Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Lora Tomaš • 26.07.2021.

Nora Verde : Kao mala sam si dala zavjet da ću napisati ovu knjigu

Nora Verde (foto: Dino Cetinić)

Protagonistica novog romana Nore Verde, Moja dota (OceanMore, 2021.), djevojčica je koja početkom osamdesetih kreće u školu. Ona je i „žensko dite koje mater svako lito škarta na škoj“. Na Korčulu, u Velu Luku, da bi ona mogla odrađivati večernje smjene u jednom splitskom restoranu. Majka je rastavljena. Djevojčica je energična i neobična pojava u svojoj okolini. Ošišana na princa Valianta, u žutim bermudama. Voli igrati balun s muškima, a ne voli lutke. Voli svoju babu, udovicu, i njezine priče na dijalektu, koje marljivo zapisuje. Odupire se barbi, njegovu bijesu i šakama, odrastajući na koktelu vlastite ljutnje i srama. A možda više nego bilo koji drugi osjećaj, sram je taj koji oblikuje našu društvenost. Bolno nas vraća nama samima, ali i nekontrolirano upućuje na druge, da parafraziram američku queer teoretičarku Eve Kosofsky Sedgwick. Određuje gdje prestaje svijet, a počinjemo mi, i obrnuto. Za djevojčicu, otok je mikrokozmos u kojem se odigravaju scenariji koji su tek vjerna preslika onih iz velikog svijeta.

Nora Verde (Dubrovnik, 1974.) iza sebe već ima nekoliko zamijećenih naslova. Nakon prve zbirke poezije, Sezona bjegova (Narodno sveučilište, Split, 1994.), nanizala se proza: Posudi mi smajl (Meandar, 2010.), Do isteka zaliha (Sandorf, 2013.) i O ljubavi, batinama i revoluciji (Sandorf, 2016.). Aktivizam, eseji. Ali ovu joj je knjigu bilo najteže napisati, rekla mi je kad smo jedno srpanjsko popodne razgovarale u dubokom hladu jarunskog kafića. „To su one knjige o traumatskom djetinjstvu. O iskustvima o kakvima nije jednostavno ni ugodno pisati, ali postoji u tome užitak i osnaženje drugačije vrste.“ 

Roman Moja dota isprepliće perspektivu mlade i odrasle pripovjedačice. Verde smatra da bi bez te svijesti o prošlosti, svijesti odrasle pripovjedačice, nedostajalo motiva za pisanje. Nije htjela da to bude još jedan roman iz dječjeg glasa, jer je takvi ni kao čitateljicu naročito ne uzbuđuju. „Starija pripovjedačica stalno procjenjuje ono što se dogodilo“, rekla mi je, „no to procjenjivanje nije previše prisutno, upravo zato da ne bude naporno, da fokus ostane na razdoblju o kojem se pripovijeda. Ali bez tog odmaka ovaj roman ne bi isporučio niz političkih premisa koje mislim da uspijeva isporučiti.“ Ostatak našeg razgovora pročitajte u nastavku.
 

Moja dota Verde Nora

Lora Tomaš: Kako biste smjestili ovaj roman u već postojeću književnu produkciju na ovim prostorima, kad gledamo općenito, ali i uže u smislu otočke ili queer književnosti? Koja mjesta nadopunjava, a što nam sasvim novo donosi?

Nora Verde: Koliko ja pamtim, u hrvatskoj i regionalnoj književnosti nismo do sada imali LGBT identitete u otočkoj sredini, no govorim sa zadrškom, jer govorim o onom što poznajem, nisam sveznalka, iako, znala bih da je u pitanju bio neki vidljiviji izdavački pothvat, ali ima ih i koji su nam prošli ispod radara. Moguće da ih je bilo u prošlom stoljeću, recimo šezdesetih, sedamdesetih, moguće da se radilo o objavama u časopisima. Uglavnom, nismo imali djevojčicu u nekakvoj coming-of-age priči, djevojčicu za koju vidimo da je njezin rodni identitet drugačiji od sredine, koja na neki način preuzima muški identitet u otočkoj sredini. Nismo vidjeli napetost između otočke dalmatinske sredine i djevojčice. Možda nešto slično možemo naći u romanu Parabajka Ivane Kovačić. Ali definitivno nismo imali roman u kojemu djevojčica ili djevojka spoznaje i osvještava klasne razlike. U ovom romanu moj dominantni fokus nije na temama LGBT identiteta, kao što je to bio slučaj u mojim ranijim prozama Posudi mi smajl, romanu Do isteka zaliha i knjizi priča O ljubavi, batinama i revoluciji. U romanu Moja dota to je važan dio priče, no ne i najvažniji.

Koliko često upadamo u zamku da književnost koja tematizira iskustva LGBTIQ osoba doživljavamo kao specifičnu, kao projekt s predznakom queer, uvijek dobrim dijelom u službi politike identiteta, a ne kao tekstove koji se bave (univerzalnim) ljudskim iskustvom? 

Dio čitatelja vodi se pogrešnim uvjerenjem da se radi o manjinskom iskustvu, ali i dobar dio književnih selektora i ljudi koji rade u književnosti. Čitajući književnost u kojoj su protagonisti članovi manjinskih zajednica, zapravo o društvu saznajemo najviše. Tek onda dobijemo pravi pogled u neku zajednicu, užu ili širu. Jer nikada egzistencija LGBTIQ lika nije dana bez dodira s vanjskim svijetom, društvenom matricom, onim dominantnim, hegemonim. Naprimjer, slovenska književnica Suzana Tratnik ima divan i važan esej o toj temi, nju su čitatelji znali pitati zašto bi im trebalo biti bitno što se događa nekoj lezbijki ili gej osobi. Njih to ne zanima, nije njihov život. Ali ne žive izolirano, u izoliranom svemiru. Vrlo rijetko imamo priču koja tematizira nekakvu LGBTIQ enklavu, osim ako se ne radi o djelima inspiriranim Weimarskom Republikom ili takvom nekom sličnom zatvorenom, izdvojenom zajednicom. Ali kad govorimo o romanima koji svoju motiviku i tematiku vuku iz suvremenih razdoblja, pa tamo već od šezdesetih, sedamdesetih naovamo, uvijek je to jedan veliki široki svijet, uvijek su to gradovi ili ruralne sredine u kojoj ti protagonisti ulaze u razne dinamike i sukobe između njih i društvenih normi. Čemu isključivati književnost koja piše o manjincima, ako želite upoznati svijet u kojem živite? Makar, treba tu razlikovati neke stvari. Postoji književnost koju manjinci pišu o manjincima, ne nužno o samima sebi, mogu pisati o drugim manjincima, o cijelom spektru manjinaca, a postoji književnost u kojoj većinci, da ih tako nazovemo, pišu o manjincima s različitim uspjehom. 

Danas se puno govori o važnosti inkluzivnosti u književnosti, piše se o svim oblicima „drugosti“, o „drugima“, i dobro je da je tako, da sve više jačaju i nijansiraju se ovakve empatične perspektive. Trebaju li se autori angažirati i izvan teksta? Je li nužno izložiti i sebe, zakomplicirati vlastitu poziciju?

Izlaganje sebe i angažman izvan teksta nisu iste stvari, ali razumijem što me pitate. O tome svaki autor odlučuje za sebe. Evo, nešto ću vam pročitati na tu temu, knjiga mi je u torbi. U knjizi Dijalog o umjetnosti i politici, koju je nedavno izdao Mulitmedijalni institut, Édouard Louis kaže da „umjetnik ili umjetnica nikad ne smiju shvatiti stvari kao dostignute i da svoje diskurse i borbu uvijek treba širiti i učiniti vidljivima i čujnima. Vjerujem da je to razlog zašto smatram da je bitno da umjetnici izađu na ulicu, prosvjeduju, zauzimaju političke pozicije, da se angažiraju i nastupaju. Naprimjer, u srednjim školama ili fakultetima. To ne vidim kao neki višak aktivnosti koje bi postojale pored stvaralačkog čina, prije kao jedan postupak, opću etiku stvaranja. Etiku velikodušnosti ili etiku borbe koja se sastoji od pokušaja ostvarenja ispravnih ideja na što je više mjesta moguće. Kada nastupam u srednjim školama ili kada sudjelujem u društvenom pokretu, ne samo da puno učim nego, štoviše, imam priliku pokušati ostvariti ideje na mjestima ili među onim klasama koje se obično smatraju udaljenim od književnosti. Mislim da se prava etika umjetnosti sastoji od ostvarenja umjetnosti ondje gdje ona obično nije prisutna.“

Ova knjižica je ustvari razgovor britanskog redatelja Kena Loacha i Édouarda Louisa, i mislim da su se jako dobro dotakli teme političkog angažmana u umjetnosti. S obzirom na to koliko ljudi malo čita, šteta je i izvan književnog teksta ne problematizirati te teme. Ja ne vjerujem u nagovor na čitanje, koji je neka vrsta pritiska, ali moguće je da će nakon što pisac javno progovori o temama (koje se svakoga tiču) neki čitatelj zaviriti i u autorovu knjigu, da će to nekome nešto značiti. Književnost ne počinje i ne završava samo na stranicama knjige, prelijeva se u javni prostor i, kada je tako, onda i sam tekst dobiva na potentnosti, ostvaruje svoj puni potencijal. U nas je, a pritom mislim na cijelu regiju, još uvijek prisutna ta neka zastarjela slika pisca koji se kloni javnog angažmana, kao da je takav angažman nešto nedostojno, prljavo, kao da se pisac time prostituira. Kad god i sama sudjelujem u nekoj polemici koja se tiče neke društvene teme dobijem niz „dobronamjernih“ savjeta kako mi „to ne treba“ i kako se trebam držati svog posla. Na kulturnoj i umjetničkoj sceni sveprisutna je niska razina političke pismenosti, nažalost neosviještena, ali za cijelu zajednicu prilično kritična, jer čak i u krugu nominalno obrazovanih pojedinaca vrlo često nije moguće voditi polemički razgovor u kojoj suprotstavljene strane ne otkližu u malograđansko vrijeđanje ili retorike govora mržnje. 

Čitajući književnost u kojoj su protagonisti članovi manjinskih zajednica, zapravo o društvu saznajemo najviše. Tek onda dobijemo pravi pogled u neku zajednicu, užu ili širu.

Prihvaćamo li lakše kao čitateljska publika problematiziranje queera, potlačenost LGBTIQ zajednice, diskriminaciju, tugu i slično, nego čisto slavljenje queer žudnje?

Mislim da su hrvatsku javnost uvijek više provocirali tekstovi koji su tematizirali queer žudnju, seks, erotiku. Mediji i dio čitateljske publike unisono su zauzimali stranu queer likova koji doživljavaju nasilje, koji su ajmo reći žrtve tog nasilja, no primijetila sam da više nelagode izaziva književnost u kojoj pripovjedač ili lik polaze upravo iz točke žudnje. No, ne smatram da su ta dva težišta nužno odvojena: nasilje i homofobija s jedne, a slavljenje queera s druge strane. U mnogim dobrim prozama koje tematiziraju queer živote prisutna su, u nekoj mjeri, oba segmenta. 

Kojim se autorima/-icama vi vraćate?

Mnogo je autorica i autora koji su me obilježili, i teško ih je sve nabrojati. Možda mogu govoriti o razdoblju vezanom za nekoliko zadnjih godina. Za teme života na jugu i radničkih borbi bitna mi je Elena Ferrante i njezina napuljska tetralogija, važna mi je Marguerite Duras, njezinim citatom iz Brane na Pacifiku i počinjem roman, također i Margaret Atwood, velika indijska književnica Arundhati Roy… Što se tiče autora i tema vezanih uz klasna pitanja, apsolutno su mi važni Édouard Louis i Annie Ernaux te rad i memoarsko djelo Didiera Eribona, Povratak u Reims. Sviđaju mi se i proze Sally Rooney

Kako se ispoljavaju ili premošćuju klasne razlike, ili različite startne pozicije, unutar LGBTIQ zajednice kod nas? 

Književnost pišu privilegirani pojedinci. Čitanje je privilegija, književnost je privilegija. Posjedovanje knjiga također je privilegija. Obrazovanje. Svo više, pa čak i neko srednje. Vrlo mali broj ljudi iz radničkih obitelji ili najnižeg ekonomskog statusa dospijevaju u književnost. Ne u visoko društvo, nego u književnost. A književnost i jest neka vrsta visokog društva, i zapravo funkcionira prema nekim pravilima visokog društva. Tako da sam i sama zbog različitih vrsta perspektiva na određene queer teme imala nekoliko polemika sa svojim kolegicama, Jasnom Jasnom Žmak i Mimom Simić. Napisala sam i jedan tekst na slovenskom portalu Disenz koji se bavio sličnom temom. Želim napisati još tekstova na tu temu i otvarati raspravu o LGBTIQ temama i klasnoj perspektivi. Ne želim tome pristupiti previše teoretski, iako neka teorijska znanja imam, ali mislim da nas ima tko tome poučiti, da nema potrebe da to radim ja koja mogu najviše doprinijeti svjedočeći svoje iskustvo odrastanja i života unutar LGBTIQ zajednice. Smatram da smo kao zajednica u međuvremenu odrasli i sazreli, postali svjesniji različitih perspektiva, i u krajnjoj liniji u toj su se zajednici u međuvremenu afirmirali ljudi iz nekih nižih klasa. Tako da mislim da više ne bi trebalo prešućivati te teme. Mislim da su one važne kad god govorimo o potrebi autanja i komentiramo postupke jedni drugih, to je neizostavno u jednadžbi.

Kad govorimo o afirmaciji, pisanjem pogotovo, zanima me uloga bilježnice koja se u više navrata spominje u romanu. Djevojčica je gotovo cijelo vrijeme nosi sa sobom, bilježeći u nju konačno i babine priče. Odakle joj tako rano taj zapisivački impuls, pa i, mogli bismo reći, etnografska osviještenost?

Ne znam sjećaju li se ljudi koji su živjeli u osamdesetima… Tad je bilo na roditeljima da odluče hoće li dijete slati u školu sa šest ili sa sedam godina. A u školi su prva stvar koju smo dobivali bile te bilježnice. Također, mnogu bi djecu roditelji počeli učiti slova u ljeto prije polaska u prvi razred, tako da bi neka od njih u školu došla već s određenim predznanjem o slovima, ali i o školskom priboru. Mojoj protagonostici škola znači mnogo više nego većini njezinih vršnjaka. Ona nema mnogo prijatelja, živi prilično povučen život u jednoroditeljskoj obitelji, s majkom. Djevojčica školu smatra prilično uzbudljivom jer je ona njezin ulaz u društveni svijet, na jedan način i dokidanje samovanja, zato ona sve što je povezano sa školom smatra uzbudljivim, pa i te prve bilježnice. Nakon trećeg razreda osnovne škole, ona u nju zapisuje i svoje prve  sastavke. Kasnije zapisuje i bakine pripovijesti, kad već ima devet, deset, jedanaest godina, uvijek vuče bilježnicu sa sobom i u nju nešto črčka.

Nisam o tome detaljno pisala, nije bilo potrebe za time, trudiš se poznavati svoje likove i van onog što si napisala u tekstu. Znaš što su određeni motivi, koja im je vrijednost i važnost za lika. S obzirom da nemam neki treći pripovjedački glas koji nas upućuje u stvarnu vrijednost napisanog, mnogo toga ne znamo. Jesu li to samo brljotine, je li to neka rečenica koju je djevojčica samo krenula zapisivati, pa je se pripovjedačica lažno sjeća. Ja sam osobno uvijek vukla te bilježnice sa sobom – jedna je bila za školu, druga za zapisivanje babinih pripovijesti, a treća je funkcionirala poput prvog dječjeg dnevnika, ona je bila najtajnija, rezervirana za ono što samo ja trebam znati.

Baba u romanu pripovijeda i o izbjegličkom iskustvu u El Shattu, iznimno je dobra pripovjedačica. Nažalost, ni neke druge svoje talente, za pjevanje i šivanje, nije imala priliku školovati i razvijati. Te su alternativne životne putanje ugašene istog trenutka kad su ozbiljnije spomenute. Što ju je sve priječilo i držalo na otoku? 

Kad bi napustila svoju obitelj i odbila raditi u polju, time bi na neki način ugrozila kućnu ekonomiju, a imala je snažan osjećaj odgovornosti prema obitelji. No nastavila je na neki način biti povezana sa stvarima koje su joj u životu bile važne. Nastavila je pjevati, na povratku s polja nakon posla. Svaki tjedan odlazila bi kod svoje krojačice, ne uvijek zato što je trebala odjeću, nego zato što je voljela nju gledati kako šije. Tako na neki način održava vezu s onim što je odsjekla. Bila je na to i primorana, ali je i sama donijela tu odluku. Svoje talente oživljava kroz druge i kroz sebe, kroz nekakav hobistički čin.

Žene često tako završe, pogotovo one iz neprivilegiranih okruženja. I ne samo žene.

Ostaju hobistkinje. Boje se, ali i nemaju materijalne mogućnosti da prežive i jedno vrijeme svog života ulože u građenje nove profesije, da se u potpunosti posvete svojim talentima. 

Odlomci koji tematiziraju El Shatt odlična su analiza tadašnjih odnosa moći među svjetskim silama – posredno progovaraju o kolonijalizmu, imperijalizmu, (anti)fašizmu. Britanci ovdje nastupaju kao saveznici našima, iako su istovremeno imperijalisti, doduše tad već na zalasku. Zrcali se to kroz njihov odnos prema Črnima, Egipćanima, potlačenima. Koliko ste razmišljali o svemu tome prije uključivanja ovog dijela u knjigu?

Puno sam razmišljala o tome treba li taj dio o zbjegu u El Shatt uključiti u knjigu. Pitala sam se što ja zapravo novo donosim u njemu. Ono je ispisano iz krhotina sjećanja, jer se bakinih pripovijesti iz zbjega prilično slabo sjećam. Napisala sam ga fickionalizirajući, igrajući se i malo istražujući povijesnu pozadinu oko El Shatta, koja je ljudima uglavnom poznata. Na internetu i u arhivima ima svjedočanstava i dnevničkih, memoarskih zapisa za one koji se žele njima pozabaviti. No, ja sam htjela ponuditi autentičnu priču starije žene, težakinje, bilo mi je važno dati joj to iskustvo. To njezino putovanje ujedno je njezina najveća životna avantura, nešto najneobičnije što je doživjela, nikad prije ni kasnije nije bila toliko daleko od kuće ili toliko uplašena i iščupana iz vlastite sredine. Ne samo ona, nego nekoliko tisuća bodula koji su tamo u Africi čekali da rat završi, ne znajući hoće li se ikada više vratiti doma. U prašini, u magli, pijesku, u improviziranim šatorima, oni su uspjeli sagraditi funkcionalnu zajednicu i meni je to jedna od najljepših stvari vezanih uz El Shatt i antifašistički pokret, jer je putovanje i organizacija kampa bio pothvat organiziran od strane NOP-a (Narodno oslobodilačkog pokreta) u suradnji sa saveznicima, no naravno da je najveći dio narod iznio svojim samoorganiziranjem. To je jedna od velikih priča iz povijesti NOB-a, bilo bi lijepo vidjeti o tome neki film ili predstavu, neka druga umjetnička djela vezana za iskustva iz zbjega.

To je možda i najautentičniji segment romana, kolonijalni odnos Britanaca prema Črnima. Britanska kolonijalna politika u tom trenutku iza sebe već ima desetljeća i desetljeća prakse nasilja i podčinjavanja drugih naroda, o čemu možemo čitati u raznim važnim djelima svjetskih pisaca. Otočani zauzimaju različite stavove prema Črnima, ali razumiju njihovu poziciju. Mnogi su naši otočani tamo branili Črne, donosili im hranu poskrivećki, branili ih od batina i kažnjavanja. Neki su naši i ostali dolje, nisu se vratili. Našli su ondje partnere, ženili se i udavali. O brojkama ne mogu govoriti, nisam povjesničarka, ali nisu bile beznačajne. Odnos prema Črnima pokazuje kako su otočani i instinktivno prepoznali tko je tu jača snaga i kako se moraju postaviti, jer naš narod ima to kolektivno sjećanje, koje nije baš uvijek sasvim osviješteno, ali je instinktivno, tu su desetljeća i generacije tirana i velikih sila koje su ih pokoravale.

Kao mala sam si dala zavjet da ću napisati ovu knjigu.

Nora Verde (foto: Dino Cetinić)

Djevojčica se pisanjem odlučuje boriti protiv barbinog nasilja.

Želi se osvetiti, ne boriti.

Zašto baš pisanjem?

Jer nema drugih alata.

Kako trebamo shvatiti barbino nasilje u romanu? Kao ispade protiv rodno nekomforne djevojčice ili kao nediskrimantorno nasilje prema djeci općenito, prema slabijima?  

Djevojčica je drugačija i to ga iritira, u njemu proizvodi bijes. Ona je prkosna, drugi nisu, oni su uglavnom poslušni, i miču mu se s puta. Njezin prkos je i njezin queerness u nastanku. Sukob između djevojčice i barbe temelji se na njezinoj različitosti koja je vidljiva već iz njezine frizure, odjeće, ponašanja, odnosa prema svijetu, autoritetima, hegemoniji muškarca… Djevojčica vidi kako barba šefuje i donosi sve odluke u kućanstvu, i ona se tome buni, opire. Ali i polagano postaje svjesna svoje rodne nenormativnosti.

Kako je tekla suradnja s urednicom, Mašom Grdešić? Koliko su drugi ljudi bili uključeni u cijeli proces? 

Maša je bila jako uključena, kao i cijeli niz mojih prijatelja i prijateljica, onih iz književnosti i izvan nje. Rad na ovoj knjizi za mene je bio psihološki zahtjevan proces, zato se na kraju knjige zahvaljujem cijelom nizu onih koji su utjecali na to da se vratim pisanju nakon meni osobito teške 2017-te, godine u kojoj su se političko i osobno u mom životu preklopili u potpunosti, kao u školskom primjeru dobro nam znane feminističke maksime o osobnom koje je neizbježno političko, ali i obratno. Doživjeli smo tada mnogo napada i progona nakon što je Zlatko Hasanbegović preuzeo Ministarstvo kulture, redakcija VoxFeminae portala kao i mnogih drugih portala s kojima surađujem našla se na čistini. Nakon što je preuzeo resor, ukinuo je potpore nužne za naš rad, zahvaljujući kojima smo mi proizvodili sadržaje. Jer mi, kao i cijeli niz neprofitnih medija, ne živimo od oglašivačke industrije, već se bavimo problematikom ravnopravnosti spolova, prava manjina i ostalih tema vezanih za društvenu pravednost. To što se dogodilo utjecalo je na sva područja moga života: intimni, zdravstveni, psihološki i ekonomski. Tako da neko vrijeme nisam uopće pisala književnost, bila sam previše okupirana golim preživljavanjem. Zatim sam dobila priliku da odem na neke spisateljske rezidencije. Imala sam sreće da su mi neki ljudi poklonili povjerenje, pa sam opet počela raditi na ovom rukopisu koji sam bila već ranije započela, ali je u toj fazi bio rudimentaran, nepročišćen i nestrukturiran. 

Prvo, rudarsko čitanje odradio je Robert Perišić i dao mi neke vrlo konkretne smjernice. Nakon toga sam u prekidima nekoliko godina radila na tome. Kada je došlo vrijeme da u proces uključim urednika, odlučila sam se za Mašu Grdešić, meni svjetonazorski jako blisku feministkinju i osobu čiji rad iznimno cijenim. Maša je pronicljivo i pažljivo čitala sve što sam joj slala, ali je i predstavljala veliki izvor psihološke podrške u trenutcima sumnji i padova samopouzdanja kroz koje sam prolazila. Puno je pomogla i kolegica Aida Bagić, kritičarka i promotorica Marija Ott Franolić, koja je jako navijala za roman, neki drugi moji prijatelji aktivisti i aktivistkinje, naprimjer Maja Mamula, koja mi je također pružila veoma važnu podršku, moja prijateljica Nives Rogoznica i na koncu moja bivša djevojka Zrinka Kolarić. Sve su to ljudi koji su prilično duboko ušli u tekst i pomagali, čije su mi impresije poslužile kao filter i lakmus za razna sretna ili nesretna rješenja u tekstu.

Roman završava smrću babe i ulaskom djevojčice u pubertet, događajima koji se vremenski preklapaju.

Odrasta u djevojku, tinejdžericu, postaje drugačija. Uzima tu svoju dotu ljutnje i prkosa te ide dalje u život, spremna je za drugu formativnu fazu, koja nije dio ovog romana. Tim novim periodom djelomično se bavim u novom rukopisu koji pišem. U ovoj fazi rada čini mi se da je u pitanju žanr omladinskog romana. Tekst u nastanku bavi se zanimljivim predratnim razdobljem, između '86-e i '91-e u Splitu. Pišem o predratnom Splitu i kontarkulturi koja je tada bila živa u gradu. U tom tekstu pokušavam zahvatiti širu društvenu sliku, mijenjam perspektivu, manje sam koncentrirana na obiteljske teme. 

Kako se osjećate sad kad je knjiga napokon vani i dobiva dobre kritike i reakcije čitatelja?

Stvarno mi je lakše. Kao mala sam si dala zavjet da ću napisati ovu knjigu. To je stara djetinja želja. Kao kad skinete važnu stvar s wish liste. Nekima je to auto, nekima obitelj, nekima stan, dijete, majčinstvo, za mene je to bio ovaj roman o meni i babi, o djetinjstvu i djevojaštvu u Dalmaciji, te o prkosu – doti koju sam sama sebi pripremila i ponijela u budućnost. 
 

Nora Verde

Moja dota

  • Naklada OceanMore 05/2021.
  • 174 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789533321226
  • Cijena 120.00 kn

U središtu romana 'Moja dota' Nore Verde prkosna je djevojčica koju pratimo od početka 1980-ih kada u žutim bermudama, s frizurom na princa Valianta i Martijem Misterijom u torbi putuje iz Splita u Velu Luku, gdje provodi ljeta kod voljene babe. Na tragu Annie Ernaux i Édouarda Louisa, "Moja dota" donosi dirljivu i bolno upečatljivu priču o odrastanju obilježenom klasnim sramom, bijesom i otkrivanjem vlastite seksualne orijentacije.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –