Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 19.12.2006.

Renato Baretić : Pričaj mi o njoj

Odlučivši se na hrabro i zapravo vrlo rizično udaljavanje od prokušanog i uspjelog modela, Baretić je novim romanom “Pričaj mi o njoj” u najmanju ruku - iznenadio. I ovaj put Baretić u rukama ima dobru priču, smještenu u Split 1993. godine, gdje se na sudskom hodniku susreću odvjetnik Tomo Kriste i novinarka Novog doba Anita Čelan te nakon nekoliko neformalnijih susreta počinju neobičan i mučan preljubnički odnos.

Neobičan i mučan zato što je Kriste suprug nacionalne heroine, novinarke koja je taj status zadobila svojim ratnim izvještajima iz neimenovanog slavonskog grada u kojem se lako prepoznaje Vukovar, i koja se vodi na popisu nestalih i zatočenih. Suprug Ivane Kriste u trenutku kad počinje vezu s Anitom izgubljen je i očajan čovjek koji je rodnu Slavoniju zamijenio Ivaninim Splitom, gdje se kreće u koordinatama odvjetničkog posla, brige za njihovu kćerkicu i mučne atmosfere nedjeljnih ručkova kod Ivanine obitelji.

Ljubavni trokut koji se razvija bez trećeg, odnosno uz neprestanu sjenu nade da je Ivana negdje živa i straha da je mrtva, ta “imitacija života” - kako će je nazvati Anita jer se odvija u neprestanim skrivanjima, tajenjima i udarima grižnje savjesti - doista je potencijalno odličan zaplet koji fokusira intimne drame na pozadini velikih vanjskih, ratnih zbivanja.

U ljubavnu priču Tome i Anite upliću se i brojni drugi “vanjski” faktori kojima Baretić pokušava ocrtati atmosferu s početka devedesetih, naznačujući i propast jedne građanske splitske obitelji. Neizvjesnost, naznake kako je Ivana možda zarobljena, zajedljivost i tuga Ivaninih oca i majke, priča o Ivaninom bratu kojeg su rat i poraće odveli u kriminal i tragediju, sve su to kockice mozaika koje grade Baretićevu priču, ali i određuju smjer Anitine i Tomine ljubavne priče koja dobiva i svojevrstan, “otvoren” epilog, smješten u završno poglavlje “Pet godina kasnije”.

Priča koju Baretić u idejnom smislu ima u rukama, nažalost, poprilično je “zglajzala” na onom izvedbenom. Predložak kao stvoren za intimne drame koje se odvijaju u “unutrašnjosti” junaka jednostavno je prebačen u dijalošku formu pa roman često djeluje kao da čitate radiodramu u kojoj se čak i opisi interijera i onih najintimnijih detalja koje bi junaci trebali proživljavati “u sebi” prebacuju u tu formu.

Baretić je već ranije detektiran kao autor kojem leže scenariji, uostalom tim se poslom već i bavio, no tema koju si je zadao u “Pričaj mi o njoj” u romanesknoj formi jednostavno se ne može “pokriti” na taj način. Iako se dijalozima u pravilu teži životnosti, kod Baretića je upravo suprotno pa cijela priča o preobrazbama koje glavni likovi i njihovi supu(a)tnici doživljavaju kroz ostvarenje preljubničkog odnosa djeluje pomalo neuvjerljivo. Jednostavno je nemoguće baš sve izreći, a kako upravo to Baretićevi likovi čine, u romanu u kojem je jedan kritičar “izmjerio” čak 80 posto dijaloga, oni jednostavno postaju papirnati, a unutarnja drama likova nema energiju za koju ima potencijal. Osim toga, u Baretića je sve i pomalo ispolirano u težnji da se obrani moral preljubnika Anite i Tome.

Dirljivo je, ali ponovno nerealno, kako odvjetnik Tomo, i sam bivši ratni zarobljenik, nakon tragedije koju proživljava, primjerice, brani splitske Srbe u pravnim procesima, baš kao što je i Anita zamišljena kao istinoljubiva i buntovna novinarka bez dlake na jeziku, koja u vremena poprilično nesklona takvima jednostavno prolazi bez većih profesionalnih posljedica. Visokomoralni u svojim javnim karijerama, možda kako bi se opravdala njihova “imitacija života” prepuna strasti i dubokih osjećaja, Anita i Tomo na čudan su način idealizirani.

Baretić je i ovdje zadržao osjećaj za jezičnu karakterizaciju likova (Tomina “slavonština” vs. Anitin urbani splitski govor), no ni u tragovima onako kako je to bilo u “Osmom povjereniku”.

Osim incijalne ljubavne priče koja obećava, “Pričaj mi o njoj” zapravo najviše zaiskri u sitnim epizodama i detaljima, kao i povremenim dječje nepismenim i proživljenim ulomcima iz dnevnika djevojčice Tee. Mnogo je tu emocija, strasti i tragedija, kao i pozadine tmurnih devedesetih koje jednostavno nisu “izgovorljive” i dijaloški prezentne pa su onda i ostale nedorečene. “Drugi” Baretić je, dakle, iznenadio, ali i razočarao. Šteta.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –