Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Mirta Stantić • 10.01.2011.

O velikom dobrom osjećaju

Htjela sam, neposredno nakon praznika, pisati o američkim običajima za blagdane, o raznim kulturama koje sam upoznala kroz tradicije prosinca, o blagdanima za koje (sram me i priznati) nisam znala da postoje. Onda sam malo htjela pisati o zadovoljnom osjećaju konačnosti koji sam osjetila kad sam predala aplikacije za fakultete. Na kraju, nakon jednog školskog seminara o genetičkom inženjeringu htjela sam pisati i o tome koliko su nam se stavovi razlikovali i o tome kako mi se na trenutak učinilo da je ovo stvarno jedan svijet koji nikad neću razumjeti do kraja.

Ali jučer i prekjučer ispunila me spektralnim emocijama jedna druga priča, priča pozitivna, svijetla i iznenađujuće vesela. Ovo će zato biti kolumna o sportskoj kulturi u Americi.


Pitali su me danas, na utakmici između Somervillea (u kojem mi živimo) i Lawrencea (susjednog dijela Bostona), koliko dugo se Ljudevit, moj 14-ogodišnji brat, bavi košarkom. Odgovorila sam na najiskreniji mogući način: "Oduvijek."

U drugu ruku, ja se nikad nisam bavila plivanjem. Posljednje plivačko (hm, o tome bi se dalo raspravljati) iskustvo koje imam su Bebe-ribe, program koji na bazenu na Mladosti postoji još i danas. Tamo sam proplivala i otad se tome na moru veselim svakog ljeta. Ali moji "pravi" sportovi su posljednjih deset godina bili sve osim plivanja.

I dok je Ljudevit od početka godine upadao redom u svaki tim za koji je išao na tryout (na košarci obično pet trenera održi dva dvosatna treninga na kojem svaki trenira desetke djece neki dio - jedan šut, jedan kontakt, jedan finte - i usput bilježi koga misli da bi trebao imati u timu - na kraju pozovu one klince koji su najjači u najvećem broju elemenata), ja o plivanju nisam ni razmišljala do početka prosinca, kad me previše sjedenja pred kompjuterom i općenitog nerviranja oko koledža natjeralo da nečim nadomjestim svoj uobičajeni zagrebački ples u KBK-u, trčanja na Zvijezdu u glazbenu i povremenu košarku.

Odlučno sam se (uz maminu svesrdnu pomoć) probila kroz papirologiju koja je potrebna za tryout za svaki školski sport i otišla na prvi trening.

"Tryout?" pitala sam trenera.

"Znaš plivati?" odgovorio je pitanjem.

"Svakako", odgovorila sam bez dileme i krenula na treninge kad je zaključio da je moj odgovor bio zadovoljavajući.

 
Plivamo svaki dan, od 3 to 5 popodne. Jednom ili dvaput tjedno imamo natjecanja na kojima plivamo kao momčad protiv momčadi drugih škola. I iako mi je termin "momčad" u plivanju do prije mjesec dana bio potpuna nepoznanica, sad se čini kao najprirodniji sistem na svijetu.

Plivanje je, za razliku od košarke, mješoviti, muško-ženski spot. To u osnovi znači da cure i dečki treniraju zajedno i da se natječemo jedni protiv drugih. Na početku mi je to bilo potpuno nejasno. Kako bi uopće bilo moguće da cura i dečko istih godina plivaju jednakom brzinom? Na teoretskoj bazi, ni danas ne bih znala odgovoriti na to pitanje. Ali sasvim sigurno znam da se može, pogotovo na kratkim rutama i pogotovo što više plivaš.

Cure-dečki sistem je ono zbog čega sam zavoljela odlaske na plivanje. Činjenica je da dečki na treningu svaku curu tjeraju da gura dalje i pliva brže iz dana u dan, ali činjenica je i da mi cure na treningu motiviramo dečke da isplivaju deset dužina dok mi završimo svojih osam. Nekako mi se čini da je na bazenu to očitije nego na terenu bilo kojeg drugog sporta kojim sam se dosad bavila - prvi put otkad se sjećam iz dana u dan prelazim granice onoga što sam mislila da moje tijelo može. To je nešto što moj (mlađi!) brat radi iz dana u dan već godinama, a ja sam valjda morala odrasti da bih shvatila koliko je uzbudljivo.

Dugo već nisam osjećala takvo uzbuđenje zbog odlaska na treninge, plivanja jedne dužine više nego jučer, jednog zamaha više bez udaha između zaveslaja. Ekipa je sjajna, motivaciju imam i kad mi je teško, plivam i dalje. Jer mi se sviđa natjecati se s vremenom i sa samom sobom. 

Najveseliji dio su natjecanja. Izgledaju ovako...

U petak smo plivali u istočnom Bostonu. Imali smo klasični gostujući "meet" na kojem se pliva petnaestak disciplina. Na početku, dok se mi zagrijavamo, treneri naprave raspored ljudi po utrkama - zna se tko što pliva najbolje, ali i tko može otplivati dvije ili tri utrke u nizu. Mene su jučer zapale 50 individualno slobodno, štafeta 200 slobodno i štafeta 400 slobodno.

"Ne mogu otplivati 100 bez stajanja na natjecanju", rekla sam trenerici uplašeno. "Pluća će mi eksplodirati. Strah me. Prošli put me uhvatio grč-" otvorila sam usta da smislim još koju izliku.

"Naravno da možeš. Princip je jednostavan", ozbiljno me gledala. "Samo zamahneš još jednom. I još jednom. I još jednom. Uzmi si vremena, diši sa svakim zamahom ako trebaš. Samo lupaj nogama i zamahni još jednom."

Nisam bila baš uvjerena, ali nije mi ostavila prostora za raspravu. Spremila sam se za prvu utrku.

Isplivala sam 50 slobodno najbrže što sam mogla, razmišljajući samo o tome kako je sljedeća utrka koja me čeka dvostruko više dužina. Dotakla sam "tap" kraj broja pet i izronila, duboko dišući. Okrenula sam se prema zaslonu s rezultatima, a pruga broj pet treptala je uz prvo mjesto. Na trenutak mi je mozgu zatrebalo više kisika, a onda sam se okrenula prema ljudima iz kluba koji su mi se smiješili od uha do uha.

Netko mi je pružio ruku da izađem iz bazena (jer ako možeš sama, nisi plivala dovoljno dobro), netko drugi me zagrlio.

Sljedećih nekoliko utrka bilježila sam vrijeme za klupsku statistiku, a onda smo ponovno plivali, ovaj put štafetu 200 slobodno. Upala sam u drugu ekipu, s još jednom curom i dva dečka, dok je dvije pruge dalje plivala naša prva štafeta, sastavljena od četiri dečka. Plivala sam prva i jedino čega se sjećam je čudna buka iz daljine koju sam čula pri okretu. Kad sam izašla iz bazena shvatila sam - gotovo me zaglušilo navijanje kojim su oba kluba poticala svoje ljude u vodi.

Znaju svi oni, kao što znam i ja, da dok plivaš ne čuješ baš ništa osim vlastitog srca i prebrzog disanja. Nema veze, shvatila sam plješćući i izvikujući ime dečka koji je plivao iza mene, dovoljno je da nas čuje u toj milisekundi okreta. I dok sam se okrenula bilo je gotovo, zadnji dečko je otplivao svojih 50 i bili smo drugi na cilju, odmah iza najbolje klupske štafete.

A onda je preostalo još samo individualno 500 slobodno prije štafete 400 koje sam se pribojavala. Znala sam da će vjerojatno potrajati između 5 i 6 minuta, što mi je dalo dovoljno vremena vratiti disanje i puls u normalu prije štafete.

U našem klubu postoji dvoje ljudi, jedna cura i jedan dečko, koji tradicionalno plivaju 500 i prilično su dobri u tome. Klub protiv kojeg smo jučer plivali, očito, nije imao ljude koje jako veseli plivati 20 dužina bez stajanja, pa je tako u trenutku u kojem je naš najbolji plivač završio utrku njima preostalo još 5 ili 6 dužina. U tom trenutku, dok je on u bazenu čekao da svi završe (prvo pravilo kojem su me naučili), oba su kluba počela pljeskati umornim ljudima koji su, iako sporo, plivali vrlo uporno.

Teško mi je opisati atmosferu koja je sljedeće dvije minute vladala na bazenu, dok se sve orilo od pljeska, a dva plivača protivničkog kluba polako se probijala kroz svojih zadnjih pet dužina. 50 ljudi iz obje momčadi pružalo im je podršku najglasnije što je moglo, nešto što nikad u životu nisam vidjela ni čula. I kad sam, tri minute nakon toga, stala na startnu poziciju plivati svojih 100 metara kao prvi član štafete, znala sam da ih mogu isplivati bez stajanja.

Uskočila sam u bazen i od prvog zaveslaja preusmjerila koncentraciju na udaljeni zvuk podrške s bazena umjesto na ubrzano kucanje srca. Nakon 50 metara, noge su mi gorjele, ali okrenula sam se i nastavila, začuvši zvuk u okretu daleko glasnije. Kad sam se nakon sljedećih 25 metara okrenula posljednji put, pluća su mi glasno protestirala, ali zamahnula sam još jednom, i još jednom, i još jednom. Kad sam dotaknula tap, mislila sam da će mi pluća eksplodirati, ali umjesto toga začula sam samo pljusak vode kad je sljedeći član štafete uskočio u bazen.

Pogledala sam pruge kraj sebe, shvaćajući da sam isplivala sasvim pristojnih 100 metara, možda čak i prvo međuvrijeme, i da i dalje imamo šansu (a ne, kao prošli put, da izgubimo svaku mogućnost osvojiti bodove jer sam ja skoro umrla plivajući četvrtu dužinu).

Na kraju smo pobijedili tu štafetu, pobijedili natjecanje sa značajnom razlikom i prvi put od sredine prosinca napustili bazen sa slatkim okusom pobjede u ustima. Ipak, prije nego što smo otišli, nismo propustili ritual - ples i pjesmu koje izvedemo za svaku protivničku momčad, izgubili ili pobijedili, izvikujući ime njihove škole u znak prepoznavanja napora i truda. Nakon što smo se rukovali sa svima, u busu smo pjevali i sebi. Zaslužili smo. 

Bus nas je ostavio pred školom, a ja sam se kući vratila sa školskim ruksakom na jednom ramenu, plivačkom torbom na drugom, i svim knjigama koje mi trebaju za ovaj vikend u rukama. Nosila sam još nešto, puno važnije od svega drugog - široki osmijeh na licu.

 
Zadovoljno vas pozdravljam iz snijegom zametenog Bostona,

Mirta


***

Mirta Stantić (17) autorica je romana "Kako smo odrastali: Slobodni pad" koji je u kolovozu 2010. objavljen u izdanju Algoritma.

Trenutno živi u Bostonu u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje pohađa četvrti razred srednje škole. U slobodno vrijeme, između ostalog, piše svoj blog  (a od nedavno i ovu kolumnu za portal Moderna vremena Info tj. nas :-)

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

Kolumna • 04.04.2011.

Priča o Harvardu

Kolumna • 07.02.2011.

Oluja

– Pretraži sve članke –