Maurice Sendak : Tamo gdje su divlji stvori
Sigurna sam da ste i vi to primijetili, jer činjenica jest – neke priče ne možeš zaobići. Čak i kad prešutno odlučiš od njih odustati - jer nije dobar trenutak u vremenu ili prostoru, jer ima važnijih, snažnijih ili su te možda prestale inspirirati – ostavljene te priče počnu pohoditi na mjestima gdje ih uopće ne očekuješ, u kontekstima u koje ih nikad ne bi smjestila. Tako priča na sebe skreće pozornost. Tako poručuje da je važna, i da nije zaslužila da je napustiš. Guglanjem opusa Spikea Jonzea radi dodatnih podataka o filmu Ona ta ti spomenuta priča podastre podatak da je isti redatelj 2009. režirao film U kraljevstvu divljih stvorenja, ili, u izvorniku, Where the Wild Things Are. U iznimno važnoj knjizi o specifičnostima odgoja dječaka Raising Cain: Protecting the Emotional Life of Boys, u poglavlju Mothers and Sons i u pokušaju da objasni vrste kompleksnih spona između dječaka i majke, autori Dan Kindlon i Michael Thompson pojašnjavaju položaj djeteta koje kroči u sve novije emocionalne teritorije te često svoju osjetilnu zbrku prikriva gnjevom ili agresivnim ponašanjem. I kao zornom ilustracijom zbivanja u tom dječjem unutarnjem svijetu, autor se poslužio primjerom slikovnice Where the Wild Things Are.
I na kraju, suočena s nizom „slučajnosti“ i neimuna na priče, vratiš se tekstu koji si prije više mjeseci počela pisati u svojoj glavi, ali nikako da ugleda svjetlo ekrana. I to je sad ovaj tekst.
MALI TEKSTOVI – VELIKE PRIČE
Tamo gdje su divlji stvori
U preglednoj i ilustracijama bogatoj knjizi Children's Picturebooks: The Art of Visual Storytelling, tek kratak pogled na kazalo pojmova dao mi je do znanja da je Maurice Sendak najčešće spominjano ime, u svim kategorijama i s tri konkretne slikovnice. Kao i uvijek, kroz teoriju sam, a ne kroz praksu prvi put shvatila da je taj autor velik, i da je ta njegova prva slikovnica, Where the Wild Things Are, možda od njega još i veća. I zapitala sam se kad će biti prevedena na hrvatski. Međutim, nakon pogleda u katalog knjižnice, otkrila sam da već jest. Kako to da ja to ne znam? Kako to da to zna… rijetko tko?
Posudila sam slikovnicu, pročitala je, utvrdila nedostatak bilo kakvih metatekstova na našem govornom području, pa je pročitala na engleskom, i opet na hrvatskom, i tek onda počela istraživati autora. Prikupila sam toliko uvida da me strah da ih neću moći dovoljno koherentno ovdje prenijeti, ali pokušati sam svakako voljna. I najbolje da pokušaj započne od naizgled jednostavnoga, i u svakom slučaju veoma kratkog sižea - slikovnica u izvorniku broji tek 338 riječi raspoređenih u samo 10 rečenica.
Čim rastvorite korice, u kadar ulijeće maskirani dječak. Zove se Max, odjeven je u vučji kostim, i radi kaos po kući. Zato ga mama za kaznu pošalje u sobu, i to bez večere. Vidno gnjevan, stoji posred prostorije i kipti od emocija, sve dok se u jednom trenutku soba ne počne mijenjati i pretvarati u prašumu, a do njega dopluta čamac – samo njegov, na čamcu piše Max – i povede ga u zemlju u kojoj obitavaju strašna, divlja stvorenja. Max na tom samotnom putovanju ne zna za strah, a ne boji se ni kad se nađe oči u oči s čudovištima. Pokori ih dok si rekao keks, a oni ga proglase svojim kraljem jer je „najdivljiji od svih“. Kao kralj, Max nalaže svojim podanicima „nek počne divlji urnebes!“; uslijedi dalje nekoliko duplerica na kojima nema teksta, ali kaos slika dovoljno je glasan – i zrcali rusvaj koji je Max na početku radio po kući. Ali ovaj ga put nema tko kazniti i poslati u sobu. Antiklimaks uslijedi kad se ludilo slegne, i nalik je stanju koje je dobro poznato svakom roditelju u svakome danu: Max se izdovoljio, umorio i sad bi htio kući. Ondje „gdje ga netko voli najviše na svijetu“. Divlji su stvori razočarani i mole ga da ostane, ali on osjeća miris večere i treba svoju mamu. I pozdravi se, i preplovi ista mora da se vrati u svoju sobu. A tamo ga čeka večera, još vruća.
POTREBA ZA TEORIJOM
Ostavit ću vas nakratko pod dojmom ove jednostavne, a silno moćne fabule koju neću kvariti dekonstrukcijom, već ću navesti par riječi o čovjeku koji tekstom i slikom stoji iza priče. Mauricea Sendaka nazivaju najvećim ilustratorom svih vremena. Osim što je bio veliki umjetnik, bio je i esejist i teoretičar, i napisao je iznimno važno djelo u kojemu tumači odnos vizualnoga i tekstualnoga, kroz primjere, iz praktične i teorijske vizure. Caldecott & co: Notes on Books and Pictures divna je zbirka autobiografskih crtica, razgovora i promišljanja, originalno objavljena 1988. g., ali iznimno aktualna i danas. Pišući o svojim uzorima, Sendak ističe da je najvažniji čovjek za rođenje moderne slikovnice bio Randolph Caldecott, i o njemu je rekao nešto što bi trebalo glasno odzvoniti i u hrvatskim autorsko-ilustratorskim krugovima, nešto što bi trebalo biti poticaj da se ovo vrijedno Sendakovo djelo u cjelini prevede na hrvatski jezik. Ja ovdje prevodim samo malen, ali važan odlomak:
„Caldecottovo djelo oglasilo je početak ere moderne slikovnice. On je slike i riječi stavio u novi, supostavljeni odnos – u nikada ranije viđen kontrapunkt. Riječi su izostavljene - ali slika ih nadomješta. Slike su izostavljene - ali riječi govore. Ukratko, tada je izumljena slikovnica.“
Uz Caldecotta, Sendak kao svoju inspiraciju - i još jednoga pionira moderne slikovnice ističe ime Jeana de Brunhoffa: kaže da su upravo njih dvojica slikovnicu pretvorili u pravo umjetničko djelo.
MOMENTI PREPOZNAVANJA
Tamo gdje su divlji stvori (1963) Sendakova je prva slikovnica i njegov najveći uspjeh. Bio je to početak nove slikovničke ere, jer Sendak je prekršio mnoga formalna i sadržajna pravila koja su dotad važila. Recepciju su isprva pratile određene dvojnosti – s jedne strane, tema je bila prilično skandalozna jer je prvi put prikazano dijete koje prijeti majci, i verbalno – vrlo oštro – na nju nasrće. S druge su pak strane kritičari smatrali da će daljnji razvoj događaja, od kažnjavanja slanjem u krevet bez večere, preko divljeg kaosa do zvijeri na otoku biti prestrašni za djecu. Međutim, pokazalo se da su ta nagađanja uglavnom neutemeljena, a dvojbe neopravdane: kao što je sam autor dijelom možda znao, a dijelom osjećao – čitatelji cijene teme koje su zahtjevne, koje riskiraju, i iznose kompleksne ideje, ako ih priča dovoljno povuče, uvuče i u njoj osjete momente (pre)poznavanja.
Slikovnica Tamo gdje su divlji stvori obrađuje univerzalne, velike i važne teme. To su ljubav, gnjev, nemoćan bijes djeteta, roditeljska moć i kontrola, sigurnost, uloga mašte. Osim tih univerzalija, otvara se još mnogo tema koje su potencijalno plodna polja istraživanja. Recimo, ova bi slikovnica mogla poslužiti kao primjer različitih konstrukcija djetinjstva u slici i tekstu. Soba u koju je Maxa poslala mama prazna je, gola, bez igračaka – nalik onakvoj kakvu ja priželjkujem za svoju djecu, a nikako ne mogu postići; soba koja je dovoljno gola da u njoj izraste cijela šuma iz mašte. Divlji stvori koji Maxa dočekuju sastavljeni su od po nekoliko mitskih bića: kao da je netko izmiješao dijelove iz onih puzzla-rezalica kakve su nekad postojale u dječjim časopisima, dok je dječjih časopisa bilo.
Crtica iz života i mašte dječaka Maxa funkcionira na mnogo razina – od one najrudimentarnije, kao linearne, jednostavne priče, preko alegorije, do paradigmatske psihoanalitičke naracije. Stanja i previranja dječaka-protagonista dočarana su bojom, formom i kompozicijom. Širina kadra progresivno se povećava: kako priča napreduje, gabariti ilustracije sve su veći, a paspartu koji ih uokviruje sve se više sužava, do potpunog nestajanja. Majku nikad ne vidimo, čak ni iz dječje perspektive samo nogu ili od struka naniže, kao u nekoć popularnim crtićima.
Najveća autorova kvaliteta ista je ona kojoj se najviše divi kod Caldecotta, i kojoj cijelo vrijeme teži u svome radu: riječi i slike minuciozno se povezuju i nadopunjuju. Sendak je ilustrirao knjige i slikovnice mnogih drugih autora, ne samo svoje, i bilo mu je iznimno stalo da ilustracijom iskaže posebnosti svake pojedine priče. Odrješito se protivio tomu da ilustracija bude tek dekoracija tekstu, a smatrao je da se to događa uvijek kad se isti, unaprijed definirani oblici pridružuju različitim riječima, pričama: takav ziheraški postupak sam crtež reducira do nepotrebnosti. Destilat njegove poetike i pristup verbalno-vizualnoj umjetnosti sadrži već spomenuta knjiga Caldecott & co: Notes on Books and Pictures – umnogome fascinantno djelo iz kojega bi mnogi autori, posebno ilustratori, mogli jako puno naučiti.
