Milovan Đilas : Raspad i rat
Zašto nas zanimaju memoari, dnevnici, epistolarna književnost? Čista radoznalost, potreba da se zaviri u tuđu intimu, da saznamo nešto novo o nekome tko je već poznat javnosti, da otkrijemo osobnost dotada nam neznanu ili je u pitanju naprosto ljudska ovisnost o traču, podgrijavana bilo dobronamjernim interesom, bilo pakosnom željom da se naslađujemo omaškama i zatajenim mukama onih kojima zavidimo? Ako je vjerovati školničkim definicijama, tada je sam po sebi žanr potencijalno otužan, da ne kažemo dosadan, s obzirom na to da se svodi na kronološko raspoređivanje "događaja, doživljaja i psihičkih stanja autora u nekom razdoblju njegova života.“ (Solar) Mora u tom autoru i razdoblju koje opisuje biti nešto privlačno izvan samoga opisa i komentara vlastitih zbivanja i dana, a ako nije tako, zapisi svoj put do čitateljskog općinstva eventualno mogu naći književnom kvalitetom stila. Naravno, dnevnik može biti i fingiran, dakle fikcionalan proizvod književnoumjetničkog projekta.
Najpoznatiji dnevnik u svjetskoj književnosti, mada ispisan stvarnom osobom, a ne profesionalnim piscem koji svoj glas odijeva u fiktivno ruho književna lika, jest onaj tragično preminule židovske djevojčice Ane Frank. U njenu slučaju spojila se izvanknjiževna sudbina, strahota holokausta i njena strašna smrt, i književna darovitost, iskren iskaz djevojčice koja postaje djevojka u nemogućim okolnostima, skrivena s ostalima u obitelji u nekoliko kvadratnih metara, ali ono najbitnije, po čemu će njeni dijarijski zapisci zauvijek ostati polog svjetske književne baštine više od osobne sudbine u povijesnu nevremenu i darovita spisateljskog sloga jest egzemplarnost, dakle neponovljivo osobna i istodobno općeljudska poruka o nalaženju smislu u obesmišljenim okolnostima, o nalaženju ljepote u ružnoj situaciji. Ljudskost pobjeđuje čak i u smrti, to je najsnažnija poruka njena dnevnika.
Nešto slično u hrvatskoj smo sredini imali prigode čitati i u prošle godine objelodanjenu dnevniku Olega Mandića, dječaka logoraša iz Auschwitza ("Život obilježen Auschwitzom"). Snažnije i od činjenice koju ovaj danas devedesetogodišnjak svjedoči, kako je u doba dok se druga djeca igraju loptama i lutkama on slagao leševe, te lijepe poruke da je odavno odustao od mržnje, jest njegova potresna navika vraćanja u logor u trenutcima kad mu je kasnije u životu bilo najteže, da bi u tim povratcima podsjetio sebe kako mu se nikada više ne može dogoditi nešto tako strašno poput prisilnog boravka u tvornici smrti. Podsjećanje na beznađe kao poticaj nadi, to je ona vječna općeljudska pouka Mandićeva dnevnika.
Raspad i rat
A što nam i kako svjedoči "Raspad i rat", dnevnik Milovana Đilasa? Pisan od 1989. do autorove smrti 1995., mada ne bez književnih kvaliteta, uglavnom je mikrostilski preopćenit da bi imao literarnu snagu izravne općeljudske poruke kao duhovni hodogram navlastito Ane Frank ili Olega Mandića. Đilasov je dnevnik, dakle, prvenstveno važan zbog izuzetne povijesne uloge i psihološki mnogoslojno profilirane osobnosti svog autora. Nisam stoga siguran ima li on onu privlačnost naraštajima stasalim u protekla tri desetljeća i neposredno prije toga kojom privlači nešto starije, bliže vremenu u kojima je svoju ulogu na pozornici života odigrao ovaj neobičan, naizgled zagonetan čovjek. Ipak, onima koje žele shvatiti što se sve i zašto zbivalo u svjetskom lijevom pokretu dvadesetoga stoljeća, on je nezaobilazno štivo. Naravno, komplementarno s njegovim povijesnim i teorijskim djelima, a poglavito već notornom, jednako kao i neizbježnom "Novom klasom".
Predratni stranački organizator i vođa, sudionik antifašističkog ustanka, član najužeg vojnog i političkog vrha, partizanski časnik i general koji se nije ni najmanje libio i najbrutalnije postupati s neprijateljima, poslije rata jednako aktivno radi na postavljanju temelja novog režima. Prvenstveno teoretičar i ideolog, početkom pedesetih, između ostalog, kritizira sovjetsku birokraciju, a ne ostaje dužan ni birokratiziranu dijelu jugoslavenskih komunista.
Da bi se uistinu razumjelo Đilasove zapise potkraj života i istinski shvatilo njihovo implicitno značenje, važnije gotovo od onoga što on eksplicitno ispisuje, potrebno je poznavati i događajni životopis i duhovni razvoj čovjeka koji je od vatrena komunista postupno postajao sve razložniji kritičar sustava kojemu je bio jedan od glavnih arhitekata. Najprije treba reći da za Đilasa vrijedi Žižekova teza da hereticima postaju u načelu oni koji su bili najgorljiviji vjernici. Od dogme otpadnu najprvo najžešći dogmatici – paradoksalno samo naizgled: misaoni naboj svake dogme u sebi krije potencijalno najubojitiji materijal kritike i u konačnici negacije sebe sama.
Svoj životni put počeo je Đilas 1911. u Crnoj Gori. Stigavši kao svršeni gimnazijalac u Beograd, gdje 1929. upisuje Filozofski fakultet, osim intenzivna književnog i publicističkog stvaranja, polje njegova zanimanja odmah zauzimlje i politika. Bori se protiv šestosiječanjske diktature, jedan je od vođa studentskih demonstracija, a od jeseni 1932. član je i tajnik sveučilišne organizacije Komunističke partije. Logično, takvom temperamentu odgovara samo najradikalnija opcija. Nakon trogodišnjeg robijanja ulazi 1937., uz Tita, Kardelja, Rankovića i druge, u najuže partijsko vodstvo i ostaje u njemu do 1954. kada je najprije isključen iz Centralnog komiteta, a potom svojom voljom istupio iz Partije čijem je novom imenu (Savez komunista) kumovao koju godinu ranije.
Predratni stranački organizator i vođa, sudionik antifašističkog ustanka, član najužeg vojnog i političkog vrha, partizanski časnik i general koji se nije ni najmanje libio i najbrutalnije postupati s neprijateljima, poslije rata jednako aktivno radi na postavljanju temelja novog režima. Prvenstveno teoretičar i ideolog, početkom pedesetih, između ostalog, kritizira sovjetsku birokraciju, a ne ostaje dužan ni birokratiziranu dijelu jugoslavenskih komunista. Partijsko vodstvo prihvaća njegove ideje o potrebi unutarstranačke demokracije što mu daje podstreka da sve otvorenije kritički istupa, učinivši pritom dvije krucijalne greške. Prvo, kao i svaki pravovjerni ideolog, otišao je predaleko a da se ostatak „svetog uficija“ ne bi osjetio ugroženim i drugo, podcijenio je dvoličnost političke vrhuške koja je demokratizaciju parolaški rabila alibijem za vlastitu kontrolu nad društvom. Vrlo brzo shvaća da je komunistička demokracija nemoguća, ali se nimalo ne kaje i spremno prihvaća posljedice: višekratno, višegodišnje robijanje, od toga gotovo dvije godine u samici, gubitak svih privilegija i prava. Neprekidna žestoka kampanja protivu njega svjedoči koliko je bio opasan Titu i kompanjerosima i koliko je bio u pravu. Predobro ih je poznavao, predobro je poznavao sustav o kojemu je jedan drugi vrstan poznavatelj, Leszek Kołakowski, argumentirano ustvrdio da staljinizam nije tek anomalija, već konačna sudbina praktičnog komunizma.
Nije stoga slučajno da je "Novu klasu", objavljenu prvi put 1957. u Sjedinjenim Američkim Državama, potom prevedenu na sve najvažnije i manje važne svjetske jezike, Oxfordski forum 1995. proglasio jednom od sto knjiga koje su nakon Drugoga svjetskog rata najviše utjecale na kulturu Zapada. Doduše, o problemu socijalističke nove klase raspravljalo se, kako pokazuje Kołakowski, puno prije boljševičkog veleprevrata te stoga i puno prije Đilasa. Među lijevim kritičarima oktobarske revolucije prvi je Kaucki 1919. uporabio termin „nove klase“, a Trocki, kao i svaki ortodoks, paralelno s kritikom sovjetskog birokratizma, žestoko osporavao njeno postojanje. Đilas je najbliži postavkama Jamesa Burnhama koji pojavu nove klase u Rusiji vidi dijelom nužne evolucije u svim industrijskim društvima. Nadalje, Đilas inteligentno uočava da je komunizam dolaskom na vlast upravo u najnerazvijenijim zemljama bio nužan ne toliko radi socijalnog prevrata koliko kao svojevrsni hegelijanski imperativ ostvarenja industrijske revolucije, nužne tamo gdje je proizvodnja zastala u predindustrijskom stadiju, nepotrebna tamo gdje je kapitalizam već revolucionirao proizvodne modele. Postoji i niz drugih intelektualnih argumenata koji kritiku tipa „Nova klasa je tiskana i patvorena u režiji CIA fronta“ čini relevantnom tek koliko je stupidna. Naravno da je američkom kapitalizmu dobro došao svaki disidentski proboj iznutra, ali banalno skupljanje podataka o „financijerima“ Đilasova projekta ne umanjuje dvije činjenice: misaoni potencijal njegova izlaganja i najdrastičniji „honorar“ samog autora u vidu osobne patnje i poniženja. Uostalom, ovovrsnoj je pohvali gluposti i Pasternakov "Doktor Živago" tek „značajna“ (njeni navodnici) knjiga.
Završetak "Nove klase" stoga nije samo finalna stavka Đilasove intelektualne evolucije, nego i prolegomena zadnjem poglavlju života, zaključenom spomenutim dnevnikom razumijevanju kojega bi bio potreban i dulji i temeljeljitiji uvod od ovoga ponešto glomazna. Citiram: „U svakom slučaju, svet će se menjati i ići kuda je krenuo i mora da ide – ka većem jedinstvu, progresu i slobodi. Sila stvarnosti, sila života, uvek se pokazala jačom od svakog nasilja i stvarnijom od svake teorije.“
Ono što opečaćuje više od šesto stranica jest, usprkos drastičnu naslovu "Raspad i rat", pomirljivost i optimizam čovjeka koji se u vlastitoj davnoj prošlosti odlikovao nepomirljivošću i njegovom militantnom inačicom – revolucionarnim optimizmom koji se, za razliku od liberalnog, mogao nametati samo silom. Đilas tridesetih, četrdesetih i ranih pedesetih godina prošloga stoljeća niz bi sugovornika o kojima u dnevniku, čak i kad se ne slaže s njima, govori blago i neostrašćeno, poslao u logor da im silom ucijepe svijest o sjajnoj budućnosti. Od tisuću devetsto osamdeset devete pa do devedeset i pete, manje intenzivno nakon devedeset i treće kada umire njegova voljena supruga Štefanija i kada vrijeme i dnevnik sve češće rabi za imaginarne, bolno nježne razgovore s njom, ne napušta ga nada, što uopće ne znači da ljude i zbivanja oko sebe ne promatra realno, bez iluzija. Ponekad je i naivan u svojoj dobronamjernosti: uvidjevši da se SKJ odavno raspao, on početkom 1990. cijeni kako će država možda i bolje funkcionirati bez Partije. Čini se da u svom odstupanju od komunizma ne želi vidjeti da Jugu, kako je sam više puta kolokvijalno naziva, može održati samo diktatura, bilo kraljevska, bilo komunistička.
Đilas, kao i svaki pravovjerni ideolog, otišao je predaleko a da se ostatak 'svetog uficija' ne bi osjetio ugroženim i drugo, podcijenio je dvoličnost političke vrhuške koja je demokratizaciju parolaški rabila alibijem za vlastitu kontrolu nad društvom. Vrlo brzo shvaća da je komunistička demokracija nemoguća, ali se nimalo ne kaje i spremno prihvaća posljedice: višekratno, višegodišnje robijanje, od toga gotovo dvije godine u samici, gubitak svih privilegija i prava.
Još od početka (10. siječanj 1989.) Đilas Srbiju vidi kočnicom demokratskih procesa u Jugoslaviji, ali, što je i važnije, separatističkom silom unutar višenacionalne zajednice. Naime, za razliku od galopirajućeg revizionizma koji separatizmom stigmatizira prije svega Hrvatsku i Sloveniju, ovdje je slika sasvim drukčija, istinita, povijesno adekvatna. Drugi pseudoargument aktualnih revizionista, o tome kako su velike sile zdušno rušile Jugoslaviju, posve pada u vodu Đilasovim svjedočenjem o razgovorima s inozemnim bitnim, ponekad i bitnijim od onih ispred kulisa, protagonistima koji se nedvojbeno zalažu za očuvanje jugoslavenske zajednice. Jednako kao i Srbiju, on i ostale protagoniste jugo drame važe realnim pogledom. Glede Srbije, najrealnija je Đilasova prosudba 1989. da tamo nije na djelu neostaljinizam ni fašizam, nego komunistički nacionalizam.
Mnoge je osobe spomenuo i komentirao, izrazito tolerantan i onda kada se s njima ne slaže. Primjerice, prijateljuje s Dobricom Ćosićem iako je svjestan Ćosićeva nacionalizma i separatizma. Sa simpatijama govori o Milomiru Mariću, mada mu prigovara senzacionalizam i „čeprkanje po nebitnim u komunizmu“, a bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi komentirao Marićeve šovinističke teze o hrvatskoj genocidnosti koju da bi trebalo onemogućiti strogom kontrolom nad cijelom nacijom! Đilasovski realizam ne zaobilazi ni Tuđmana koji „živi u iluziji da će ujediniti Hrvate, pa podleže šovinističkoj atmosferi da će šoviniste u demokratiji preveslati.“ Njegovim stranicama prodefilirala je kolona svih bitnih i manje bitnih aktera drame jednoga rasapa i često puta se njegove opaske i prosudbe o njima neće svidjeti ni „njegovima“ ni „našima“. Znači, bio je u pravu, uglavnom, a i kad je griješio, činio je to ne zbog predrasuda, nego u želji da sve ne ispadne baš onako kako je ispalo - krvavo.
Točno konstatira da se Srbi i Hrvati ne mogu razdvojiti nego ratom, ali i neizravno crno sluti da „za to nema, još nema, uslova.“(kurziv A. P.) Optimist i istodobno tvrdi realist i barem u bitnome dobar prognozer je i u povodu kninskih barikada nadajući se „da građanskog rata neće biti. A ukoliko ga bude, Srbi će loše proći: od Velike Srbije nema ništa, a da o centralizmu i ne govorimo. Ako se sukob razgori – biće svukud buna protiv Srba, tako da će opet grdno stradati: kao da im je to sudbina.“(17. kolovoza 1990.) Reklo bi se – svatko je kovač svoje sudbine. Da je bilo pameti, mnogi bi srpski, hrvatski, slovenski i ini „zanatlije“ drukčije iskovali uzajamnu i svoju. No, Đilasa se zabranjivalo, potom nije slušalo i na kraju nije čulo i sve je završilo banalno jadno i sukladno naslovu njegovih dnevničkih zapisa.
Treba vidjeti hoće li ova obimna knjiga biti tek građa profesionalnim povjesničarima i emocionalni podsjetnik sudionicima zbivanja kojih je sve manje. Mlađi će je percipirati kao dokono umovanja simpatičnog starca o čijoj su prošlosti ponešto načuli. Samo oni koji temeljito sagledaju okolnosti o kojima smo ovdje ciljano ekstenzivno pisali, prepoznat će njenu nadvremensku poruku – samo dijalog, s drugima i sobom samima, a dijalog ne trpi isključivost, može pomoći nužnom povijesnu napretku čovječanstva i sagledavanju čovjeka pojedinca unutar ljudskoga roda. Za dijalog treba sazrijevati, često i mukotrpno, kako to pokazuje Đilasov životni put.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Raspad i rat : Dnevnik, 1989-1995
- Sandorf 10/2022.
- 652 str., meki uvez
- ISBN 9789533514505
Knjiga Milovana Đilasa 'Raspad i rat: Dnevnik, 1989-1995' važna je svjedocima epohe, onima koji su te godine doživjeli, a naročito onima koji bi da provjere kako im je velika povijest urastala u želudac te im je državu učinila dijelom intime. Kao neka strašna bolest. S druge strane, ovo je knjiga iz koje se najpouzdanije može doznati što se tih godina zapravo događalo ljudima. (Miljenko Jergović)