Uživanje u rutini (iz suncem obasjanog Zagreba)
Prošlo je sramotno dugo otkad sam posljednji put pisala. Toliko dugo, da sam se tu i tamo, kad bi me stražnji režanj podsjetio da je vrijeme da ponovno sjednem za kompjuter i napišem nešto suvislo, pitala znam li uopće i dalje pisati. Uvijek me to muči kad neko vrijeme ne pišem, a zadnjih se mjeseci zaista događalo toliko stvari da sam pisanje potisnula na listi prioriteta.
Za početak - nekoliko ispravaka prošle kolumne, čija me čitanost, usput, neizmjerno razveselila.
Djevojka čiju sam životnu priču ispričala, kolegica iz El Salvadora, od vremena kad sam je upoznala postala je jedna od mojih najbliskijih prijateljica. Znači to, među ostalim, da sam puno bolje upoznata s njenom imigracijskom situacijom. Ona, prema tome, iako je ušla u Ameriku na turističkoj vizi, i na njoj ostala, ima specifične dokumente koji joj omogućavaju da u Americi boravi legalno. Da tome nije tako, ne bi se mogla prijaviti na koledž koji bi joj ponudio financijsku pomoć. Istina je, dakle, da je ljudima na Harvardu potpuno svejedno iz kakve obiteljske i socijalne situacije dolaziš, sve dok je ona legalna.
Drugi se ispravak odnosi na prijatelja koji je bio na listi čekanja na Harvardu, a odlučio pohađati University of Pennsylvania, koledž koji mu je ponudio punu stipendiju. Za njegovu se obitelj, za koju sam mislila da je nepostojeća, pokazalo da ipak broji jednu vrlo brižnu majku, koju sam nakon pisanja prošle kolumne i upoznala, uz brojne daljnje rođake koji žive s njima. Iako se nama takav tip obitelji i dalje može čini nepotpunim i drugačijim od onoga na što smo navikli u američkim uvjetima postojanje i jednog biološkog roditelja koji brine o djetetu značajna je razlika prema obitelji bez ijednog biološkog roditelja. I zato mislim je krajnje važno istaknuti da je moj prijatelj, unatoč mojoj gotovo slijepo idealističkoj želji da dokažem da se u sjajnu osobu može odrasti i bez roditelja, zapravo u sjajnu, dobrodušnu osobu koju dobro poznajem odrastao uz potporu predivne majke.
A sad kolumna!
Dio mog oklijevanja da sjednem pisati ovu kolumu sigurno je, uz činjenicu da ne volim priznavati da sam bila u krivu, kao gore, i iracionalna želja da mi svaka sljedeća priča bude grandioznija od one prethodne. Svjesna da je nakon priče o pismu s Harvarda, nabijene snažnim pozitivnim emocijama, teško napisati kolumnu toliko emotivnu, oklijevam s pisanjem već predugo.
Ovo što sad osjećaš najintenzivniji je osjećaš koji ćeš osjetiti u bliskoj i ne tako bliskoj budućnosti", rekao mi je prijatelj s fakulteta odmah nakon primitka pisma. „Nemoj ga ni pokušavati opisati, samo uživaj. A kad te pusti, onda uživaj i dalje..."
Imao je pravo, kao i obično. Dugo me držala euforična ekstaza proizvedena zadovoljstvom ostvarenog sna, ali kad me pustila, na trenutke sam se osjećala prazno. Pretpostavljam da je to tipično za velika iščekivanja i velike promjene - strah koji sam ponekad osjećala. Moje su svakodnevno veselje tu i tamo kvarili tračci preispitivanja kompetencije: Što ako ja ovo ne mogu, što ako zafrknem, što ako su krivo odlučili?
Nisu to konstruktivna razmišljanja čak ni kad fakultetska nastava počne, a pogotovo su besmislena dok još nije ni počelo ljeto prije prve godine. Zato sam, vraćajući se doma u Hrvatsku, odlučno odagnala te misli i odlučila uživati, slijedeći prijateljev savjet.
Uživam u sitnicama.
Konačno sam doma - nakon gotovo 300 dana spavam u svom krevetu i radim na svom računalu. Ležim na podu svoje sobe, zavalim se u poznate jastuke dok čitam, i ponovno ostavljam otvorena vrata ormara da mi njegov sadržaj bude stalno pregledan, ili zaboravim zatvoriti krovni prozor prije nego odem od kuće. Ključ mi zapinje u bravi, a stara drvena vrata stalno lupaju zbog propuha, ali sve to već znam. Vratila sam se rutini - umirujućoj, sigurnoj i predvidljivoj rutini.
Nakon dugo vremena ne osjećam grižnju savjesti jer nisam stalno u pokretu, jer spavam dokasna i odlazim na duge kave s ljudima koje nisam vidjela mjesecima. Ja, koja sam uvijek prezirala rutinu sada uživam u njoj kao riba u moru, svjesna da me u bliskoj budućnosti čekaju potpuno nepredvidive situacije. Zaključila sam da, s obzirom na temeljite promjene dnevne rutine koje me čekaju sljedećih mjeseci, mogu malo i uživati u poznatim, ustaljenim sitnicama koje čine Zagreb domom. Na neki djetinjast način kompenziram uzbudljivo, ali neminovno stresno razdoblje koje će uslijediti kad se preselim u Bostonu sadašnjim uživanjem u zagrebačkoj rutini.
