Philipp Blom : Rastrgane godine: 1918.-1938.
Rastrgane godine
„Rastrgane godine, 1918.-1938.“ historiografija je u kojoj jazz-pjevačica Mamie Smith, prva Afroamerikanka koja je u američkoj glazbenoj industriji snimila ploču, zatim holivudska glumica Clara Bow, originalna flapper djevojka, te berlinska plesačica i partijanerica Anita Berber (koja je kokain, opijum i morfij „ispirala s najmanje jednom bocom konjaka na dan“), taru laktove s Mussolinijem, Hitlerom, i Staljinom.
Demokratičniju historiografiju teško je zamisliti. Iako bi naslovna 1918. godina mogla to sugerirati, „Rastrgane godine“ ne započinju krajem Prvog svjetskog rata i versajskim mirom, već jazzom i Mamie Smith; posljedice rata ne predstavljaju se kroz sporazume i ugovore nego kroz traumatizirane, psihički i fizički uništene veterane; a sovjetska revolucija nije juriš na Zimski dvorac već slamanje kronštatske pobune i početak diktature; itd., itd.
Philippa Bloma smo već upoznali. Iako posjeduje uzornu akademsku naobrazbu (studirao je u Beču i Oxfordu, gdje je i doktorirao modernu povijest), bitno je napomenuti i njegovu žurnalističku stranu. Od njemačkih novina pisao je u Die Zeitu i FAZ-u; od engleskih u Guardianu, Financial Timesu i TLS-u. To ga čini bliskim nizozemskim novinarima-povjesničarima poput Franka Westermana, ili Geerta Maka, čiju je knjigu „Amsterdam“ preveo na njemački (Blomova majka je Nizozemka, a nizozemski mu je nakon njemačkog drugi materinji jezik). Baš tu, u tom žurnalističkom kontekstu, možda leži i ključ njegove historiografije.
Malo bi se koji akademski povjesničar usudio žurnalistički i fenomenološki „rašarafiti“ povijest na način na koji to čini Blom. A Blom ne samo da se usuđuje, već to čini demonstrativno fenomenološki, te programatski ekstravagantno i razigrano. Tamo gdje bi svaki povjesničar započeo s uvodom u kojem bi sažeo dubinski značaj historijskog loma iz 1914.-1918., ili barem krenuo s nekom anegdotom s versajske konferencije, Blom fiksira datum 10. kolovoza 1920. kada je Mamie Smith ušla u tonski studio u blizini njujorškog Times Squarea i u staromodni lijevak mikrofona zajecala: He don't treat me right…
Dakle, zaboravimo versajsku dvoranu ogledala, barem nakratko. Međuratna povijest jest započela tamo gdje se to obično smatra, i tamo gdje su se okupili oni koji su je svjesno krojili. Ali se pritom jednako intenzivno događala i na nekim drugim, manje poznatim mjestima, među ljudima koji su i ne znajući stvarali jazz kao soundtrack ere, i otvarali put svijetu u kojem će crnačka glazba putem ploča i radija ulaziti u domove bijelih srednjestaleških obitelji. Bloma prvenstveno zanimaju ta mjesta: mali, nehistorijski događaji iz kojih su nastajale dubinski historijski procesi i velike povijesne mijene.
Malo bi se koji akademski povjesničar usudio žurnalistički i fenomenološki 'rašarafiti' povijest na način na koji to čini Blom. A Blom ne samo da se usuđuje, već to čini demonstrativno fenomenološki, te programatski ekstravagantno i razigrano.
Vrtoglave godine
U svojoj prethodnoj knjizi („Vrtoglave godine: Europa, 1900.-1914.“) Blom je pošao od teze da se u prvih europskih petnaest godina dvadesetog stoljeća nalazi ishodište „gotovo svake ideje i društvenog fenomena koji će dominirati XX stoljećem – socijalizma i fašizma, nuklearne fizike i teorije relativnosti, konceptualne umjetnosti i potrošačkog društva, masmedija i demokratizacije, feminizma i psihoanalize“.
„Rastragane godine, 1918.-1938.“ kronološki su nastavak „Vrtoglavih godina“. Godine Prvog svjetskog rata pritom su napadno preskočene. Bloma ne zanimaju opća mjesta političke ili vojne povijesti. Bitka za Verdun ili Versajski mirovni sporazum tek su fusnote „Rastrganih godina“, nedvojbeno važne ali u biti općepoznate. U prvom planu su strujanja koja nadilaze, podlokavaju, odnosno na posredni, dubinski uobličavaju političku ili vojnu povijest; to jest opću povijest. Rat koji je četiri godine bjesnio duž frontovskih linija nakon 1918. se povukao s bojišta u glave ljudi. Milijune mrtvih, ranjenih i traumatiziranih sada nalazimo u „ratnim drhtavcima“ koji prose po ulicama Berlina, nalazimo ih u Dixovim ili Groszovim karikaturama, i njihovoj grotesknosti; ili u epohi jazza, kulturi koja izlazi na ulicu, postaje demokratska, transrasna, i generaciji koja se nakon svega samo želi zabaviti.
Historiografska hijerarhija pritom se okreće naopačke. Povijest iz biblioteka i arhiva silazi među ljude, u pulsiranje svakodnevice. Mali događaji, mali ljudi, oni koji oslikavaju duh vremena, epohe, oni koji artikuliraju određene socijalne i kulturne obrise, potiču i uobličavaju dugoročne procese, dobivaju prednost nad velikim događajima, i krupnim povijesnim ličnostima.
Ključna teza je sljedeća: iskustvo Prvog svjetskog rata bio je katalizator moderne. „Ono je položilo temelj za iščašene poglede na svijet i radikalizirane perspektive međuratnog doba, tako što je vojnike na fronti – njih posebice – izložilo tom potpuno modernom svijetu, u kojem je sve masovno producirano, standardizirano i numerirano“, u „kojem je smrt dolazila iz daljine“, a vojnici su bili samo topovsko meso tog modernističkog ratnog golijata.
Dapače, iz veće povijesne distance i sam rat čini se kao „posljedica jedne mnogo veće revolucije: potpune prevlasti moderne, tehnologije i racionalističkog pogleda na svijet“. Moderna, „čija je golema moć rođena u tvornicama predratnog doba i koja je u rovovima još pooštrena i ubrzana“ ispunila je sve pore društva. Nakon 1918., i još jednom nakon sloma iz 1929. mnogi su utočište pronašli u velikim ideologijama, tim „crkvama“ moderne kako ih Blom naziva. No moderna se manifestirala i kroz čitav spektar drugih pojava. Razne manifestacije moderne i njene razne aktere Blom slaže u postmoderni kolaž nalik na omot Beatlesova „Sgt. Peppera“. I eto nam najedno Clare Bow sa Staljinom, Anite Berber uz Mussolinija, i Mamie Smith s Hitlerom.
Teza o međuratnom razdoblju kao poludjelom vrtuljku moderne ilustrira se nizom raznih pričica, fenomena i selektivnih povijesnih epizoda. Pritom forma, žurnalistički, fenomenološki i demokratski historiografski diskurs, određuje tezu, njenu sveobuhvatnost i razne manifestacije, u mjeri u kojoj i sama teza daje smjer formi. Skladna je to legura. Nismo sigurni koliki je stvarni historiografski značaj Blomova teksta. Vidna je tendencija popularizacije, fenomenologizacije, kuriozumacije, i vikipedizacije. Postoji ovdje i određena doza površnosti, namjere da se zabavi, da se povijest previše žurnalizira, približi publici. Moglo bi se reći i da „Rastrgane godine“ nisu ništa mnogo više od pompezno ambicioznog kolaža wikipedijskih natuknica…
No staviti ćemo naglasak na demokratičnost diskursa. I kada miješa Claru Bow sa Staljinom, i kada širi spektar potencijalne čitalačke publike, Philipp Blom demonstrira načelo povijesti o svima i svačemu, za sve i svakog. Svatko može biti legitiman akter povijesti, i svakome se može približiti historiografija.
A u toj demokratičnosti ne leži pokuda, već sasvim ozbiljna pohvala.
Rastrgane godine : 1918. - 1938.
- Prijevod: Goran Schmidt
- Fraktura 11/2017.
- 608 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789532669107
- Cijena: 33.05 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro
Europsko međuraće od 1918. do 1939. uobičajeno se percipira kao tjeskobno razdoblje sveopćeg posttraumatskog poremećaja koje je izazvao Prvi svjetski rat i mučnih događaja koji su pripremali Drugi. 'Rastrgane godine'Philippa Bloma ne bave se međutim ključnim povijesnim događajima koji su obilježili to razdoblje, već poviješću svakodnevice, znanosti, kulture i umjetnosti.