Mihael Željko Crnčec : Šteta lijepe večeri

Trećenagrađena priča natječaja “Ja sam pisac 2017.” (V. gimnazija, Zagreb)

Bila je jedna od mnogih, ali, ipak, po svemu bila posebna. Njezina kosa bila je tamnija od svih drugih koje sam vidio, njezina put svjetlija od bilo koje druge, poput snijega koji se ljeska na zimskom suncu, njezine oči poput dvaju smaragda bile su zelenije i jasnije od ranoproljetnih travnjaka prekrivenih svježom rosom. Njezin dodir bio je poput svile nježan, a njezin glas milozvučniji od večernjih serenada slavuja. Osmijeh bi joj zamrznuo cijelu prostoriju na jedan trenutak, taj jedan trenutak u kojem bi se činilo da postoji samo ona, a svi ostali samo su beživotne sjene. Da, bila je jedinstvena. Dok sam živ, pamtit ću naše zajedničke trenutke. Od trenutka kad smo se upoznali, sve do kraja.
    Naš prvi susret bio je sasvim slučajan, zapravo. Po običaju, provodio sam petak navečer u bistrou preko puta svog stana. U trenutku kad sam već ustao i platio račun, ne gledajući pred sebe, sudario sam se s njom.
„Ispričavam se“, rekao sam podigavši pogled.
„Sve u redu“, odgovorila je onim milozvučnim glasom. Znao sam što mi je činiti.
„William Shannon“, rekao sam pruživši ruku.
„Joan Matthison“, uzvratila je.
„Smijem li Vas počastiti pićem, kao ispriku za ovaj nezgodan događaj?“ upitao sam nasmiješivši joj se.
„Ako inzistirate“, odgovorila je i uzvratila mi smiješak.
Proveli smo ugodnu večer razgovarajući. Saznao sam da je poslovna žena, bez djece, davno odseljena od roditelja.
„Biste li mi pružili tu čast da Vas odvedem na večeru sljedeći petak? upitao sam.
„Vrlo rado“, rekla je i napisala svoj broj na salvetu sa šanka. „Javite detalje“, dodala je.
Prođe vrijeme, dođe rok, eto i petka na vratima. Moram priznati, bio sam strašno nervozan. Ova je žena ostavila takav dojam kakav niti jedna druga nije. Pogledao sam se u ogledalu, začešljao kosu, popravio kravatu i izišao iz stana.
    Večera je bila ugodna. Otmjen restoran, crno vino, dobro društvo. Opčarala me potpuno. Nakon večere uputili smo se prema mom stanu. Noć je bila svježa, nebo bez oblaka, mjesečina je blistala nad našim glavama potpomognuta zvjezdanim sjajem. Zbilja čarobno. Ulične svjetiljke slabim su svjetlom obasjavale ulicu koja je, izuzev nas, bila prazna. Jedini zvukovi bili su neusklađeni zvukovi naših koraka i tek pokoja ulična mačka koja bi tražila svog vlasnika da ju pusti natrag u kuću. Hodali smo polako, ne izgovorivši nijedne riječi dok nismo stigli do mog stana.
„Izvoli“, rekao sam otvorivši vrata.
„Zahvaljujem“, odgovorila je nasmiješivši se.
Kad smo ušli, uzeo sam joj kaput i objesio do vrata. Otpratio sam ju do dnevnog boravka gdje je sjela na naslonjač tik do kamina. Kad sam naložio vatru, pošao sam nam natočiti vina.
„Crno ili bijelo?“ upitao sam iz kuhinje.
„Crno“, odgovorila je jedva naprežući glas.
Kad sam se vratio s vinom i ugledao ju kraj vatre, izgledala je još ljepšom nego prije. Vatra joj je davala jedan gotovo zloćudan izgled. Pružio sam joj čašu i sjeo na naslonjač do njezina. Samo smo se gledali neko vrijeme. Usmjerio sam pogled prema divanu i ona je to prihvatila kao pozivnicu da se tamo premjesti. Upalio sam radio da prigušim zvukove koji će uslijediti i sjeo pored nje. Prišao sam joj bliže i poljubio ju. I usne su joj bile slađe od svih koje sam okusio. Dalje sam se naginjao nad nju i rukom joj primio vrat. Stiskao sam sve jače i jače. U njezinim očima vidio sam strah. Počela se opirati, pokušala me odgurnuti rukama, ritala se nogama.
„Nije vrijedno toga, draga moja“, rekao sam ne skrenuvši pogled s njezina uplašena lica. Opustio sam svoj stisak, ali ne ispuštajući njezin vrat. Prestala se opirati znajući što slijedi. Suza joj se spustila niz obraz. Poderao sam joj haljinu i otrgnuo ogrlicu. Nije više bilo ni traga onoj grandioznoj, neustrašivoj ženi koja je sjedila do kamina. Sve što je sada bilo preda mnom, bilo je uplašeno pseto. Ranjivo, lomljivo i slabo. Da vam pravo kažem, pomalo mi se gadila. Prilazio sam joj sve bliže i bliže svojim usnama, i dalje držeći njezin vrat. Nakon kratkog i brutalnog akta pustio sam ju ne rekavši ni riječi.
Uspravila se na divanu očiju crvenih od suza oko kojih se širila sve više razlivena maskara. Sjaj njezinih očiju zamijenilo je sivilo, jasnoću praznina. Gledala je, ali u tom trenutku kao da ništa nije vidjela. Nisam mogao ne osjetiti sažaljenje. Ono sažaljenje koje osjećate kad morate psa dati uspavati. Izgledala je tako beživotno, mrtvo, poput majke koja plače nad grobom poginulog sina.
„Znaš što sad slijedi?“ upitao sam ju.
Podignula je pogled prema meni i nije odgovorila. Vratio joj se određen sjaj u oči. Zastrašujući sjaj... Odjednom se ustala, gurnula me na pod preko stolića i otrčala prema torbici iz koje je izvadila mobitel. Tek što je okrenula broj, ustao sam, uzeo joj mobitel iz ruke i bacio u vatru. Počela je vrištati. Ponovno sam ju zgrabio za vrat, drugom rukom joj prekrio usta, primaknuo joj se i šapnuo u uho: „A sad ćeš završiti sa svojim prethodnicama“, nakon čega je ona uzvratila naglim pokretom i odgrizla mi dio uha. Pustio sam ju i vrisnuo od boli. Otrčala je do kuhinje i domogla se telefona, ali ušao sam prije nego što je uspjela išta napraviti. Odmaknula se od telefona i uzela nož s pulta te ga uperila u mene.
„Pusti me da prođem!“ rekla je.
Dignuo sam ruke i rekao: „U redu, predajem se, slobodna si.“
Oprezno je zakoračila prema meni držeći nož uperen u mene. Sve više i više mi se primicala i kad je već ušla u hodnik, hitro sam zakoračio prema njoj i pokušao joj uzeti nož iz ruke. „Ova je žilava“, pomislio sam. Izbacio sam joj nož iz ruke i bacio na pod u dnevnom boravku, stavivši joj ruku na usta.
„Ova tvoja predstava je gotova“, rekao sam i uzeo sa stolića staklenu pepeljaru, „iako me, moram ti priznati, beskrajno zabavila.“
Zažmirila je i pomirila se sa sudbinom. Četiri sam puta svom snagom zamahnuo pepeljarom. Nije više bilo onih smaragdnih očiju, nije bilo nikakvih očiju. Lubanja joj je bila potpuno razmrskana. Posvuda je bilo komadića mozga, a krv je tekla blagim mlazom. Čak joj je i krv bila crvenija od svih drugih žena koje su mi priuštile slične večernje užitke. Ali ova je bila posebna. Bila je vatrena, bila je živa, bila je borac. Ubojstvo je najbolje kad predstavlja izazov, reći će vam to i svaki lovac.
Uho, iliti ostatak mi uha, pulsiralo je od boli. Dezinficirao sam ga i zamotao najbolje što sam znao i umio, a zatim se bacio na posao po kojem se razlikuje dobar ubojica od lošega, a to je prikrivanje tragova. Navukavši rukavice, obrisao sam sve otiske prstiju s čaše, noža, telefona i svega drugoga čega se u očaju njezin dodir dokopao. Skinuo sam s nje već dopola poderanu haljinu i zapalio ju zajedno s kaputom i ostalom odjećom u kaminu. Zatim sam se zagledao u njezino tijelo, golo i beživotno. Čovjek nikad ne bi pomislio koliko se žarko borila za život. Bilo je već iza ponoći i cijeli je kvart spavao. Položio sam njezino tijelo na čistu plahtu, a pod sam besprijekorno očistio. Dakle, mjesto zločina bilo je sređeno. Objekt zločina bio je malo veći problem. Ali ne znatno. Donio sam iz spavaće sobe najveću putnu torbu koju sam imao. Na plahti na kojoj je ležala slomio sam joj sve udove u zglobovima i ugurao je u tu torbu. Nakon toga, sve je bilo prilično jasno. Izišao sam iz kuće. Ona čarobna noć više nije bila tako čarobna. Oblaci su prekrili mjesec, a zvijezda više nije bilo. Počela se spuštati magla. Ulične svjetiljke lijevale su slabu svjetlost na put, a nikakva glasa nije bilo. Hodao sam do sljedećeg kvarta i bacio kofer u kontejner.
    Sljedeći dan sjedio sam za kuhinjskim stolom i pročitao u novinama da je nađeno žensko tijelo strpano u putnu torbu. Kažu: „Ulične mačke počele su se okupljati u golemom broju oko torbe za koju će se kasnije pokazati da je skrivala tijelo mrtve žene N.N.“
„Eh, da samo znaju koliko se ta žena N.N. borila da ne bude tako prozvana ...“, pomislio sam.
Sutradan u isto vrijeme netko je pokucao na vrata. Odložio sam šalicu čaja i otvorio vrata.
„Gospodin William Shannon?“ upitala je gospođa na vratima.
„Glavom i bradom“, odgovorih.
„Uhićeni ste za ubojstvo Joan Matthison.“
Tada mi je sinulo: „Vražica nije pljunula uho.“
    Nikad u svom životu nisam bio tako iznenađen. I sad, dok sjedim u ovoj svojoj maloj ćeliji, gdje svjetlost dopire jedino kroz prozorčić ograđen rešetkama na vrhu vanjskog zida, razmišljam o Joan. Ni u jednom trenutku ona nije mislila da će preživjeti, ali posljednji životni cilj bio joj je povesti me s njom u ponor. Sad to znam. Ovo je bila njezina žrtva za sve ostale žene koje bi propatile istu sudbinu. Ah, moja draga Joan, zbilja si bila bolja od ostalih.

Mihael Željko Crnčec, V. gimnazija, Zagreb
 

Može li smrt biti smiješna? Mogu li jezivo nasilje, najgori mogući užasi i stravični zločini, komadanja tijela i zvjerstva najtežeg kalibra biti humoristični? Oni naravno ne mogu nikada za čovjeka zdravog razuma biti humoristični, ali mogu biti prikazani na humorističan način.

Najbolji je primjer za to upravo kratka priča "Šteta lijepe večeri" Mihaela Željka Crnčeca iz V. gimnazije. Riječ je o priči koja počiva na stravičnoj razgradnji romantičnog koncepta. Elementi sladunjavog ljubića s početka priče ubrzo mijenjaju svoje žanrovsko ruho i pretvaraju se u brutalni horor iz najcrnje noćne more. Motivi tjelesnog nasilja i seksualne nastranosti nižu se u brzom narativnom tempu patološkog pripovjedača u prvom licu. I upravo u neskladu između jezovitih prizora i hladnom analitičkom tonu pripovjedača / ubojice zaokupljenog praktičnim problemima spremanja mrtvog tijela u putnu torbu rađa se književna forma grotesknoga crnog humora. Crni je humor, kako kaže glasoviti francuski filozof Henri Bergson, specifičan duhovni stav prema životu kojim se na lice tragedije stavlja humorna maska.

U svakom slučaju Mihael Željko Crnčec svojom nas je pričom uvjerio u to da mladi imaju visoku svijest o književnim oblicima i žanrovskim stereotipima. Uvjerio nas je i u to da su mladi i nadalje mladi, tj. da se rugaju svim vrstama autoriteta, okoštalih vrijednosti, svemu starom, ocvalom i potrošenom.