Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Jagna Pogačnik • 04.01.2007.

Prozna berba 2006.

Bilo je pitanje trenutka kad će se oglasiti nove generacije, koje na sve one teme o kojima pišu predstavnici «stvarnosne proze» gledaju iz drugog kuta, iz vrlo jednostavnog razloga jer su kad se sve to događalo bili djeca. Prava bujica knjiga koja se pojavila unatrag nekoliko tjedana ukazuje na indikativnu činjenicu kako su posljednjih godina najveće rasadište književnih talenata očito bili - blogovi. Već i kratak uvid u bespuća pisane riječi razasute po njima ukazuje na neviđenu živost, što dakako uvijek ne znači i kvalitetu, dapače, ali iznenađuju i podaci o velikoj posjećenosti/čitanosti, kao i velikom broju ostavljenih postova upravo na tzv. književnim blogovima.

Posve je očito kako je nedostatak časopisa za kulturu i književnost (ili barem njihov prilično neuhvatljiv ritam izlaženja) nadoknađen virtualnim poligonima za vježbanje novih spisateljskih imena. Za sada ne možemo govoriti o ozbiljnom trendu, ali neke su stvari ipak vrlo indikativne. Na policama knjižara, tako, odnedavno se može kupiti nekoliko ukoričenih izdanja proze koja je nastajala na blogovima.

Za sada među njima definitivno odskače Vlado Bulić, a njegov roman «Putovanje u srce hrvatskoga sna» , iako stilski nesavršen, svakako je nova stranica hrvatske proze jer temama devedesetih i nultih prilazi iz druge optike i daje im nove konotacije. Samo par dana nakon romana pojavila se i knjiga «Pušiona»u kojoj je u tiskano izdanje prenesen njegov iznimno čitan istoimeni blog. Kao po dogovoru još je četiri (i to ugledna) nakladnika objavilo blogersku prozu Zrinke Pavlić, Damira Markulja, Daria Rukavina i Igora Kokoruša. S prozom druge dvojice, čija je odlika ležernost, čitkost i duhovitost, svakako valja računati u domeni budućnosti fictiona, dok je Zrinka Pavlić sjajna u non-fictionu.

Kako je očito vrijeme za promjene u domaćoj prozi svjedoči još jedna skupina mladih pisaca koja se nije grupirala oko bloga, već oko manifesta, što se doista nije dogodilo već duže vrijeme. Riječ je o osam autora u rasponu od 18 do 28 godina koji se nazivaju Eventualistima, imaju provokativan i drzak manifest u devet točaka i upravo su objavili zajednički zbornik «Nagni se kroz prozor». Pišu jednostavne kratke priče s temama iz urbane svakodnevice i kažu da ih ne zanimaju forma i žanrovi, te da žele postati medijski poznati brand. Istovremeno te iste medije ironiziraju, pa na zajedničkim nastupima čitaju priče iza zavjese. Upravo kreću na turneju po Hrvatskoj, pa iako negiraju nasljeđe FAK-a i smatraju ga konzervativnim, čini se da itekako nastoje ići i njihovim stazama. Za sada ih odlikuje mladalačka drskost, ali i poneka doista dobra priča koja tematizira urbanu svakodnevicu, dakle «stvarnosne» teme, ali bez interesa za političku i socijalnu zbilju, što je bila glavna odlika njihovih prethodnika. Uglavnom, očito je kako su nove generacije svoju «platformu» ulaska na scenu prilagodile vremenu, ne obazirući se puno na lošu logistiku književnog stvaranja; kad već nema klasične logistike, razmišljaju debitanti, stvorit ćemo drukčiju i novu.

2006. godina, također, bila je godina nekoliko proznih iznenađenja, vrlo različitih predznaka. Knjiga o kojoj se najviše pričalo ovoga ljeta svakako su bile «Metastaze» potpisana pseudonimom Alen Bović. Ta žestoka proza prozvana «hrvatskim Trainspottingom», brza i dinamična, smještena u kvartovski džanki milje, secira hrvatsko društvo i njegove devijacije, a intrigantnost nije nestala ni kada se iza pseudonima razotkrio zagrebački ginekolog Ivo Balenović. Iako se sumnjalo i na neke etabliranije pisce (poput Radakovića), tragovi su otpočetka nekako vodili prema liječničkom miljeu. Zbog tematike i dinamike «Metastaze» uskoro očekuju i kazališna i filmska adaptacija.

Drugo ovogodišnje iznenađenje priredio je dugogodišnji novinar i filmski kritičar Dražen Ilinčić koji svojim debitantskim proznim djelom «Berlinski ručnik» otvara novu stranicu gay proze u Hrvata. Njegov roman poprilično je uzburkao medijsku javnost zbog vrlo eksplicitnih opisa seksa, kao i pionirskog rada u još uvijek marginalnoj tematici, jer se «Berlinski ručnik» doista može smatrati prvim domaćim gay-romanom.

Više nego pozitivno ove je godine iznenadila i pobjednica AGM-ovog i «Vijenčevog» natječaja za najbolju prozu, Olja Savičević Ivančević. Njezina prozna zbirka «Nasmijati psa» jedno je od većih osvježenja ovogodišnje produkcije. Autorica se bavi vrlo širokim spektrom tema, među kojima dominiraju one odrastanja, a sve provlači kroz nenametljivu mediteransku vizuru i puni pop kulturnim referencama. Iako dijametralno suprotnim proznim rukopisom, ove je godine ugodno iznenadila još jedna spisateljica – Ivana Sajko. Poznata kao dramska spisateljica i svoj je roman «Rio bar» zamislila scenskom logikom. Polifonija glasova, unutarnji monolozi, vruće teme domaće zbilje i promišljen autorski koncept odlike su njezina romana.

Ne znam je li to također bilo iznenađenje, budući da je Igor Štiks iznenadio još svojim prvim romanom «Dvorac u Romagni», no njegova «Elijahova stolica» svakako je obilježila godinu koja je iza nas. Dobitnik za sada dvije književne nagrade, taj roman velike teme identiteta i sudbine i uravnoteženog i glatkog pripovijedanja, djeluje kao da ga je napisao neki europski klasik, a ne dvadesetdevetogodišnji Štiks, jedan od najozbiljnijih predstavnika mlađe proze kojeg nimalo nije dodirnuo FAK i njegove prioritetne teme.

Ovoga ljeta domaća je proza svakako bila i u znaku vampira, kako glasi naslov odličnog romana Borisa Perića, autora i u ranijim zbirkama priča sklonog fantastičnom, okultnom i snovitom. U poplavi inozemnih naslova koji istoj tematici prilaze iz komercijalnog kuta, Perićev je roman kroz vampirsku temu ispisao znakovitu metaforu domaća svakodnevice.

U telegrafskom prisjećanju na proznu godinu koja je iza nas svakako valja podjestiti na još nekoliko naslova vrijednih «izdvajanja». Ove se godine čitao Ivica Prtenjača («Dobro je, lijepo je») i njegov «mirni» roman iz svakodnevice. Gordan Nuhanović («Posljednji dani panka») i Josip Mlakić («Psi i klaunovi») suvereno su potvrdili svoja mjesta na zemljovidu domaće proze, Miljenko Jergović («Ruta Tannenbaum») objavio je još jedan «veliki» roman izvrsne teme, Jurica Pavičić («Crvenkapica») okušao se u još jednom korektnom i napetom trileru, Miroslav Mićanović («Zapadni kolodvor») ponudio je suptilan nastavak hvaljenog «Trajekta», Rade Jarak («Enciklopedija očaja») ponovo je pokazao kako je različit od konteksta, Vedrana Rudan («Crnci u Firenci») donekle je popravila dojam nakon «Ljubavi na posljednji pogled» itd.

U kategoriji podbačaja godine također ima više konkurenata. Među njima je svakako dobitnik VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis, Hrvoje Šalković, koji nije podbacio s obzirom na samoga sebe, jer se radi o debitantu, već njegov roman «Pravi se da ovo nisi vidio» jednostavno djeluje pretanko u odnosu na vrijednost nagrade. Najočekivaniji drugi roman, onaj Renata Baretića «Pričaj mi o njoj» , iako komercijalno dobro prolazi, razočarao je izvedbom inače sjajne priče, a u ovoj bi se kategoriji mogao naći i Davor Špišić čiji je roman marketinški nabrijan kao roman o 1991 u Osijeku, iako je tome posvećeno tek nekoliko središnjih stranica.

Sve u svemu, 2006. je godina pokazala kako postoji vrlo potentna srednja generacija pisaca kojoj su se konačno negdje za petama počeli nazirati mlađi, o kojima ćemo, nadam se, više pisati u godinama koje slijede. Prozna sezona bila je obilježena raznolikom ponudom, posve različitim žanrovima i jednako tako raznolikom kvalitetom.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –