Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Mirta Stantić • 04.04.2011.

Priča o Harvardu

Dugo nisam pisala, iako sam imala jednu kolumnu spremnu za objavu. Radilo se o Multikulturalnom sajmu u Somerville High Schoolu na kojemu smo predstavili 54 države, među kojima i Hrvatsku, ali negdje sam zagubila papire na kojima je bila naškrabana. Sigurno ću ju pronaći u nekom proljetnom spremanju, pa je objavimo...

Ali u međuvremenu se dogodilo puno naizgled važnijih stvari (kažem, naizgled, jer život ipak čine one male sitnice koje nas nasmijavaju na dnevnoj bazi).

Prije gotovo šest mjeseci, u svojoj prvoj kolumni, napisala sam sljedeće:

Kad sam prvi put stupila na poznati Harvardov Old Yard, zaboravila sam i kišu i mokre cipele i mamu i brata i mejlove koji su doma čekali neodgovoreni i udžbenik iz fizike koji je gotovo prijeteći drijemao na stolu hotelske sobe.

Od tog sam trenutka znala samo jedno: "Ovdje želim biti."

 
Prekjučer, 30.3.2011. dosanjala sam svoj san. U srijedu navečer od Harvarda je stigao mejl napisan vrlo grandioznim riječima, a govoreći ipak samo jedno i jednostavno: "Primljena si."

Teško je riječima opisati osjećaj koji me obuzeo, teško objasniti zašto se posljednja 3 dana nisam prestala smijati, teško izbjeći patetiku u priči o ostvarivanju sna. Ali šansa na Harvardu za mene je upravo to - san koji sam hrabro zasanjala, i koji postaje stvarnost. 

Sljedećeg sam dana u školi saznala i najbolju vijest na svijetu - primljena je i prijateljica iz razreda, najbolja učenica u generaciji (Amerikanci imaju točno obrojčana postignuća svakog učenika, i ona je zaista broj 1 od 302). Na listu čekanja na Harvard stavljeno je još dvoje ljudi iz škole i time je to i službeno postala najuspješnija godina naše srednje škole - Somerville High - u zadnjih nekoliko desetljeća. Ali ono što mi zbilja mami osmijeh na lice je koji su to ljudi, od 36 000 aplikanata, primljeni ili ušli u najuži izbor.

Primljena prijateljica je iz El Salvadora s izuzetnom životnom pričom. Hrabra i nasmiješena, nekidan mi je objasnila da je njena obitelj u Ameriku imigrirala ilegalno prije desetak godina, jer je to bio jedini način da prežive. Bez sjene na licu pričala je kako se sjeća tjedana u kojima su njihovi susjedi danima jeli samo posoljene rajčice, jer ničega drugog nije bilo, i kako će zauvijek pamtiti svoj osmi rođendan kad su njeni roditelji uštedjeli dovoljno novaca da na pizzu kojom su ju počastili pozovu i te susjede.

S istim, neizbrisivo pozitivnim osmijehom, rekla mi je i da mora dobiti "full ride" - kompletno pokriveni studij do zadnjeg dolara - jer da inače neće moći studirati. Ja sam njoj pričala o Hrvatskoj i o ratu koji ju je relativno nedavno zahvatio. Pričala sam joj o razorenim obiteljima i o uništenim gradovima, o ljudima koji su zaboravili što sve mogu, i o svijetu mogućnosti i pozitnih izbora koji mi je Amerika otvorila. Priznala sam joj da ću ostati ovdje samo ako i ja dobijem "full ride" i nasmiješila se kad je rekla "Toliko slične, a s dva kraja svijeta. Nisam ni sanjala da postoje ljudi s kojima bih mogla biti ovako iskrena."

I zato sam sretna. Jer ljude na Harvardu nije briga odakle smo, koliko novaca imamo, koje smo boje kože ili nacionalnosti. Jedino što ih zanima je - što možemo.

Kad smo se prijavljivali na Harvard tražili su od nas da im ispričamo svoje životne priče. Priče dvoje ljudi na listi čekanja iz naše škole svijetle najpozitivnijim bojama, kao i, sigurna sam, priče stotina ljudi koji su im se pridružili na toj listi ili su jednostavno odbijeni.

Jedna je djevojka Albanka čiji su roditelji na lutriji prije 5 godina osvojili zelenu kartu. Doselili su se ovamo tražeći bolji život za svoje dvije kćeri, ne govoreći engleski i bez poznavanja kulture, znajući samo da je ovdje bolje. Sve što su tražili bila je prilika za bolju budućnost. Najaktivnija maturantica, uključena u svaku pozitivnu inicijativu i svaki mogući klub, četvrta najbolja učenica u generaciji i najoptimističnija osoba koju znam izborila je upravo tu, bolju budućnost. Njena starija sestra od lani studira na Yale-u, a ona je, moja prijateljica, primljena na razna sjajna sveučilišta u Bostonu i na listi čekanja je za Harvard. Bude li upisana, i ona će, kao imigrantica, dobiti punu stipendiju.

Zadnja osoba na listi je netko tko me svojim razmišljanjima iznenađuje iz dana u dan. Njegove ideje i promišljanja svaki me dan fasciniraju i nerijetko poželim biti u stanju izgovoriti rečenice koje on svakodnevno izgovara na engleskom koji je, riječima moje školske savjetnice, "vjerojatno najteži predmet koji nudimo u školi". Tek sam nedavno saznala da se odgaja sam - roditelja u njegovoj životnoj računici nema, a moj najbolji crni prijatelj živi s nekom sasvim daljnjom rodbinom u najsiromašnijem dijelu Somervillea. Bio je prvi koji je čestitao i meni i J., prvi koji se s nama veselio ogromnom uspjehu, u nadi da će i on možda još primiti svoju veliku omotnicu. Ako bude primljen, a nitko sretniji od nas dvije okrenu li se stvari tako, i njemu će biti ponuđena puna stipendija.

I to je priča o Harvardu koju želim ispričati. To je priča o četvero ljudi koje Harvard želi, priča o tri boje kože i 4 jezika, priča o obiteljima kojih nema, o obiteljima u kojima odrasteš kao šesto dijete i o "normalnim" obiteljima, i priča o državama uništenim ratovima, pokretima za civilna prava i diktaturama. Ali najviše, Harvard je priča o ljudima koji su odlučili biti bolji od onoga što im je bilo namijenjeno.

Priča o Harvardu za mene je priča o šansama koje su pružene ljudima koji su rekli "ne" okolnostima u kojima su se zatekli i odlučili biti hrabri i sanjati. Harvard je, iza privlačnih kulisa najprestižnijeg sveučilišta na svijetu, mjesto na koje su primljeni ljudi svih rasa i religija, svih nacionalnosti i obiteljskih situacija - jer su u svojoj izvrsnosti socijalno osviješteni i spremni preuzeti odgovornost za društvo, zauzvrat šansi koju im je to društvo pružilo. I ponosna sam što mogu nastaviti svoj put sa svima njima.

Sljedećeg dana, kad je na kućnu adresu došao i moj financijski paket, ostvarena su i naša najsmionija očekivanja - Harvard pokriva 100% cijene mog pohađanja, studentskog doma, hrane i medicinskog osiguranja. Jedino što nama preostaje su udžbenici i putovanje do Bostona.

Najbolji je to dokaz u prilog uvjerenju da se sve, pa čak i nemoguće, može kad se jako želi. Na kraju balade, kad navečer legnemo u krevet, nakon dobrih i manje dobrih dana, istina je zaista samo ono što sam napisala na kraju aplikacije:

"Nikad si neću dopustiti da zaboravim da ono što nam je život dao ne smije odrediti kakvi ćemo ljudi postati. Na kraju dana, priča se ne vrti oko toga odakle dolazimo - nego oko toga kamo idemo."

 
Pozdravi od najsretnije djevojke na svijetu, buduće harvardske studentice, i ponosne kolumnistice Modernih vremena!


***

Mirta Stantić (17) autorica je romana "Kako smo odrastali: Slobodni pad" koji je u kolovozu 2010. objavljen u izdanju Algoritma.

Trenutno živi u Bostonu u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje pohađa četvrti razred srednje škole, a ovih je dana primljena i na Harvard University. U slobodno vrijeme, između ostalog, piše svoj blog  (a od nedavno i ovu kolumnu za portal Moderna vremena Info tj. nas :-)

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

Kolumna • 07.02.2011.

Oluja

– Pretraži sve članke –