Saška Rojc : Puzzlerojc
Sašku Rojc zamišljao sam potpuno drugačije: sitnu, gotovo nevidljivu, mjestimično načitanu, britku, jebozovnu. Ali djevojka s kojom sam popio kavu na lovranskoj rivi nije bila ni blizu onoj slici koju sam u sebi stvarao nakon što sam čitao prošireno i ukoričeno izdanje njezine prvotno elektronske knjige »Puzzlerojc«. Barbika baudellairovski zeleno ofarbane kose kao da je izašla iz upozorenja: čuvaj se štrebera! I to u izdanju HBK-a, s primjernom grafičkom opremom. Kako nešto ovako izgledajuće može napisati onako suptilne i žestoke stihove!?
Bez obzira na iznenađenje i nemali izostanak oduševljenja pri susretu s pjesnikinjom, osjećao sam se privilegiranim, jer malo ljudi na svijetu, a kamo li u Hrvatskoj, uopće zna kako Aleksandra izgleda. I kako govori. I kako se, dok govori, zna zagledati u jednu točku i napustiti sugovornika kao bahati kapetan Kornate i djevojčicu u dječjoj spavaćici koju je netom s nje skinuo ne bi li u džep ili rukav sakrio njoj najzanimljiviji dio sebe. O tome sam - govori preko zacher torte - pisala.
Kada sam čitao njezin fragment, »kubanski plavo«, pomislio sam: istih smo godina. Ili je u gene kulture nepogrešivo i tragično upisna besmrtnost komunizma. Saška piše o tome kako ne zna tko je prije odustao od koga: komunizam od njezina oca, ili njezin otac od komunizma. Baš kao i ja, razmišljala je kako je puno lakše biti siromašan na pretoploj i pješčanoj Kubi nego u kakvom slavonskom selu, zgrčen od zime. Ili ličkom, naravno. Lakše je, i sam sam o tome sanjao na pjesku San Juana, biti siromah s plaže na kojoj je sve lijepo, toliko lijepo da te: »ljepota omete. pa: ne čuješ koji put vlastita crijeva, zaboraviš srušiti tiranina«.
Ne da ga zaboraviš srušiti Saška - govorila mi je hvaleći se kako je poznavala tipa koji je u Sao Paolu travestita zgrabio za jaja i tako ugledao najbolju pičku ikada - nego se tiraninu počneš obraćati kao zraku bez kojega nije moguće disati. Lovran je hladan i riječi su ubrzale. Rasla sam, govori u vrijeme kojega je obilježio »kaljašnikov, a i zbrojovka. pali su posteri sa zidova sobe«.
U vrijeme u kojemu je »nastupila era loše glazbe, loše poezije«, u vremenima ratnih ljubavi koje su trajale, točno do kraja rata. Rat je generacijska demarkacija ovdje, tu, gdje večeras sjedimo, razmišljam i čudim se kako mi i koliko poznato zvuče njezine pjesme, kao da mi ih posuđuje, kao da sam joj ih posudio, kao da su posuđene, kao da poznaju onu veličanstvenu generaciju djece koja je poznavala zlo osobnog vlasništva, makar ovo bilo i intelektualno.
Kada mi je pričala o tome kako je iskrenije biti djevojčica u našem zavičaju, znao sam o čemu govori. Njima manje lažu, rekla je. Ona i njezina sestra znale su da ne mogu postati strip junaci ni super heroji. To su i meni govorili kad sam bio mali. Ne zato što sam bio njezina sestra: govorili su da sam »knjakav«. Ipak smo preživjeli. Danas pijemo kavu. I pišemo. Oboje.
Nakon razgovora treba otići kući. Tamo gdje svatko od nas zna u kojem se kutku krije duh dolce garbo. Pitala me je kako mi je bilo u pubertetu. Druge su curice narasle preko ljeta. Ona je, kao i dječaci, ostala dijete. »Zašto dječaci skaču po vama kao manijaci...« uzalud je pitala. »Zašto ih psujete i kričite, ponekad pravite plačljivo lice, a nikad ne kažete razrednici ni pedagoginji?« Rekla je kako ih je odlučila cinkati, samo da drugi misle da i nju drpaju. I, jesi li to učinila, pitao sam je. Ne, rekla je, umjesto toga sav sam svoj rast usmjerila na sise.
Mi smo, dječaci, čini se ipak malo ranije, sav svoj rast usmjeravali na nešto drugo. Samo nesebični među nama usmjeravali su ga na, uglavnom tuđe, sise. Da smo bili pametniji, manje naivni, ili manje dobri, već smo tada trebali znati tko će nas i kada, kako i zašto izdati. Neki zato što nemaju sise; neki zato što su im male, neki zato što njih nitko nije drpao te su to morali, lažući pedagoginjama, izmišljati.
Znali bi i kako se sakriti od kapetana-erotomana koji su se hvalili gnječenjem tuđih jaja. I od generala, od maršala, od doktora i intendanata... ali bit će da je i nas, kao one koje su prelili kubansko plavim, u mijenjaju svijeta, omela ljepota. Zato i pišemo. Baš kao i Saška koja je, kao i njezina pjesma. Sva o nestajanju.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )