primjenljive.

Podsjećam na dio intervju što ga je dala "Ilustrovanom tjedniku", samo nekoliko dana poslije izbijanja demonstracija kojima su studenti prekinuli, ovdje već spomenutu, premijeru drame nastale na predlošku njezina romana Suparnica Marije Terezije: “Ja sam uvijek mislila: literarni velikani su pozvani da pišu umjetnička i vječna djela, a ja imam samo dužnost da kao pisac zabavljam hrvatsku publiku prikazujući i veličajući ono naše staro divno i nepotkupljivo poštenje koje nam nije dopustilo da za sve časti i probitke u prošlim stoljećima od nas učine Austrijance i Mađare.” Možda bi netko od književnih povjesničara ozbiljno trebao odgovoriti na pitanje Kako bi izgledala naša književnost da je Zagorka prihvatila trokatnicu kojom su je htjeli podmititi da bi pisala drukčije? Ali, prije nego što se na to krene odgovarati, treba razmisliti o razlozima tako postavljenog pitanja, potom se treba pozabaviti njezinim izvještavanjem iz Budimpešte pa se i upitati što bi danas Zagorka mogla naučiti naše izvjestitelje iz parlamenta.

A ja nagađam, u ime tih koji sjede u časnom domu, kome bi danas Zagorka uputila rečenicu: I sramim se što među vama živim. I s kim bi u saborskom restoranu sjela za isti stol, na porciju zdravog špinata na žlicu.
 

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Žene u suvremenom hrvatskom knjižnom nakladništvu" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.