Uho, iliti ostatak mi uha, pulsiralo je od boli. Dezinficirao sam ga i zamotao najbolje što sam znao i umio, a zatim se bacio na posao po kojem se razlikuje dobar ubojica od lošega, a to je prikrivanje tragova. Navukavši rukavice, obrisao sam sve otiske prstiju s čaše, noža, telefona i svega drugoga čega se u očaju njezin dodir dokopao.

Proveli smo ostatak dana ispunjavajući zaduženja s popisa. Pokvarili smo sve TV prijamnike u Hrvatskoj dvije minute prije početka utakmice Hrvatska – Srbija, uvjerili Severinu da idući spot snimi potpuno odjevena, vozili se zagrebačkim tramvajima i vikali: 'Kontrola', šetali splitskom rivom i govorili turistima koliko zapravo košta kava.

Mnogo stvari više nije bilo bitno. To je znalo dvoje radioaktivne djece koja su bok uz bok ležala pod smeđom dekom u hladnoj sobi na četvrtom katu bivše tvornice češljeva na istočnoj strani bivšega grada. Brat i sestra, prljavi, gladni mršavi i sami, zaboravili su na osjećaj knjige u rukama, žlice, toplih zagrljaja i meke trave pod prstima.