Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 19.11.2015.

Milan Kundera : Praznik beznačajnosti

Milan Kundera: Praznik beznačajnosti

Praznik beznačajnosti Kundera Milan


U svom zadnjem romanu, vjerojatno posljednjem uopće, 85-godišnji Milan Kundera piše o ženskom pupku. Ženskom pupku u množini, o modi njegovog pokazivanja, o epohi koja središte ženske zavodljivosti pronalazi u pupku, o erotskoj poruci koju nosi pupak, o erotizmu muškarca koji žensku zavodljivost vidi koncentriranu u pupku.

Lipanj je, sunčani pariški dani kasnog proljeća i ranog ljeta, a Kunderin vršnjak promatra mlade Parižanke i njihov pupak "razgolićen između hlača veoma niskog struka i veoma kratke majice": obnažen i istaknut "kao da se moć njihova zavođenja više nije koncentrirala u bedrima, ni u guzovima, ni u grudima, nego u toj okrugloj rupici smještenoj posred tijela".

"Praznik beznačajnosti" započinje, i može se reći završava, fiksacijom francusko-češkog klasika na novi trend pokazivanja pupka. Ako nam to govori da je Kundera "ishlapio", da su ga preuzele dementne gerijatrijske opsesije erotske naravi, onda bi smo mogli reći – odlično!, gdje ćeš bolje!, klasik "hlapi" na jedan literarno vrlo zahvalan način. Junichiro Tanizaki, jedan drugi, japanski klasik, u svojim sedamdesetima objavio je seksualni dnevnik impotentnog starca (po godinama također piščevog vršnjaka). Objekt starčeve fiksacije bila je njegova snaha. Kao u pravoj, uzornoj obitelji, još uvijek su svi živjeli zajedno, i starac i "stara", i sin i snaha.

Kada je shvatio da se snaha ne zaključava dok se tušira starac se raspomamio. Fizički je bio već gotovo mrtav, ali u seksualnom smislu u njemu se probudio tinejdžer. Nezaključana vrata kupaonice protumačio je kao poziv pa upada u kupaonicu i moli snahu za jedan poljubac u vrat. Ona mu dopušta poljubac, ali u nogu, ispod koljena. Starcu odmah skače tlak. Jednom nogom je u grobu, s drugom na kori od banane, ali zapravo već u raju gerijatrijske seksualnosti, petinga i incesta. Sljedeći puta odlazi još i dalje. Liže snahi nogu, a onda i nožne prste i tabane. Tlak je izvan kontrole… Kasnije će ga njegovateljica pitati što se događa – "je li se naprezao pri stolici"?

Postoji u "Prazniku beznačajnosti" mnogo čega, ne samo ženskog pupka, no ovo je roman "hlapljenja", slabljenja literarnih moći. U tom hlapljenju ima neke fine meditativnosti, određene onostranosti i mističnosti kraja života, te u tom smislu izvanrednih detalja.

Dnevnik ludog starca Tanizaki Junichiro


"Dnevnik ludog starca" Tanizaki je napisao početkom šezdesetih. Gerijatrijski seks tada je bio sasvim izvan norme. U međuvremenu seksualnost staraca izašla je iz ormara, dobili smo neke vrlo zanimljive romane, odlične filmove (u "Oblaku 9" Andreasa Dresena dobili smo i starački kunilinktus), ali gerijatrijska seksualnost, prvenstveno između staraca i mladih djevojaka, još uvijek je pomalo izvan norme.

Kundera ne ispipava, niti propitkuje tu normu. Njegova erotska fiksacija ostat će posve teoretskom i fenomenološkom. Središta ženske zavodljivosti vidi u bedrima, guzovima i grudima, a ovo s pupkom ga malo zbunjuje. Pri samom kraju romana primjećuje kako je razgolićeni pupak inaugurirao novo tisućljeće. Za razliku od ostalih središta ženske zavodljivosti u pupku ne vidi žensku individualnost. Dapače, niti posebnu erotsku poruku. Povezujući naposljetku pupak s fetusom; ne sa ženom koja ga nosi, već s nečim što nije ta žena…

Morati ćemo ovo malo prokomentirati. Pokazivanje pupka ne javlja se početkom novog tisućljeća. Trend počinje mnogo prije, s pojavom dvodijelnih kostima, a s plaža seli u gradove već osamdesetih godina, prije svega na šetnicama južne Kalifornije. Djevojke u kupaćim kostimima (često na koturaljkama) tada pokazuju nove silikonske grudi, ali i sportsko tijelo. Pupak je ne samo središte tijela, epicentar Leonardove kružnice, već i razdjelna točka između gornjeg i donjeg dijela tijela.

Tradicionalno, donji dio tijela je područje u kojem su vjerski oci vidjeli koncentraciju mračne seksualnosti i demonskog: gornji dio tijela je bio simbol duhovnog i kršćanskog, donji dio tjelesnog i paganskog. Danas, pupak nije samo razdjelnica koliko i fokalna točka abdomena, središte nečeg novog: ravnog i mišićavog ženskog trbuha. Kundera ne vidi taj mišićavi trbuh kao element ženske zavodljivosti (zapravo uopće vrlo začudno reducira ženske atribute!), pa mu promiče da povratak pupka nije možda u samom pupku, već u novom, mišićavom ženskom trbuščiću, općenito ženskom sportskom tijelu. Koje se eto rađa iz istog onog dijela tijela koje je kršćanstvo stoljećima demoniziralo i pokušavalo držati pod kontrolom.

Novi ideal ženstvenosti vezan je uz jako, mišićavo, sportsko tijelo. Za Michela Tourniera Eva XX stoljeća je istočnonjemačka atletičarka, žena rođena iz pjene sportskog laboratorija, koja ima aspiraciju nadmašiti muškarca snagom, brzinom, spretnošću. Taj ideal je osamdesetih zahtijevao prirodno nemoguću kombinaciju velikih grudi (stari atribut ženstvenosti) i vitkog, mišićavog tijela (novi atribut). Prvo se postizalo umetanjem silikonskih implantata u grudi, drugo sportskom vježbom. U međuvremenu silikon je izašao iz trenda, a zahtjev za sportskim tijelom pretvorio se u jednu od neurotičnih opsesija suvremene zapadne žene.

Danas svaka žena mora biti istočnonjemačka atletičarka. Što generira neurozu koja se manifestira kroz prekomjerno trčanje, plivanje, vježbanje u teretani, ali prije svega uz prekomjerno vježbanje "trbušnjaka". "Skinuti trbuh", učvrstiti trbušne mišiće, središnja je opsesija novog koncepta ženstvenosti. To trbuh, a ne pupak, stavlja u samo središte ideala ženskog tijela. Kunderine Parižanke ne pokazuju pupak, već svoj "isklesani" trbuh: koji nije ne-individualan, jedan jednak drugom, daleko od toga, već je središtem novog i povijesno specifičnog ženskog sportskog tijela u kojeg su ugrađeni dugi i mukotrpni sati vježbanja.

Da je mlađi, Kundera vjerojatno ne bi od pupka propustio vidjeti novi ženski trbuh, niti bi u pupku vidio fetus. No godine ga sustižu, od nježnih godina se toliko odmakao da im se već ponovo primiče. Postoji u "Prazniku beznačajnosti" mnogo čega, ne samo ženskog pupka, no ovo je roman "hlapljenja", slabljenja literarnih moći. U tom hlapljenju ima neke fine meditativnosti, određene onostranosti i mističnosti kraja života, te u tom smislu izvanrednih detalja poput perca koje neuhvatljivo leti nad glavama uzvanika jednog partija. Ima i šarmantne improvizacije, nefokusiranosti, prelaženja s teme na temu, miješanja historijskih pričica s mikro doživljajima i opažanjima: pronalaženja književnosti ovdje i ondje u maniri W.G. Sebalda.

Već i sama Kunderina volja da u 85-oj piše o modi isticanja ženskog pupka je hvalevrijedna. Ali jasno je, daleko je to od Kundere u punoj snazi. Najveća kvaliteta "Praznika beznačajnosti" jest da je roman napisan; da Kundera još uvijek piše.

Milan Kundera

Praznik beznačajnosti

  • Prijevod: Vanda Mikšić
  • Meandarmedia 10/2015.
  • 140 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789533341019
  • Cijena 120.00 kn

Kako baciti svjetlo na najozbiljnije probleme, a istodobno ne izgovoriti nijednu ozbiljnu riječ? Kako biti fasciniran realnošću suvremenog svijeta, a istodobno umicati svakom realizmu? Odgovore nudi 'Praznik beznačajnosti' u kojem Kundera napokon ostvaruje svoj dugo sanjani estetski san da će jednog dana napisati roman u kojem ni jedna riječ neće biti ozbiljna.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –