Robert Međurečan : Kad jaganjci utihnu u Zdihovu

Održava se
01.01.1901.

Drugi roman Roberta Međurečana intrigantno naslovljen "Kad jaganjci utihnu u Zdihovu" može se čitati kao roman lika jer je u središtu naracije posve osobno prisjećanje na devedesete godine prema kojemu su usmjerene i sve ostale priče sporednih junaka.

Od prvog do petog poglavlja (Naš čovjek; Imaju li anđeli genitalije; Zmajev hrbat; Andrija milosrdni; Igra istine) pripovjedač je skoncentriran na lik Andrije Tomaša, ratnika, heroja i zatvorenika koji se nakon sedam godina zatvora vraća u selo svojega strica Ðure, u Grmovinu, kako bi se "zavukao u se" prepuštajući se čarolijama od misli na vrijeme odrastanja. Povratak u prostore djetinjstva dodatno je potaknulo njegovu ispovijest u trenutku kada se trebao naći na početku nekog novog životnog puta svodeći pri tome predhodni dio na jedan oblik životne bilance.  

Međutim, dolazak su mu odredili ostarjeli seljani, ratni profiteri, zapuštena seoska birtija i minirane njive pa on razočarano shvaća kako su u tom zabačenom seocetu, kao uostalom i u svim ostalim hrvatskim krajevima, bajke dobile neke druge krajeve. Tako su "Indijanci stjerani u rezervate, gusari rade kao konobari na kruzerima, Petar Pan muku muči s čirom na želucu i visokim tlakom,  Snjeguljica je izblajhana plavuša u potrazi za nogometašem svog života, Alica i Crvenkapica hrmbaju po šoping centrima dok baka vegetira u starčkom domu, a Trnoružica se nikada neće pobuditi jer su Vuka oderali kao lovački trofej, a Bambija natakli na ražanj i pojeli..."

Brojnim flashbackovima, različitim analeptičnim odmacima od svakodnevlja ispisuje se Andrijin kratak životopis kroz koji pripovjedač nastoji sagledati dijelove njegove "istine" koja je predhodila poraznom saznanju da zbog jedne svoje reakcije tijekom Domovinskog rata mora otići u zatvor. Površinskim, brzo poteznim, poprilično jasnim i dojmljivo ispričanim prisjećanjima, Međurečan je svojega junaka ostavio bez dubljeg zasijecanja u prazninu, u uzaludnost i besmisao koja je ostala kao posljedica njegovih intimnih autodestrukcija nakon što je prestalo ratno vrijeme. Prava je šteta što mu to nije uspjelo, što je od scenarija želio napisati roman jer su čitatelji pred sobom mogli imali izuzetan psihološki roman vezan uz osobitog junaka čija je životna priča o posljedicama Domovinskoga rata dovoljno snažna, teška i opora.

Međurečan je namjerno prelomio Andrijin  karakter nakon ključnoga čina njegova života, ubojstva zvonara Matije u Gluhoj, zmajevoj jami, s njegovim postupkom u slavonskom skladištu i ubojstvom zarobljenih srpskih rezervista. Narativni rez u kojemu se u romanu prelama snažno razdvaja subjekt glavnoga lika u "onoga prije« i "onoga poslije«: jednog dječački uplašenog i odgovornog koji je kao devetnaestogodišnji dragovoljac otišao '91. u rat  i drugog staloženo-šutljivog i odlučnog kakav se vratio u Grmovinu.

Ono što nije postigao s prvijencem "Prodajem odličja, prvi vlasnik" (2009) zasigurno bi se dogodilo "Jaganjcima". Ali oni nisu ni psihološki roman, niti roman lika (a mogli su biti!) jer inicijacija zapleta osim što je krenula iz "predzatvorskog" doba ima svoje korijene i u danima odrastanja tijekom kojih se Andrija susreo s legendama i pričama o Gluhoj jami, sa zvonarevom smrću. Posve je jasno da jaspersovska fenomenologija psihe zatečene u graničnim situacijama postala jednako bitna za ovaj roman koliko i tema rata.

Ono po čemu se roman "Kad jaganjci utihnu u Zdihovu" prepoznaje vezano je uz naturalističke dijaloge natopljene živošću kolokvijalnih fraza koje su koriste pri oblikovanju likova pa će tako ratni profiter Beran imati jedan tip birtijaško-napitničkog žargona, za razliku od regionalizama Andrijinog prijatelja iz srpskoga sela Ilijaševo pa sve do govora dovitljivog i bahatog tajnog špijuna Dinka i profitersko zajapurenih fotografa i novinara koji su stigli u Grmovinu dobiti Andrijinu izjavu.

Zasićenost usmenostilizacijskim stilemima posljedica je  autorove nakane da se tema romana koja otvara pitanje odnosa ratne traumatiziranosti i proizvodnje diskursa što autentičnije prenese na čitatelje. U mediju filma to bi i funkcioniralo, dok u romanu nedostaje unutarnji popis i opis postratnim stanjem destruiranoga pojedinca.

Robert Međurečan: "Kad jaganjci utihnu u Zdihovu"

Konzor, 2011.

( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )