Kako baciti svjetlo na najozbiljnije probleme, a istodobno ne izgovoriti nijednu ozbiljnu riječ? Kako biti fasciniran realnošću suvremenog svijeta, a istodobno umicati svakom realizmu? Odgovore nudi "Praznik beznačajnosti" (La Fête de l’insignifiance, 2014). Onaj tko poznaje Kunderine prethodne knjige zna da njegova želja da u roman unese tračak "neozbiljnosti" nije nimalo neočekivana.

U "Besmrtnosti" se Goethe i Hemingway tijekom nekoliko poglavlja šeću, čavrljaju i zabavljaju se. U "Polaganosti" Vera, autorova žena, kaže mužu: "Često si mi govorio da želiš jednog dana napisati roman u kojem ni jedna riječ neće biti ozbiljna... Upozoravam te: pazi, vukovi te očekuju." No umjesto da pripazi, Kundera napokon ostvaruje svoj dugo sanjani estetski san, u romanu koji možemo smatrati sažetkom njegova cjelokupnog djela.

Neobičan je to sažetak. Neobičan epilog. Neobičan smijeh nadahnut našim vremenom koje je komično jer smo izgubili sav smisao za humor.

Milan Kundera (1.4.1929. - 11.7.2023.), rođen je 1929. u Brnu. Prag je napustio 1975. godine i emigrirao u Pariz. Proslavio se romanom Šala (prvo izdanje 1965. u Pragu), a svoj je književni genij potvrdio nizom djela koja se odlikuju intelektualnom složenošću i književnom virtuoznošću.

Od romana Polaganost piše na francuskom jeziku. Djela na češkom jeziku: romani - Šala, 1975., Život je drugdje, 1970., Oproštajni valcer, 1971., Knjiga smijeha i zaborava, 1978., Nepodnošljiva lakoća postojanja, 1984., Besmrtnost, 1989.; pripovijetke - Smiješne ljubavi, 1963-1969. Na francuskom jeziku napisao je eseje: Umijeće romana, 1986., Iznevjerene oporuke, 1993., Zavjesa, 2005. dramu Jacques i njegov gospodar, 1971. i romane Polaganost, 1995., Identitet, 1996., Praznik beznačajnosti, 2014.

Njegov kultni roman Nepodnošljiva lakoća postojanja situiran u kontekst "praškog proljeća" 1968, gdje on precizno bilježi stanja svojih junaka i propituje njihove motive i odnose te ih skeptično komentira svjesno razbijajući narativnu iluziju, dok u Besmrtnosti također svoja razmišljanja strukturira u roman stvarajući priču o dvije sestre i njihovim životima, a ustvari literarno pretresajući sve velike životne teme: smrt, seks, obitelj, brak, društvene vrijednosti. Život je drugdje također je roman koji je istovremeno i parodija i satira jednoga vremena, ali i duboka i snažna meditacija o bitnim problemima čovjeka i njegovoj egzistenciji, baš kao što je glasna kritika sustava; Šala, pisana tehnikom kontrapunkta, s mnoštvom sporednih epizoda i kratkih esejističkih diskursa, ali tako duhovito i mudro da nakon čitanja osjećamo golemo estetsko i intelektualno zadovoljstvo bez obzira na težinu tematike. Knjiga smijeha i zaborava istovremeno je i roman, i bajka, i književna teorija, i politička rasprava, i muzikološka studija, i autobiografija, no upravo je zbog te svoje žanrovske kompleksnosti originalna i neodoljiva, kao što su neodoljive i novele iz Smiješnih ljubavi, prepune igre, šale, iznenađenja i erotskih (ne)mogućnosti, i kao što je originalan Oproštajni valcer.

U Umjetnosti romana Kundera iz vizure romanopisca u sedam samostalnih, ali sadržajno povezanih poglavlja predstavlja u glavnim crtama razvoj europskog romana i njegovo osobno poimanje istoga. Jedina je drama Kunderinih djela, Jacques i njegov gospodar, duhovita i zabavna "varijacija" Diderotova romana Jacques fatalist, Kunderina najdražeg romana, dok u romanu Identitet — drugom romanu napisanom na francuskom jeziku, sažetim izbrušenim pripovjedačkim stilom, trenutak zbunjenosti pokreće lanac događaja koji prisiljava čitatelja da premosti razliku između zbilje i mašte.

U Zavjesi, predzadnjoj knjizi eseja, Kundera se nadovezuje na prethodna djela Umjetnost romana i Iznevjerene oporuke te nastavlja istraživanja o romanu, odnosno njegovoj evoluciji, pišući o autorima (Sterne, Rabelais, Broch, Diderot, Musil, Kafka...) koji su obilježili povijest te književne vrste. U Susretu svakom rečenicom Kundera iznova pokazuje otpor prema uvriježenom mišljenju i romantičnom licemjerju, a dok preispituje skandal zaborava i postojanje crnih lista, ne štedi tzv. intelektualnu elitu, koja je i prečesto tek odraz dominantnog konformizma. Još jedan je to Kunderin autoportret, bez emfaze i patosa, iskren i odmjeren, lucidan, britak i duhovit.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.