Mirjana Tomašević Dančević : Letjeti i vratiti se

Održava se
01.01.1901.

Autorica knjige "Kako nacrtati osjećaj?" (2005.) Mirjana Tomašević Dančević polazi u novojzbirci priča "Letjeti i vratiti se" od vrlo sličnog konceptualnoga pitanja. S onom razlikom da se ovoga puta radi o konceptu pronalaženja načina pisanja o ženskim unutarnjim stanjima čiji sadržajovisi o tome što se toga trenutka zbiva u njezinoj javnoj ili privatnoj okolini.

Je li izložena mobingu na poslu, hrče li joj suprug, koji joj mirisi smetaju u tramvaju, a koji u bračnoj postelji, kako odbolovati bol, zašto rađati djecu, kako nadomjestiti nedostatak razgovora? Svaka od trinaest priča otvara se pripadajućim vizualno-lirskim zapisom, a sadrži i PS. zaključnu natuknicu kojom se komentira ono što je napisano. Ti komentari na nekim se mjestima čine vodičem kroz prethodni tekst.

Autorica se u pričama ne bavi ženskim tijelom i dušom na način da ih naširoko opisuje, već ih ona pokušava sažeti, dovesti do esencije njihove potisnutosti. Prikazujući iskustva čije se inicijacije nalaze u svakodnevlju, Mirjana Tomašević Dančević višeglasnim pripovijedanjem ispisuje određene stereotipe njegova preživljavanja.

Osim na toj polifoničnosti, ona ustrajava i na zrakastom širenju odnosa među glasovima, pa se tako njezini likovi uvijek nalaze u mreži mnogostruko usmjerenih odnosa, gdje je odnos žena s muškarcima tek jednako važan, ali nikako važniji od odnosa žena sa ženama.

Priče su datirane i napisane su iz intimnih razloga kako bi se razriješili osobni nemiri, a i oni koji pripadaju bliskim osobama. Ne želi se njima iskonstruirati neka nova istina ili debatirati s postojećom.

Propitivanje ženskoga identiteta nametnulo je pitanje kako se odlučiti za selekciju emocija koje čine kontinuitet odrastanja i sazrijevanja osobnosti, a pri tome zaobići opća mjesta iz ženskoga svakodnevlja. Implicitno je u njih upisana i didaktična nit kojom se želi isprovocirati na preslagivanje, na odmak od stvarnosti, na let. Usmjeravanje na dublju analizu likova kreće se od različitih načina literariziranja čiji su oblici neprilagođenost, rasap, samorefleksija i prodor u vlastito srce, u vlastitu glavu, tamo gdje je svatko svoj vlastiti moćnik, a ponekad i vlastiti tiranin.

Dramatičnost ovih, često puta monoloških, priča počiva na kontinuiranoj linearnosti, iz koje istodobno smireno i divlje navire bol, čeznuće i očaj nade, a opisani prizor doživljava se na tragu uvodnog crteža tušem. Pričama dominira potisnuta ženska emocija, oni trenutci razgovora sa samom sobom, a svaka je istina ispričana iz druge vizure, iz druge pozicije žene. Autorica piše tako da njezin tekst prikuplja odraze mnogo žena, a čitatelju je napravljen prostor da interpretira i zaključuje, ali i da se zaštititi od vlastitog ega.

Svakom stranicom (Raola u pjesmi; Let; Sivo i žarko; Vonj; Rles, Buka i muk; Noć za odlazak, Rupoljak ili cvijet,...) otvara se neko neizgovoreno pitanje, dok se šutnja i tišina kao lajtmotivi pojavljuju u različitim situacijama. Od one javne gdje označavaju lojalnost prijateljicama do ljubavne situacije gdje pak označavaju nemogućnost da se izgovori nešto intimno, da se rastvori, da se dotakne, da se voli. Šutnja je nekakva vrsta surogata komunikacije koja se u pričama pojavljuje spontano. »Letjeti i vrati se« prikazuje obične boli dana provedenih unutar zidova.

Brižno stvarajući slike svakodnevice žena, autorica koncentriranim rečenicama prenosi njihove osjećaje i stanja u kojimasevidikakonepostoji nikakav odjek govora jer se često i nasilje skriva iza neizgovorenih riječi. Bez obzira na to što se uz njihov rub prepoznaje strah, one ujedno i oslobađaju od straha.

Ovom se prozom razmišlja; ne pokušava se zabaviti čitatelja, već razvrstati iskustvo čak i kad ono djeluje "razliveno", gotovo "nestrukturirano". Njome se nudi na izbor i neko novo strukturiranje egzistencije. Mirjana Tomašević Dončević stoga i nije imala potrebu da se modusi njezina pisanja bilo po čemu podudaraju s modelima koji su u književno pomodnim trendovima.

Mirjana Tomašević Dančević: "Letjeti i vratiti se"

Knjigra, 2010.
 
( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )