Najava prijevoda: Astrid Lindgren – Pipi Duga Čarapa

Astrid Lindgren (1907. – 2002.) švedska je spisateljica i jedna od najčitanijih dječjih književnica na svijetu, čije su priče dosad prevedene na više od stotinu jezika. Uz pripovijesti kao što su Pipi Duga Čarapa, Braća Lavljeg srca, Ronja, razbojnička kći, Razmo u skitnji, Mi, djeca Graje Male, Hrabra Kajsa i druge priče... odrastali su i još i danas odrastaju mnogi naraštaji dječjih čitatelja diljem svijeta.

Pipi Duga Čarapa, u čiji je svijet Lindgren zakoračila još davne, ratne 1941. godine kad je njezina sedmogodišnja kći Karin bila naglo oboljela od upale pluća, pa je zamolila majku da joj o hrabroj riđokosoj djevojčici ispriča sve moguće i nemoguće pustolovine, sigurno je najpoznatiji lik iz autoričina bogatog opusa. Prva priča o Pipi Dugoj Čarapi, pod izvornim nazivom Pippi Långstrump, svjetlo dana ugledala je već 1945. i smjesta postigla golem uspjeh. Zato je ubrzo, već sljedeće 1946. godine, iz tiska izišla i druga izvorna priča o devetogodišnjoj buntovnici – Pippi Långstrump går ombord, a dvije godine poslije, 1948., i ona treća – Pippi Långstrump i Söderhavet.

Uz plodove spisateljskog rada, Lindgren je iza sebe ostavila i bogato humanitarno nasljeđe. Danas vrijedno djeluje i Zaklada Solkatten koju je spisateljica osnovala 1986. godine kako bi poticala i podupirala razvoj projekata i znanstvenih istraživanja usmjerenih na književnost i kulturu djece i mladih u Švedskoj i diljem svijeta. U čast Astrid Lindgren i njezinoj borbi za dječja prava od 2003. dodjeljuje se i najznačajnija međunarodna književna nagrada za dostignuća u književnosti za djecu i mlade.

Pipi Dugu Čarapu uskoro očekuje novo izdanje u Biblioteci Stribor nakladničke kuće Znanje. Uz izvorne ilustracije danske ilustratorice Ingrid Vang Nyman knjiga će napokon osvanuti i u novom, prvi put cjelovitom hrvatskom prijevodu, u kome se sve tri pripovijesti – Pipi Duga Čarapa, Pipi Duga Čarapa odlazi na brod i Pipi Duga Čarapa na Južnome moru – mogu čitati kao i u originalu... zasebno!

Prvi hrvatski prijevod ovoga klasika 1973. je potpisao hrvatski skandinavist Mirko Rumac. Međutim, iz prijevoda je izbačeno čak devet poglavlja, i to onih u kojima do izražaja dolaze Pipino gotovo nesvjesno ismijavanje autoriteta školskih i odraslih autoriteta te ponašanje i odijevanje neprimjereno djeci, kao i teme poput teških životnih (ne)prilika, jaza između bogatih i siromašnih te obrazovanih i neobrazovanih, osporavanja ekonomske moći i kolonijalnih sila.

Naknadno je otkriveno i da su iz onih zadržanih brisani ili mijenjani i poneki kraći ili duži ulomci, i to oni u kojima se spominju neprimjereno ponašanje (npr. kušanje otrovne gljive, emocije poput prijezira koji se djeci „ne pristoji“ ili izražavanje individualnosti), teške životne (ne)prilike (npr. privilegiranost zapadnjačke djece u odnosu na siromašnu, gladnu i bolesnu djecu u drugim dijelovima svijeta), nasilje (npr. epizoda s pištoljima), rasna netrpeljivost (npr. odnos domorodačke djece prema „bjelačkoj“) te religija (npr. spomen Boga i blagdana). Osam od devet izostavljenih poglavlja i poneki ulomci u onim zadržanima vraćeni su u dopunjenom izdanju Rumčeva prijevoda iz 1996., no ne svi, pa dosad, nažalost, ipak nije postojao cjelovit hrvatski prijevod.

Jesenas, kad sam dovršavao neovisno istraživanje o tabu-temama u izdanjima Pipi Duge Čarape koje sam proveo s kolegicom Sandrom Ljubas, javila mi se tadašnja glavna urednica Znanja Silvia Sinković, pitajući me što mislim o tome da pripovijesti o vragolastoj, a zreloj Pipi osvanu u novom prijevodu, ovaj put potpune i vjerne izvorniku. Naravno, smjesta sam pristao, ne samo zato što je Pipi u tom trenu bila predmet našeg istraživanja, nego i zato što sam smatrao da jedno od najvažnijih djela svjetske dječje književnosti zaslužuje prijevod čiji je duh bezbrižan, živahan i, što je najvažnije, dosljedan zamislima autorice – jer bi o takvoj Pipi, vjerujem, i sama Lindgren rado čitala na drugim jezicima! Ubrzo sam stupio u kontakt s legendarnom dječjom urednicom Verom Barić i tako je sve počelo. 

Ponovno prevođenje svakog djela, a osobito dječjeg klasika, u sebi nosi veliku čar. Čar koja ima dvije strane: onu vrijednu jer mi se kao prevoditelju ukazalo povjerenje da riječi velike Astrid Lindgren iznova pretočim na hrvatski jezik i onu zahtjevnu jer kao prevoditelj pred sebe stavljam težak zadatak prevođenja klasika koji je već gotovo pola stoljeća sastavni dio hrvatskog diskursa o prijevodnoj književnosti. No čim sam se latio tipkovnice, shvatio sam da djelo želim preodjenuti u ruho koje će napokon biti dostojno švedskog izvornika. Nadahnut tom mišlju, uspješno sam se uhvatio u kreativni koštac s Pipinim humorom, dosjetkama, igrama riječi te znakovitim imenima likova i pjesmicama kojima djelo obiluje, vodeći računa o tome da vjerno prenesem poletan i mudar duh švedske Pipi, ali i znajući kakvu odgovornost nose moje odluke jer kao prevoditelj mogu utjecati i na čitanje i na recepciju djela koje se polako ali sigurno vratilo na popis školske lektire.

Bila bi velika nepravda Pipi tumačiti samo kao lik neobične, nevaljale, ludo hrabre djevojčice koja na verandi drži konja, a na ramenu majmunčića, i koja upada u svakojake nemoguće zgode i nezgode. Jer ona se smiono i zrelo nosi sa svijetom odraslih, pameti privodi i znatno opasnije od sebe, lupeže i grubijane, a katkad i opasne morske pse. Iz svakog poglavlja stoga možemo izvući vrijednu pouku: autoričine su misli, a time i Pipine, često tako mudre da bismo od njih i mi odrasli imali štošta naučiti!

Pipine dogodovštine dosad su prevedene na sedamdesetak jezika! No to nikako ne znači da je Pipi svuda bila i ostala jednako dobro ili brzo prihvaćena. Kako u Švedskoj, tako i u Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj, pa i drugdje u Europi i u svijetu, A. Lindgren i njezine knjige o Pipi Dugoj Čarapi isprva su bile izložene strogoj osudi odraslih, čak nazivane i lošima, kao da je autorica njima željela naštetiti djeci i njihovu nevinom duhu. Prijevodi Pipi Duge Čarape na mnogim jezicima mahom su se pojavljivali uvelike skraćeni ili izmijenjeni. Premda je A. Lindgren zagovarala ravnopravnost spolova, borila se za prava siromašnih, potlačenih i slabijih, u prvom redu djece, ali i životinja, pa čak i jasno propitivala kolonijalne sile i odnose moći, čini se da je često bila neshvaćena, i to toliko da je zbog navodnih rasističkih primisli čak i prozivana.

Tekstove je još 1993. revidirala i sama A. Lindgren, a u najnovija izdanja objavljena 2016. izmjene su unosili i izdavač Rabén & Sjögren u dogovoru s nositeljem prava, tvrtkom Saltkråkan koja danas nosi ime The Astrid Lindgren Company. U tim izdanjima, koja su poslužila kao polazni tekstovi za novi hrvatski prijevod, nigdje se ne pojavljuje riječ „neger” (hrv. „crnac”). U doba kada ju je Lindgren prvi put upotrijebila ta riječ u švedskom jeziku nipošto nije bila pogrdna, nego se takvom počela smatrati tek 1970-ih. Sukladno tomu, ni u novom prijevodu na hrvatski nećete naići na riječ „crnac“. Doduše, autoričina je namjera bila posve suprotna: željela je upravo skrenuti pozornost i podići svijest o teškoćama s kojima se susreću svi oni koji su na neki način drugačiji od većine.

                                                               ***
 
Na stolu je bila i velika torta sa šlagom čiju je sredinu krasio crveni slatkiš. Pipi se u nju zagleda držeći ruke na leđima. Iznenada se nagne i ustima dograbi slatkiš. No bila se malko prenaglila, pa joj je lice, kad se opet uspravila, cijelo bilo bijelo od šlaga.
„Ha-ha-ha!” smijala se Pipi. „Sad se možemo igrati i slijepog miša jer jednu dobrovoljku već imamo! Ne vidim ni prst pred nosom.”
Pipi isplazi jezik i poliže sav šlag s lica.
„Eh, baš nas je ovo snašla velika nezgoda”, ustanovi Pipi. „Kad sam već tortu sama uništila, bilo bi najbolje da je sada sama i smažem.”
Tako je i bilo. Pipi dohvati lopaticu i baci se na tortu koja u treptaj oka nestane. Pipi zatim stane zadovoljno gladiti trbuh. Gospođa Settergren bila je nakratko otišla u kuhinju i još ništa nije znala o nezgodi s tortom. No zato su je ostale gošće mrko gledale jer su i same očito htjele kušati malo torte. Pipi na njima primijeti mrzovolju, pa ih odluči oraspoložiti.
„No, no, nema mjesta tuzi zbog jedne ovakve nezgodice”, pokuša ih utješiti. „Glavno da smo svi živi i zdravi. A i u gostima mora uvijek biti veselja.”
Onda uzme zdjelicu sa šećerom i rasipa sve kockice po podu.
„Uf, što je sad pak ovo?!” cikne Pipi.
„Pa kako mi se sad ovo moglo dogoditi? Mislila sam da je u zdjelici šećer u prahu. Ali tako je to kad te jednom krene. Srećom, ima i za to lijeka: ako vam se, kao meni, šećer u kocki ispraši, onda nema druge nego šećer u prahu natrpati u usta i skockati ga.”
I tada dohvati drugu zdjelicu sa stola pa u usta uspe malo šećera u prahu i stane ga kockati.
„Eh, ako mi ovo ne uspije, piši kući propalo.” 
Onda opet uzme zdjelicu i po podu prospe puno šećera u prahu.
„Jesam vam rekla, ovo je šećer u prahu”, reče Pipi. „Sve sam vrijeme imala pravo! A i čemu služi šećer u prahu ako ne da njime sve zaprašite, zar ne?”
 
(ulomak iz „Pipi na popodnevnoj kavi“)

                                                                ***
 
Anika se čvrsto usprotivila kad joj je Tomica rekao da bi, kako bi se domogla velike špilje, trebala prijeći liticu. Prvi dio nije bio tako težak. Moglo se hodati po prilično širokoj izbočini koja se, doduše, polako sve više sužavala, pa su djeca posljednje metre do špilje morala ispinjati ili ispuzati kako su znala i umjela.
„Nikad!” opirala se Anika. „Nema šanse!”
Penjanje po litici na kojoj jedva ima čega za što bi se mogla uhvatiti dok se deset metara ispod nje nalazi more puno morskih pasa koji željno iščekuju da im netko padne u ralje Anika baš i nije smatrala nekom naročitom zabavom.
Tomica se silno razljutio.
„Pih, gdje mi je pamet bila da sam na Južno more poveo sestru!” reče on penjući se po litici. „Vidi! Trebaš samo ov…” 
I začuje se pljus! kad je Tomica upao u more. Anika je ispustila stravičan krik. Čak su i domoročići bili užasnuti. „Morski pas, morski pas!” vikali su pokazujući prema moru. Iz mora je izronila jedna peraja i hitro zaplivala prema Tomici.
Pljus! začuje se opet. Sada je to Pipi uskočila u more. Dostignula je Tomicu otprilike istodobno kad i morski pas. Tomica je zaurlao od straha osjetivši kako ga je morski pas oštrim zubima ogrebao po nozi. No tada je Pipi objema rukama dohvatila tu krvoločnu zvijer i podignula je iznad morske površine.
„Čuj, a ti si baš besraman, ha?” reče mu. Morski je pas sav u čudu zvjerao oko sebe. Loše se osjećao jer ovdje gore baš i nije mogao tako lako doći do zraka.
„Izvoli mi obećati da ti više nikad neće pasti na pamet učiniti ovako nešto, pa ću te pustiti”, ozbiljno će Pipi. I onda svom snagom zavitla morskog psa daleko u more. Odmah je shvatio da bi mu bilo najbolje maknuti se iz voda Južnoga mora, pa je brže-bolje odlučio otplivati u Atlantski ocean.
Dotle se Tomica popeo na mali zaravanak gdje je sada sjedio dršćući od glave do pete. Noga mu je krvarila. Tada mu je prišla Pipi. Ponašala se vrlo neobično. Najprije je podignula Tomicu uvis, a onda ga tako čvrsto zagrlila da je iz njega izišao praktički sav zrak. Zatim ga je naglo pustila i sjela s njim na stijenu. Pokrila je lice rukama. Plakala je. Pipi je plakala. Na licima Tomice, Anike i sve domorodačke dječice koja su promatrala Pipi ocrtavali su se zaprepaštenje i užas.
„Plakiš jer je morski pas skoro pojela Tomicu”, pretpostavljao je Momo.
„Nije istina!” osorno odvrati Pipi pa obriše suze. „Plakim jer jadni gladni morski psić danas nije ništa dobio za doručak.”

(ulomak iz „Pipi privodi morskog psa pameti“)

                                                             
                                                                  ***

Rubrika Prevoditeljski kutak ostvaruje se u suradnji s Društvom hrvatskih književnih prevodilaca.