Oluja
Kad sam tek počinjala pisati kolumnu, bila sam sasvim pristojno zbunjena komentarom „Piši o vremenu ako bude toliko drukčije od onoga što si navikla - ljude zanimaju različitosti." Vrijeme kao vrijeme, mislila sam, ne može biti toliko različito od onoga doma.
Nisam mogla ni zamisliti što će uslijediti ove zime, koliko će vremenski uvjeti ovdje biti različiti od svega što sam dosad vidjela. Imala sam za to i nešto razloga, uvjerena da sam vidjela zime po cijeloj Europi, skijajući s roditeljima i s klubom. Bili smo posvuda, preživjeli i smrznute i jako hladne i ne tako hladne zime, vidjeli i snježne oluje i blatne skijaške staze, skijali se kroz vjetrove na tri tisuće metara i kroz maglu na tisuću i pol. Mislila sam da sam vidjela sve.
Danas je drugi veljače, a u Bostonu je peti put ove zime otkazana škola. Vremenski uvjeti koji su tome prethodili? Teško zamislivi.
Noćas nas je pogodila još jedna sniježna oluja, donoseći ovaj put tek nešto više od tridesetak centimetara snijega. Počelo je padati jučer ujutro, dok smo još svi bili u školi, i nastavilo padati do dugo u poslijepodne, gušće nego što sam vidjela ove zime. Padale su takozvane "krpe" - teške, ogromne pahulje koje se hvataju za kaput. Jedva sam se dovukla do doma kroz snijeg do malo ispod koljena (u glavi mi se neprestano stvarala draga djetinja slika "Vlaka u snijegu"), dobro se zgrijala i sjela kraj prozora gledati oluju koja je uporno nastavljala. I bilo je nešto čarobno u tome, ma koliko mi teško padala misao da će sav taj snijeg sutra trebati čistiti.
Jer još se dobro sjećam kako smo plivali nakon prve ozbiljne oluje koja nas je pogodila početkom siječnja. Nas je troje provelo tri sata na snijegu i vjetru otkopavajući auto samo da ga možemo pomaknuti. Onda samo ga malo micali naprijed-natrag, pa otkopavali dalje. Proces kakav još nikad nisam obavila (a nije da se u Hrvatskoj ne čisti snijeg, dapače), ali nije bilo alternative - auto smo morali otkopati.
Možda je ipak najbolji detalj toga koliko je to otkopavanje bilo naporno bila činjenica da smo dan nakon što je nastava ponovno počela plivali u Medfordu. Na putu do medfordske škole svi smo se žalili na muskulfiber u lijevom ramenu, ali treneri nas, činilo se, nisu shvaćali previše ozbiljno. Kad smo došli na bazen, međutim, i njima je postalo jasno. Formacija u kojoj smo plivali zagrijavanje se potpuno raspadala - svi smo počinjali plivati u desnoj polovici trake, magično završavajući u lijevoj, sudarajući se jedni s drugima, lupajući jedni druge po glavama. Svima je bilo jasno da lijeva ruka nakon nekoliko sati čišćenja snijega ne funkcionira kao inače.
Ali s vremenom smo ipak shvatili i neke fore - gdje smijemo parkirati za vrijeme proglašene snježne opasnosti, a gdje nikako ne (jer ralica nanese više od metar i pol snijega preko auta), koja strana ulice postaje zabranjena zona kad „emergency" svjetla na semaforima počnu blinkati, i ostale životno važne činjenice.
I još jedan zabavan detalj, kojem možda nećete ni povjerovati. Za vrijeme snježnih oluja, mali džipovi i malo veći automobili pretvaraju se u ralice. Kako? Postoje, očito, mobilni dijelovi koje služe kao ralice, a koji se mogu prikvačiti za automobil s prednje strane. Hrpa ljudi ih koristi i trenutno mi se čini da po Bostonu vozi hrpa takvih automobila - s prednje strane zaštićenih ralicom. Bilo kako bilo, prizor je fora i podsjeća na Transformerse.
Još me jedna stvar neprestano nasmijava posljednjih tjedana. Budući da je Boston velik grad, odvoz tona snijega funkcionira sporo i, budući da snijeg stalno ponovno pada, pomalo neefikasno. Nekidan sam, vraćajući se kući, na uglu na kojem je nanos snijega visok sigurno dva metra, vidjela i znak - zaboden je u vrh brdašca, a na njemu piše: "Besplatan snijeg! Poslužite se!"
A ja na kraju, unatoč snijegu, ledu, kiši, bljuzgavici, vjetru, teško prohodnim cestama, proklizavanjima i tonama soli koje nam uništavaju svu obuću - još uvijek volim zimu.
Pozdrav iz snježne oluje,
Mirta
***
Mirta Stantić (17) autorica je romana "Kako smo odrastali: Slobodni pad" koji je u kolovozu 2010. objavljen u izdanju Algoritma.
Trenutno živi u Bostonu u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje pohađa četvrti razred srednje škole. U slobodno vrijeme, između ostalog, piše svoj blog (a od nedavno i ovu kolumnu za portal Moderna vremena Info tj. nas :-)