PRIJEVOD KAO (PRE)VELIK ZALOGAJ
Naslovnica engleskog izdanja iz 2013. koje imam pred sobom, objavljenog točno 50. godina otkad je slikovnica prvi put ugledala svjetlo dana, ima okvir od dvije bjeline koje funkcioniraju kao tekstualne trake, kao dva neuobičajeno smještena titla. Na gornjem je naslov Where the Wild Things Are, a na donjem piše: „Story and pictures by Maurice Sendak“.
Hrvatsko izdanje prvi je put objavljeno povodom iste obljetnice, i uz naslov Tamo gdje su divlji stvori na naslovnici stoji: „Napisao i nacrtao Maurice Sendak“. I to je naizgled ispravno, i naizgled spomena nevrijedno, ali nije ni jedno ni drugo. STORY i PICTURE središnje su riječi, središnji termini Sendakove poetike, nalaze se i u naslovu djela Caldecott & Co, i on ih vidi samosvojnima i odvojenima – jer, da nisu, ne bi imalo smisla raspredati teorije svih načina njihova povezivanja. I upravo to što se dogodilo na hrvatskoj naslovnici - dakle Napisao i nacrtao, umjesto Autor teksta i slike, ili, djeci prilagođenije, Napisao i naSLIKAo - dobra je ilustracija onoga što se, po mome mišljenju, dogodilo s cjelinom hrvatskog prijevoda „najslavnije slikovnice na svijetu“: naizgled je u redu, naizgled možda u izvornom tekstu leži dio problema, ali prijevod jednostavno ne funkcionira.
Prevesti ovu slikovnicu veliki je izazov: tekstualni izvornik ima poseban ritam, i jako je ovisan o slikama i o svemu što je u prostoru između riječi i slika ostalo neizrečeno, ali na što se cijelo vrijeme upućuje. Jezik originala je poetičan, ali opet informativan i precizan, čak i kad u prvi mah ne zvuči tako.
Jezik hrvatske inačice inzistira na ritmu, ali to je ritam koji je teško pratiti u čitanju, posebno naglas, jer počiva na neuobičajenom rasporedu riječi koji zvuči arhaično, nejasno i nedorečeno. Osim problema ritma, ima raznih krutih i predoslovnih rješenja: dijelovi su previše elaborirani i teški gdje tekst treba teći i biti vrlo jasan, kao recimo na početku, kad Max „u krevet bi poslan a da ništa nije pojeo.“ Ili kad je ukrotio divlje stvore trikom „zurenja netremice im u žute oči“.
Trebalo se možda pri prijevodu više osloniti na slike i informacije koje one daju, jer mislim da je najgora stvar koja se u ovako minuciozno složenoj slikovnici može dogoditi da se na kraju prevedeni tekst – koliko god u izvorniku nedorečen izgledao – ne može nikako povezati s pripadajućom ilustracijom. Možda je i opkoračiti trebalo hrabrije, prilagođenije dahu hrvatske rečenice – „prošvercati“ neke riječi s prethodne ili sljedeće stranice, da se dobije cjelina koja funkcionira i samostalno, ako ne interpunkcijom, barem značenjem. Tu potrebu, recimo, vidim u zadnjoj rečenici, koja na hrvatskom glasi samo „još vruća“. Iz prethodne stranice jasno je na što se odnosi (…gdje ga je čekala večera“), ali ritam, informacija, a ni vjernost originalu ne bi patili da je prijevod glasio, primjerice: „i bila je još vruća“. A ispunila bi se ta potreba za zaokruženosti, za malom konačnosti slike i riječi koju djeca očekuju kad im čitate naglas, i za koju znaju da je vrlo privremena, ali potrebna im je dok slažu narativni tetris u glavi. Barem dok ne uvježbaju tehniku, barem u dobi kojoj je ova slikovnica namijenjena.
Ovo je važna i vrijedna slikovnica, jedina Sendakova prevedena na hrvatski, i šteta je da prva slikovnica koja je u izvorniku oduševila djecu, roditelje, pedagoge, umjetnike i znanstvenike u Hrvatskoj prođe potpuno ispod radara svih navedenih skupina. Nadam se da će hrvatska verzija doživjeti novo izdanje, u poboljšanom prijevodu i pod budnijim uredničkim okom - jer su teme koje 1963. godine obrađuje i dalje važne, a duh autora koji iz nje izbija jednako živ.
**
Tamo gdje su divlji stvori
Autor: Maurice Sendak
S engleskog prevela: Mihaela Velina
Napisala: Anda Bukvić Pažin
Ilustracije: @ Maurice Sendak
Ilustracije ustupila izdavačka kuća Mozaik knjiga.