Uživam i u ljetnom čitanju. Čini mi se da je prošlo dugo otkad sam imala ljeto za sebe i svoje razonode - ljeto u kojem nije trebalo nešto nadoknaditi, nešto pokrpati, s nečim krenuti za školu ili vježbati za glazbenu. Ovo ljeto uzela sam si u zadatak pročitati sve knjige koje sam u zadnjih nekoliko godina ostavila po strani da bih napravila nešto što je u tom trenutku bilo „važnije", a nakon toga pročitati sve knjige čija sam imena nekad zapisala na margine raznoraznih bilježnica i blokića, žudeći da ih pročitam, a uvijek ih gurajući u stranu zbog nečeg što se „nikako nije moglo odgoditi".
Ovog ljeta, odlučila sam, pustit ću da me ponovno, kao kad sam bila mala, knjige ponesu u svoje pomalo magične svjetove. Gutam beletristiku, popularnu znanost i znanstvenu fantastiku, fikciju, na hrvatskom i na engleskom, suvremenu i staru - potpuno neselektivno nadoknađujući prethodna ljeta selektivnog čitanja „jer se mora". I uživam u svakoj knjizi koju pročitam.
U zadnje vrijeme stiže mi i nezanemariv broj e-mailova s molbama za pomoć pri prijavama na strana sveučilišta. Iako nisam popila svu pamet svijeta po tom pitanju, dosta znam, i iznenađuje me koliko podataka držim negdje u nesvjesnom pamćenju, pa njima baratam kad mi zatrebaju. Čitam eseje i motivacijska pisma, bilježim komentare i sjajne misli, preporučam literaturu na engleskom i materijale za pripremu za prijamne ispite - i sjajim zbog toga što konačno i ja nekome pomažem. Sjećam se s kolikom sam zahvalnošću prihvaćala svaki komadić savjeta koji sam dobivala kad sam i sama prolazila kroz ovo, i nadam se da će netko od ljudi kojima sada pišem sljedeće godine pomagati nekome drugome.
Tipkam dugačke i iscrpne mailove, često sama sebi idući na živce s upozorenjima, ali svjesna da sam nekome na drugoj strani možda odškrinula vrata sasvim drugačijeg sistema. Malena smo nacija, ali zamjetan je broj hrabrih koji pokušavaju od svoje budućnosti napraviti nešto drugačije. Duboko vjerujem da je dužnost svakoga od nas tko na putu prema tome drugačijem može pomoći da svim snagama pridonese cilju i pomogne da, za nešto manje od godinu dana, kad sveučilišta diljem Amerike ponovno budu slala svoja pisma, još nekoliko mladih osjeti istu onu euforičnu ekstazu koju sam ja iskusila nedavno. Taj je osjećaj - postizanje nekog dotad naizgled nedostižnog vrhunca - riječima teško opisiv. I zato u pisanju tih svojih dugačkih, preinformativnih i teško razumljivih mailova - uživam.
Najviše od svega ipak uživam u činjenici da sam doma, konačno sa svima svojima. Aktivno se trudim duboko potisnuti činjenicu da ću uskoro navršiti 18 godina, i da ću odseliti na studij na drugi kraj svijeta. Još nije vrijeme za to. Veselim se malim stvarima - sladoledu kakvog u Americi nema, rolanju i čistom moru, šetnjama s prijateljicom i njenim psom. Veselim se činjenici da ću za koji dan imati brata srednjoškolca, i da mi je sestra dovoljno malena da me pušta da joj lakiram nokte iako može i sama. Veselim se razgovorima s mamom i tatom na balkonu našeg stana, i ne dopuštam da mi činjenica da je netko tijekom prošle godine posjekao predivno stablo iz našeg dvorišta pokvari raspoloženje.
Čvrsto zatvaram oči pred grafitima i zgradama koje se raspadaju, pred zatvorenim lokalima i dućanima koji zjape prazni i razbijenih izloga. Djetinjasto? Apsolutno. Ljekovito za mentalno zdravlje? Neporecivo.
Ovog ljeta uživam, jer imam zašto. Pomažem drugima, smijem se na svoj račun, prisjećam kako je biti djetinjasto, a ne ozbiljno dijete, i nadoknađujem propušteno sa svog vlastitog popisa želja. Prepuštam se poznatome na trenutak - sasvim malen, zaustavljeni djelić vječnosti, obasjan poznatim zagrebačkim suncem - čuvajući ga kao razglednicu koju ću ponijeti sa sobom u daleki, nepoznati svijet.
Pozdrav iz (ovo još nisam napisala) suncem obasjanog Zagreba grada,
Mirta
***
Mirta Stantić (17) autorica je romana "Kako smo odrastali: Slobodni pad" koji je u kolovozu 2010. objavljen u izdanju Algoritma.
Trenutno živi u Bostonu u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje pohađa četvrti razred srednje škole, a ovih je dana primljena i na Harvard University. U slobodno vrijeme, između ostalog, piše svoj blog (a od nedavno i ovu kolumnu za portal Moderna vremena Info tj. nas :-)