Rosemary Sullivan : Staljinova kći: Neobičan i buran život Svetlane Alilujeve

Rosemary Sullivan: Staljinova kći

Staljinova kći Sullivan Rosemary

O životu pod jednim od totalitarizama kakvima je prošlo stoljeće upečatljivo raspolagalo, komunističkoga, a kojega je oživotvorio Staljin sa političkom oligarhijom SSSR-a, svijet je na neke od vjerodostojnijih načina imao saznati preko čuvenih zapisa „Strah i nada“ Nadežde Mandeljštam, pjesnikinje i supruge pjesnika Osipa Mandeljštama, kojega je Staljin dao pogubiti zbog uvredljivih stihova ispisanih na temu njegove osobnosti. Ti zapisi predočavaju svu jezu života u Rusiji, u periodu između dva, kao i nakon Drugog svjetskog rata, strašno su svjedočanstvo okrutnosti, usmjerene protiv onih odakle prijeti ugroza rigidnome sustavu – ljudi slobodne misli, otvorena duha, potom i protiv mnogih drugih koji su najzačudnijim načinima mogli buditi diktatorovu sumnju.

Uz spomenutu knjigu, nezaobilazni su zapisi Karla Štajnera, „7000 dana u Sibiru“. Štajner je preživio čistku Staljinovog tipa komunizma, radeći po sovjetskim logorima, Gulagu i ostalima, koji su u ono vrijeme besplatno održavali jedrom i živom sovjetsku ekonomiju. Djela nobelovca Aleksandra Solženjicina, pripovijetka „Jedan dan Ivana Denisoviča“ i dokumentarni roman „Arhipelag Gulag“, izniman su doprinos rasvjetljavanju strašnih ljudskih tragedija po sovjetskim komunističkim logorima. Tome se „slavnome“ nizu pridružuje i naslov Varlama Šalamova, „Priče sa Kolime“, dokumentarističke priče koje prelaze u fantastiku, koje se također drže jednim od vrjednijih literarnih svjedočenja „zemlje bijele smrti“, Staljinovog logorskog sustava.

Knjiga kanadske sveučilišne profesorice, pjesnikinje i književnice Rosemary Sullivan na ovaj se niz nadovezuje nekim sasvim drugim putem, naoko neizravno, kružeći oko jedne ljudske sudbine, biografije koja se je tek krenula ostvarivati u vrijeme zlokobne Staljinove vladavine, a koja ju je daleko nadživjela. Riječ je o sudbini, kako naslov knjige jasno izgovara, doslovno same kćeri Josifa Visarionoviča Staljina, vrhovnog vođe Sovjetskog saveza, koji je od SSSR-a načinio supersilu i dobio rat protiv nacista.

Knjiga „Staljinova kći: Neobičan i buran život Svetlane Alilujeve“ rekonstruirana je i iznova ispisana biografija, životopis Svetlane Alilujeve, izvorno Svetlane Staljine, Staljinove kćeri. Otac glavne junakinje ove izuzetno, emotivno i uživljeno ispisane priče čovjek je odgovoran za milijune ljudskih žrtava stradalih tijekom čistki koje su vršene za njegova vladanja, i u ozloglašenim sibirskim logorima. I to je, naravno, i na žalost, i više nego dovoljno za jednu veliku životnu priču, a, kako će se čitaoci osvjedočiti, i ne samo jednu, jer Svetlana Alilujeva kao da je proživjela deset – različitih i zasebnih, a opet cijelo vrijeme tako sumorno identično, obilježenih političkom stegom i neslobodama, života.

Knjiga, koja se u svom prvom dijelu čita kao realističan roman koji daje duboki uvid u rusko društvo, osobito u njegove povlaštene, visoke političke klase, od vremena Oktobarske revolucije, pa do poslijeratnog vremena nakon pada Staljina i dolaska na vlast Nikite Hruščova, potom Leonida Brežnjeva, ranih sedamdesetih godina prošloga stoljeća, u svom drugom dijelu sve više počinje sličiti na špijunski roman, isprepleten nevjerojatnim dinamikama Svetlanina bijega iz Rusije u SAD, kao i njenim mnogobrojnim ljubavnim aferama, neobičnim susretima, među kojima je bilo i dosta „prebjega“ iz zemalja  komunizma. 

Svetlana Alilujeva bila je kćer mezimica svojega oca Staljina, kao šest i pol godišnja djevojčica ostala je bez majke Nadežde Alilujeve (čije je prezime kasnije, kao odrasla, uzela), buntovne Staljinove druge supruge, koja nije prihvatila njegov surovi, despotski način vladanja, i koja je, uvidjevši razmjere i nesalomljivu snagu te diktature, koja je bila poslušnički podržana od cijelog državnog aparata i šire, u osjećaju bezizlaznosti, shvaćajući da su bilo kakav uzmak ili bijeg nemogući, izvršila samoubojstvo. Taj je tragičan događaj obilježio život junakinje ove knjige, no tu nije bio kraj događajima te vrste. Svetlana je, također, rano ostala i bez vrlo dragih tetke i strica, koji su uhapšeni i pogubljeni kao neprijatelji naroda. I drugi tetke i stričevi, ujaci, bratići, ili su nestali, ili pogubljeni, zatvoreni u samice, prognani, ili su umrli od šoka izazvanog ovakvim tragedijama. Autorica pri tome pedantno oživljava obiteljske odnose u kremljskoj obitelji, opisujući Svetlanino odrastanje, približavajući pri tome čitatelju Staljina u realističnoj, privatnoj perspektivi, gdje se on pokazuje kao bezdušan egoist, čovjek u potpunosti uvučen u svoju političku ulogu.

Istina je, i to ova knjiga pokazuje, da je Staljina, u nedostatku boljih i autentičnijih iskustava, njegova kćer vidjela kao nježnoga i brižnoga oca, koji bi katkad prema njoj iskazao dragosti svoga srca, no uvijek samo za kratko, a i u tim, dječjim igrama, Svetlana je morala kalkulirati – koristeći se, šarmantno, vojničkom terminologijom, kako bi zadržala naklonost oca.

Preko djetinjstva i rodbinskih povezanosti Staljinove kćeri čitalac saznaje nimalo nebitne podatke vezane uz biografiju, pa tako i uz konstitutivnu stranu psihologije Josifa Visarionoviča Staljina. Staljin je bio sin gruzijskoga postolara i alkoholičara, koji je maloga Josifa tukao toliko da ga je, iz tog razloga, supruga otjerala od kuće. Josifa je odlučila dati da uči za svećenika – poslala ga je u sjemenište pravoslavnim svećenicima, gdje je također bio izložen fizičkome zlostavljanju, kao i nemilosrdnim kažnjavanjima gladovanjem, i dugim zatvaranjem u samice – metodama koje će kasnije, tijekom svoje duge vladavine, kada je njegova iracionalna svijest, opterećena shvaćanjima da su svi sumnjivi i da se ne može vjerovati nikome, „preslikala“ načine utjerivanja straha i poslušnosti među građane „pokorene“ države.

Strah kojega je Staljin upio tijekom najranijih godina djetinjstva, proširen je, poput smrtonosnoga zračenja, na cijelu jednu državu, unutar koje nije bilo slobode mišljenja ili izražavanja, slobode življenja. Svakako najdojmljivije, i historiografski najvrjednije slike ove biografije dolaze upravo oživljavanjem toga perioda, perioda Svetlanina odrastanja prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Čitalac tu dobiva konkretne uvide u događanja svjetske i ruske povijesti tako reći „iz prve ruke“ – malena je Svetlana bila izravnom svjedokinjom, i, zapravo, jedina preživjela iz kruga najuže obitelji i pratilaca Staljinovih (svi su ostali stradali njegovom voljom i naredbom).

Drugi dio ove blago romansirane, s izuzetnim osjećajem za pripovijedanje ispisane,  uistinu nevjerojatne biografije, bavi se životom Svetlane Alilujeve, povjesničarke i magistre književnosti, majke sveukupno troje djece, nakon što je uspjela nadmudriti sovjetske vlasti koje su je i nakon Staljinove smrti tretirale kao „državno vlasništvo“, i prebjeći u SAD. U SAD-u je publicirala dva biografska naslova, knjige u kojima je opisala vlastito odrastanje i život, i gdje se je potpuno osviješteno, intelektualno doraslo i zrelo, krajnje kritički odredila prema zločinima za koje je odgovornost snosio njen otac, ali i – bila je svjesna toga, bez da time umanjuje Staljinovu krivicu, cjelokupna budna i zrela svijest SSSR-a, - uključila je ovdje i sebe samu, sve stanovnike Rusije koji su pristali postati taocima jednog nesretnog, bolesnog uma.

Rosemary Sullivan - inače autorici i biografije svjetski poznate spisateljice Margaret Atwood - uspjelo je pažljivim, osjećajnim pristupom kompleksnoj temi, koja na neizravan način obrađuje ključne događaje prošloga stoljeća, od Drugog svjetskog rata, preko hladnoratovskih odnosa Istoka i Zapada, špijunskih afera i drugoga, paralelno ocrtati nevjerojatnu ličnost Svetlane Alilujeve, sovjetske intelektualke i Staljinove kćeri koja je, za razliku od mnogih drugih koji nisu bili vezani obiteljskim vezama i dvostrukošću osjećaja, iznašla moralnu snagu i dosljednost unutar vlastite ličnosti da se odupre, ponekad i nevjerojatno perfidnim manipulativnim obrascima diktatorskog uma, i mašinerije koja ga je svesrdno služila.

Pripovjedni ton Rosemary Sullivan odmjeren je i diskretan, lišen strasti, u želji da što realnije, sa što širim pogledom, razumijevanjem i uravnoteženosti oslika jednu – po svemu izuzetnu, nevjerojatnu, vrlo tegobnu psihologiju i sudbinu, ali i sudbine mnogih drugih ljudi s kojima je junakinja priče bila u krvnom srodstvu ili u drugim vrstama bliskosti. U knjizi ima dosta i „izravnoga govora“; prijenosa zapisa razgovora sa samom Svetlanom Alilujevom, tako da su izravnost, snaga i bistrina njenog glasa i mišljenja prisutni u tekstu, kao i mnogobrojni dokumenti – pisma, ugovori, zapisi tajnih službi... Čitalac svjedoči veličini i snazi osobnosti Svetlane Alilujeve, diveći joj se s pravom, sudjelujući, zajedno s njom, u njenoj borbi za pravo na život kao individue, nasuprot života kolektiva, države, i života kojega joj je nametao njen rodoslovni pijedestal.

Alilujeva je bila velika zaljubljenica i poznavateljica književnosti i umjetnosti, i sama spisateljskoga talenta, otvorena i zainteresirana za nepoznate kulture, za drugačije načine života. Njen je životni put, uz velika politička imena, prožet i imenima velikih umjetnika, čija su djela obilježila umjetnost prošloga stoljeća, a među kojima je nerijetko bilo onih koji su dolazili i u bliske, prijateljske odnose sa njom – od pjesnika Ane Ahmatove i Josifa Brodskog, preko romanopisaca Borisa Pasternaka, Vasilija Grossmana, Aleksandra Solženjicina, Vladimira Nabokova, do pijanista i dirigenta Vladimira Aškenazija, čelista Mstislava Rostropoviča, redatelja Nikite Mihalkova, baletana Rudolfa Nurejeva, britanskog filozofa sir Isaiaha Berlina… U Americi se je sprijateljila s poljskim prebjegom, piscem Jerzyjem Kosińskim, koji je u svome romanu „Sastanak naslijepo“ uveo Svetlanu kao lik, sve kako bi dočarao šok kojega je i sam doživio kada je shvatio da mu je susjeda u američkome Princetounu Staljinova kći. Tako i lik u njegovu romanu postaje susjed Staljinove kćeri, govoreći svome prijatelju: „Ako u četvrt stoljeća nas dvojica možemo preživjeti Staljinov režim i zatim obići pola svijeta te susresti njegovu kćer kao običnu susjedu, e pa onda je doista sve moguće.“

Toliko je toga bilo moguće u životu Svetlane Alilujeve, i kada se on na koncu knjige pogleda u cijelosti, sa udaljenije perspektive, jedino što se čovjek može upitati, iz svoje malene individualne perspektive, kako ga je ova junakinja, velika ličnost prošloga, 20. stoljeća, uspjela izdržati?

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Rosemary Sullivan

Staljinova kći : Neobičan i buran život Svetlane Alilujeve

• Prijevod: Marko Gregorić
• Sandorf 11/2017.
• 609 str., meki uvez
• ISBN 9789533510330

Rosemary Sullivan - inače autorici i biografije svjetski poznate spisateljice Margaret Atwood - uspjelo je pažljivim, osjećajnim pristupom kompleksnoj temi, koja na neizravan način obrađuje ključne događaje prošloga stoljeća, od Drugog svjetskog rata, preko hladnoratovskih odnosa Istoka i Zapada, špijunskih afera i drugoga, paralelno ocrtati nevjerojatnu ličnost Svetlane Alilujeve, sovjetske intelektualke i Staljinove kćeri.