Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 18.01.2007.

Nagni se kroz prozor : Zbornik eventualizma

Nagni se kroz prozor (zbornik eventualizma) Celeber, Zagreb 2006. Piše Jagna Pogačnik Veselje zbog novih proznih trendova koje su koncem godine iskazivali poznavatelji suvremene književne scene, osim blogera i njihovog transfera u tiskane forme, uzrokovali su i Eventualisti, skupina osmero mladih pisaca vezanih oko zajedničkog manifesta u devet točaka. Vrlo brzo nakon promocije u javnosti, koja je osim medijskih istupa i nastupa po klubovima uključivala i rasuto objavljivanje priča po tiskanim i internet časopisima, Eventualisti se predstavljaju zajedničkim zbornikom «Nagni se kroz prozor», gdje se na jednom mjestu može provjeriti je li buka oko njih tek dio medijske manipulacije ili u svemu tome doista ima nešto od važnosti za osvježenje domaće proze.

Mladci u rasponu od 18 do 28 godina u svome pomalo drskom manifestu pravilno uočavaju barem nekoliko stvari, od kojih je najvažnija ona kako je domaćoj prozi potrebna svojevrsna revitalizacija, te kako je u današnje vrijeme ona gotovo nemoguća bez medijske svijesti i stvaranja svojevrsnog književnog brenda. Mada bježe od bilo kakve domaće tradicije, pa posve negiraju čak i nasljeđe FAK-a, iako se i sami oslanjaju na čitanja po klubovima i turneje, zanimljivo je kako su u svome manifestu koji se nalazi na koricama zbornika izbacili kontradiktornu i netočnu tvrdnju s kojom su početno krenuli u javnost, onu kako je stvarnosna proza mrtva.

Jer, kako pokazuju priče objavljene u «Nagni se kroz prozor», stvarnosna je proza itekako živa u njihovim radovima, iako ipak postoji ključno mjesto razlike od prethodnika po kojem se Eventualisti doista pokazuju kao novi i drukčiji naraštaj. Oni se odlučuju za kratke priče iz svakodnevice, jednostavnog sadržaja (dakako, uz neke iznimke jer se ovdje ipak ne radi o unificiranim pojedincima), u kojima je primjetno apsolutno odsuće bilo kakvih političkih i socijalnih referenci hrvatske zbilje koje su njihovi prethodnici rado uzimali kao građu svojih priča i prema njima bili vrlo transparentno kritični.

Eventualiste zanima (globalna) urbana svakodnevica i njezine paranoje, kod njih se stvarnost manifestira «prema unutra», prema psihi njihovih junaka i naravno da je ona posljedica i svih dobro poznatih ratnih i tranzicijskih događaja, koje su ovi mladi pisci apsorbirali kao djeca, ali oni ne postaju direktna građa, već eventualno nekakav neimenovani podtekst. Intimne teme braka, ljubavi i obitelji, teme nasilja, seksa ili pak virtualne stvarnosti one su koje zanimaju Eventualiste.

Dario Šarec, tako, svoje će priče u kojima tematizira seksualne motive i tabue na razini začudnosti, pa i fantastike, smještati u nepoznate krajeve, a svojim će junacima davati i strana imena koja uopće nisu ni bitna u pričama o živoj lutki iz porno šopa, raspjevanom dildu ili vrtnom patuljku koji postaje ljubavnik. Istovremeno lokalan i globalan je Krešimir Dujmić, autor kompleksnijih priča u kojima se dotiče obiteljskih i osobnih tragedija. Andrija Škare, inače glasnogovornik skupine, najbolje manifestira ono što piše u manifestu, njegove su priče urbani štikleci, do krajnosti pročišćeni, čak i kad se približavaju apsurdu. Najmlađa među njima, Slavica Rojc, sklona je pričama o čudacima, opsesijama i hvatanju nekakvog trenutka katastofe kad propadaju veze i očekivanja.

Najskloniji apsurdu i bizarnosti, metaforičkom uobličavanju nemoći, svakako je Kruno Čudina, koji je čak i Zagreb utopio u pješčanoj oluji. Neobične obrate preferira Ivan Turković Krnjak, koji u priči «Više od mrkve» poseže i za ozbiljnom temom nemogućnosti pisca da napiše sve što želi. Mirnu Bačun intrigira tema virtualne stvarnosti i njezina ovladavanja životom pojedinca, kao i apsurdi svakodnevice, pri čemu zna skliznuti i u fantastiku. Neven Vulić, pak, kao da je najozbiljnije shvatio točku manifesta o «nekorektnosti», pa su njegovi motivi najprovokativniji, pojavljuju se tu kurve, homoseksualci, seksualno aktivne časne sestre, pa i vatikanska policija. Psovka, seks i poneki tabu, kao tipične mladalački drske teme u većini priča ovog zbornika uobličavaju se u osjećaj kako je stvarnost, čak i ako posve apstrahiramo domaće neuralgične točke, poprište apsurda i tragedija, frustracija i paranoja pojedinca.

«Nagni se kroz prozor» nije zbornik besprijekornih priča, dapače ima u njima i onih pomalo naivnih i nezgrapnih, ali u cjelini svakako posjeduje energetski potencijal i bilo bi dobro da se ovdje ne radi samo o mladalačkom vezivanju uz manifest iz hobija, već i početku ozbiljnijih samostalnih karijera. Eventualizam svakako nije veliki pokret preokreta, ni revolucija na domaćoj sceni, ali je dobrodošao putokaz kuda to kreće nova domaća proza. I to je već puno.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –