Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Franjo Nagulov • 16.12.2021.

Sanjin Sorel : Lampedusa

Sanjin Sorel: Lampedusa

Potraga za recentnom domaćom angažiranom poezijom lišenom hipertrofije metafore i  „kritike u rukavicama“, sukladno teoriji Overtonova prozora, ispostavila se težom no što sam ranije očekivao. Mada nova zbirka Sanjina Sorela "Lampedusa, splav meduza" ne odstupa drastično od prozora kroz koji gleda kompromisna većina ovdašnje inteligencije, treba reći da je njegova vjernost eksperimentu, već po sebi, spomena vrijedna: u razdoblju marketinški potpomognutoga bespoštednog „obožavanja“ metafore te recepcijskoga zatiranja drukčijih poetika poput stvarnosne ili vizualne poezije, naslovi poput ovoga vrijedni su komentara.

O znatnijem tematsko-motivskom odstupanju od „poželjnoga angažmana“ ne možemo govoriti, stoga što je migrantsko pitanje, kao središnje u zbirci, već obilato pjesnički doticano. Premda to ne znači da o migrantskom pitanju ne treba pisati, posebice s obzirom na teško pomirljivu društvenu podijeljenost temeljenu na permanentnom sukobu nacionalističkoga radikalizma i lijevih politika čije mjesto, a time se sukobu bliži kraj, preuzimaju one liberalne. Kada dakle spomenem „poželjni angažman“, tada mislim na tematske preokupacije koje neće rezultirati mogućom autorovom ugrozom. Zbog poetske obrade migrantskoga martirija društvene mreže neće vrvjeti pozivima na linč. Zbog realističnoga komentara o ulozi jednoga grada u očuvanju pozicije desnih političkih elita itekako.

Zbirku je neprecizno odrediti kao, barem djelomično, konkretističku postmodernističku poemu podijeljenu u devet cjelina, uz napomenu da prva i posljednja cjelina nose naziv APPENDIX – Trijumf smrti. I dok je vizualnom aspektu prve cjeline dopisano (retoričko) pitanje Kojim jezikom priča smrt?, završna je cjelina naoko neodređeni niz arapskih imena te linija koje podjednako upućuju na granice, ali i izobate, budući je rukopis, pomoći će nam QR kôd integriran u tekst, sadržajno temeljen na pomorskoj nesreći migranata koji su se nastojali dokopati žestoko kritizirane „europske slobode“. Europske kulture čiju guzicu, kako stoji u prvoj cjelini Search. Rescue. Save, briše Hegel, apologet romantizma. Kulture koja je upravo overtonovska, providna i prigodničarska, ona koja ustrajava u ponavljanju teze od koje, međutim, u primjeni unaprijed odustaje (Treba ostaviti prošlost iza sebe / okrenuti se budućnosti).

Lampedusa, splav meduza Sorel Sanjin

Intermedijalnu osjetljivost, očekivano, od samoga početka prati intertekstualnost u brojnim varijantama (od pjesme Parlami d´amore Mariù Nerija i Bixija iz 1932., biblijske Pjesme nad pjesmama, do enciklopedijske natuknice o otoku Lampedusa pisane na engleskom jeziku te ready-madeovski integrirane u rukopisni kontekst). Europa tako ima, zapisano je, jasnu šengensku strategiju, a slabi subjekt, zgrožen diplomatskim vokabularom suvremene europske nehumanosti, manirizam: sintaktičku dijareju mrežno disciplinirane poetike samodopadnosti kojoj, čak i kada žmirimo na jedno oko, čitateljski svakodnevno svjedočimo.

Cjelinu Romanička Marija promatram kao sagledavanje ljudske tragedije koje uključuje vapaj te odbija svedenost na statistiku uvjetujući moralnu krizu, a posljedično provocirajući ironiziranje/relativiziranje povijesti (Da li je Poraženi Darije stvarno zatrpan u Pompejima). Posrijedi je imperativno raskidanje s postojećim, na hipokriziji temeljenim civilizacijskim zasadama koje su, s obzirom na kritički mainstream, tretirane sukladno „kontroliranom recepcijskom riziku“: tu se valja nadovezati na „lik“ Landolfija (moguće Tommasa ili Patrizija), neizravno i na peti i šesti stupanj spominjane teorije – „popularno“ i „zadano“. Na kritiku nezamjeranja koju se autoriteti kritike sve rjeđe usuđuju zamijeniti zamjerajućom kritikom, u skladu s prokušanim sterilitetom suvremene europske diplomacije (Dobar i u lizanju / Usranih guzica slikarima! A nikako dobiti portret!), što se zatim proširuje i na umjetnost kao predmet i ujedno sredstvo kritike (Umjetnost treba jebati). Hipersenzibilitet je prema likovnosti, pak, podržan i na sintaktičkoj razini; katkad terminološkim nizom koji podrazumijeva iskusniju čitateljsku obradu: Odnos, perspektiva, boja, linija, ploha, / Svjetlo-sjena, komplementarnost.

Podčinjenima je (ciklus Plovidba), sukladno „humanoj slabovidnosti“, dopisana gramatika mnoštva (Jer oni su Oni), domena koja ne ukazuje na segregaciju, već kojom je što segregirano. Podčinjeni, neimenovani „oni“ pritom su, mimo politički korektnoga diskursa, uspoređeni s govnima, pri čemu je fokus, nasuprot karakteriziranju europske civilizacije, na njihovu egzistencijalnom ponoru. Nadalje, nepotpuno se ignorirani migrantski egzodus ispostavlja nepotpunim s razlogom: ne bi li, iz pozicije čovjeka zabave i njegova interesa za „reality“, došlo do zadovoljenja voajerskoga aspekta konzumerizma te ne bi li, posljedično, ostvarene bile pretpostavke za moralističko lamentiranje nad crnim najlonskim vrećama. Njihov je put, u odnosu na civilizacijski kanon, ishodišno reverzan: obećana je zemlja sada tamo gdje se njihova smrt konstatira, parafraziram, pasusom, najviše reckom na dnu stranice. Kasnija transpozicija iz trećega u prvo lice množine uvjetovana je razračunavanjem sa zapadnim predrasudama, diskursom koji, provokacije radi, sadrži elemente rasizma i mizoginije: Dolazimo da s bjelkinjama podijelimo radost življenja, / Protestiranja s golim sisama na ulicama, / Da vašim muževima / Damo smisao, da muškarcima vratimo krv, / Da na vašim / Nas ulicama ubijate.

Valja upozoriti na kaligramsko svjedočanstvo u čijem se središtu, kao dokumentarna potkrepa, nalazi QR kôd čijim skeniranjem dolazimo do izvješća Amnesty Internationala. Zamisao inkorporiranja dokumentarističkih fragmenata zatočeništva i mučenja ljudi u artificijelnu cjelinu rezultira estetički balansiranom optužnicom protiv civilizacijskoga filtera za tuđu bol. Posrijedi je statistički komprimirano trpljenje prisilnih tražitelja slobode nasuprot anksioznosti konzumenata euforije s odgođenim djelovanjem, što se po sebi ispostavlja ironiziranom protutežom, programiranim ludilom čije djelatno obožavanje uvjetuje makar hipotetsku mogućnost preživljavanja osnaženu religijskim fundamentalizmom: Moli se neprekidno. Ako si neizlječivo / Lud imaš šanse.

More se, potvrđuje konkretistički zapis čiju „teksturu“ čini neprekinuti niz riječi „more“ ispod crnoga kruga, tako ispostavlja kao jedan od provodnih motiva, ali i kao medij pogodan za discipliniranu i kontinuiranu reprodukciju patnje. Bogovima-potrošačima zapada oponiraju istočni bogovi gorčine. Kao jedina se sloboda potlačenih, iz danih premisa proizlazi, ispostavlja sloboda umiranja u režiji njihovih istovremeno tlačitelja/spasitelja, trgovaca očajem i nadom koji jasno poistovjećuju prinuđenu crnotržišnu klijentelu s depersonaliziranim mnoštvom vrijednim poniženja: Vi biste / Htjeli sve na pladnju! Govna jedna! Imate pogled na / Pučinu, miris soli u nosu, / Galeb pozdravlja vašu plovidbu. / Ne biste prali palubu, čistili smeće, smeće jedno! / Tražite sigurnost!? Slobodno umrite, bagro!

Cjelina Razgovori ugodni počinje svjedočanstvom užasa nemilosrdne borbe za život koja isključuje ideju pravde/pravičnosti: vrijeme nove povijesti ispostavlja se vremenom srušenih mitova. Razvrgavanje je mita opisano crnohumorno: Kada / Je već ovako od pamtivijeka, neka i dalje radoznali se / Planinari ševe po Arci Ararata! Smrt je, u duhu zakona tržišta, opisana kao trgovački putnik „povoljnoga omjera cijene i doživljaja“. Tako je kultura kasnoga kapitalizma jasno naznačena kao kultura smrti. Tek naoko paradoksalno, ona pritom nije kultura kaosa, već kultura ravnodušnosti, kultura informativno-brojčane registracije stradalih.

Četvrti ciklus donosi discipliniraniju sintaksu istovremeno ekspresivnijega iskaza (Uzimam zalogaj od buta mrtve svinje. / Med s kostiju cijedi se). „Slatko“ i „slano“, kombinacija je okusa totalitarizma, uz svijest o kapitalističkom kao derivirano totalitarističkom poretku hranjenom udžbeničkim definicijama slobode, moralnim nazovi-integritetom kulturnoga konsenzusa. Dijalog Landolfija i Sanjina kulminira poznatom, a ipak iznova poražavajućom konstatacijom (Svijet je demon). Iskustvo Europe tako čitamo kao „iskustvo trijumfa krivnje“. Povijest Europe, pak, kao povijest razdjevičenja, što iznova upućuje na hipokriziju: ono odmalena naukom crkve u državi učeno gledanje kroz prste. Vrijeme srušenih mitova omogućeno je gušenjem kritike. Metakritička opaska tako glasi: Doba kritike je mrtvo. Drugi se vrhunac spoznajnoga užasa očituje oprekom u odnosu na medijski banalizirani migrantski martirij (Ikonografija punog trbuha straši / Me noću).

Cjelina Državni aparat počinje crtežom humanoidnoga entiteta koji umjesto glave ima otisak prsta te citatom Donalda Tuska, donedavnoga predsjednika Vijeća Europe, a koji u potpunosti demistificira institucionalnu potomkinju na želji za mirom i prosperitetom sazdane Europske zajednice za ugljen i čelik: There can be no solidarity without registration. Intermedijalna opaska jasno upućuje: solidarnost je moguća u Europi teške industrije, no ne i u zelenoj Europi, Europi liberala prerušenih u ljevičare nasuprot kojih su, izuzmemo li povremeno bavljenje fizikom, desničari identitetno postojani. Bitka za „globalni prosperitet“, kao jedna od manifestacija parazitiranja bogatih na siromašnima nazvanoga biznisom, ogleda se kroz postavljeno retoričko pitanje: Što je država uradila? Komentar je to revolucije u zemljama Magreba i Bliskoga istoka, tzv. Arapskoga proljeća, „spontanoga“ ustanka naroda protiv svojih diktatora na čije su neupitno zlo upućivali „osloboditelji“, njihovi dojučerašnji saveznici. Tekst promatra i odnos sistema te antisistema kroz prizmu relacije „zapad-istok“ ne tretirajući ga kao opreku, već kao funkcionalnu binarnost. Red zapada uvjetovan je kaosom istoka. Pritom uloga faktora indoktrinacije pripada apologetima spomenutoga fundamentalizma čiji „vojnici“, i sami žrtve, pomažu održati stanje kaosa na istoku osiguravajući tako trajnost reda na zapadu: Tek trenutak, / Dok je gelera u svima nositelj sretnih vijesti / Već je s djevicama, / Potrebno je malo metalnih kuglica, detonator, / C4 i vjera.

Država/Politika naznačena je kao orgazmička gospodarica, ispostava Svijeta-institucije. Njena djeca žude za daljnjom submisijom, za poniženjem koje si, posredstvom diktata, evaluiraju kao priznanje. Ironizacija zbilje, sve do razine groteske, očituje se uspoređivanjem migracije s turističkim putovanjem uz, kao jedan od provodnih motiva zbirke, onaj „govna/sranja“, katkad do mjere dokidanja prostorne distance između mjesta na kojem se jede i mjesta na kojem se vrši nužda. Država je tako prikazana i kao fronta, logor i stratište, a njezina je veksilološka simbolika svedena na „hlače spuštene na pola stijega“. Tautološka je dimenzija umjetnosti, sljedeća ilustracija sugerira, zamijenjena tanatološkom (Umjetnost koja dokumentira smrt u Siriji). Postavlja se pitanje: što raditi s državom kada te voli? Ponuđeni odgovor u dvaput po devet točaka svojevrsni je kriptomanifest za revoluciju sa sretnim ishodom, onu vrstu pobune pogonjenu nepatvorenom i nekontaminiranom milošću koja se neće dogoditi.

Cjelina Dokoličarenje počinje utopijskom slikom migranata-utopljenika kao pronalazača mitske Atlantide. Indisponirano prepoznavanje hinjene sekularnosti države očituje se domišljatim variranjem riječi „ministri/ministranti“. Kromatskoj atmosferi fragmenta cjeline (subjekt, Aleš, Mojca, granično i fragment naslovljen Lebić) oponira ilustracija Border Deaths in the Mediterranean, graf smrti koji zapanjujuće efektno ilustrira katastrofu ignoriranja te posljedično dezavuiranje progresivnih civilizacijskih nastojanja Europe koja, međutim, nije postala utilitarna post-Europa, slobodoljubiva nasljednica genocidne geopolitičke prostitutke. Kao provodni motiv cjeline Lampedusa uvedena je žeđ. Naglasak je na spomenutoj migrantskoj morskoj ruti, a posebno vrijedi istaknuti „jezičnu imitaciju“ stranca u zapadnom „raju“, ponajprije izvedenu na sintaktičkom i morfološkom planu: Coffee-shop otvori dobra roba / Za tebe ne puno papira.

Cjelina Kraj balade dramski je fragment podijeljen u dvije uloge: On i Ja. Depersonalizirana rasprava o životu, smrti i umjetnosti prožeta je infinitivom te navodi na prihvaćanje uloga prema kojima je Europa, s prethodno detektiranim karakteristikama, proizvodni pogon neoliberalnih ideja. Onih koje fašizam podupiru kao strategiju mira i zabrinutost za nehumanu osnovu njegove održivosti: Europa ima jasnu šengensku / Strategiju Opredijeljeni smo za mir, / Mit, stabilnost. / Izrazili smo zabrinutost stanju na / Granici koje izmiče kontroli.

Manirizam je pojam kojim rukopis počinje i završava, koji upućuje na „jezik slijeganja ramenima“, opominje i optužuje, prilažući jednu od potresnijih slika recentnoga pjesništva u nas (Sirijci se kupaju u Sredozemlju). Na što, u već spomenutom Appendixu, prikaz imena stradalih, sada već izvjesno prošaranih izobatama, zorno upućuje na to o kakvom je kupanju riječ. Kao što bi, vjerujem, ovaj prikaz trebao uputiti na vrijednost zbirke koju današnje nestrpljivo čitateljstvo teško može dočekati s oduševljenjem. Sve do nekih novih mladoautorskih i mladočitateljskih „otkrića“ otkrivenoga.

No, čak i tada, siguran sam da će Overtonov prozor biti na svom mjestu. Jer europske su cigle, osim tu i tamo, prestale letjeti.

Sanjin Sorel

Lampedusa, splav meduza

  • Hrvatsko društvo pisaca 08/2021.
  • 104 str., meki uvez
  • ISBN 9789538152337
  • Cijena 90.00 kn

Mada Sorelova nova zbirka 'Lampedusa' ne odstupa drastično od prozora kroz koji gleda kompromisna većina ovdašnje inteligencije, treba reći da je njegova vjernost eksperimentu, već po sebi, spomena vrijedna: u razdoblju marketinški potpomognutoga bespoštednog 'obožavanja' metafore te recepcijskoga zatiranja drukčijih poetika poput stvarnosne ili vizualne poezije, naslovi poput ovoga vrijedni su komentara. (Franjo Nagulov, iz kritike)

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –