Srce na baterije, stihom na stih : O prijevodu poezije Snježane Vračar Mihelač

Srce na baterije, prema uputama ilustracija: Chatgpt

Sad već dosta davne 2018., u zagrebačkom Botaničaru, na Noć knjige, moderirala sam tradicionalnu priredbu Društva hrvatskih književnih prevodilaca Stihom na stih. Imala sam tada desetak uvaženih gošći i gostiju, književnih prevoditeljica i prevoditelja koji su čitali svoje prijevode poezije. Prije samoga čitanja odabranih pjesama dali su uvod: kontekst djela i ponešto o autorima, da publika dobije dojam o tome što je to što prijevodom ulazi u hrvatsku kulturu i književnost – jer to nikad nije samo pjesma. Kad je na nju došao red, sveučilišna profesorica i prevoditeljica Iva Grgić predstavila je svoju autoricu. Ne sjećam se imena pjesnikinje ni pjesama, morala bih potražiti, ali nešto što je prevoditeljica rekla o prevođenju poezije zauvijek mi se urezalo u pamćenje. Nikad prije nisam se usudila prevoditi poeziju, objasnila je, sve dok nisam susrela pjesnikinju koja piše na stranome jeziku. Naime, uvijek se misli da poezija govori tim nekim jezikom srca, i ne možemo je uspješno ni čitati, a kamoli pisati osim na materinjem jeziku. Ali upoznala sam autoricu koja piše na jeziku koji njoj samoj nije prvi, rekla je prevoditeljica, i to mi je dalo dopuštenje da se i ja okušam u žanru u kojem nisam kod kuće.

Izvukla sam tu situaciju iz mentalnog foldera osam godina poslije, povodom još jedne Noći  knjige – u prvim tjednima travnja 2026. – kad je stigao ovogodišnji poziv na Stihom na stih. Svake godine poziv pročitam, i ne prepoznam se u njemu – jer ne prevodim poeziju. Ali poeziju čitam, a prevođenje jest čitanje. Možda bih se mogla usuditi, vidjeti što mi je trenutačno na čitateljskom stolu pa krenuti od toga?

A na stolu, Srce na baterije.

Nisam bila sasvim precizna kad sam rekla da me baš poziv za sudjelovanje u Noći knjige potaknuo da obratim pozornost na poeziju na svom radnom stolu: bilo je i u samom pozivu nešto što je upalilo lampicu. Ove godine slavimo Pobratimstvo lica u sveMIRU, pisalo je, Ujevićev poziv na zajedništvo koji mi prevoditelji živimo svaki dan, premošćujući razlike između jezika i kultura. Budite most, ohrabrivao je tekst dalje, prevedite stihove koji šire mir, nježnost i razumijevanje. Uz dodatak opipljive empatije, pjesme iz zbirke Srce na baterije upravo su takve. 

Prije negoli sam upoznala poeziju Snježane Vračar Mihelač, upoznala sam njezin timeline na Twitteru. U to doba Twitter nije bio Muskova nepoznanica, već poezija. Zajednica nije bila masovna, već vrlo koncentrirana, u lirskom i u opažajnom smislu: svi smo se zakačili jedni na druge, na nerazrijeđeni izričaj u 140 znakova, ali i na sve ono što je lebdjelo okolo i možda će jednom stati u tvit, a možda i neće. Od te tviterovske 2010. do prve pjesničke zbirke Snježane Vračar Mihelač prošlo je ravno 12 godina; kao što i treba, poeziju se ne može požurivati. Kad zatvorim oči vidim modro rukopis je koji je pobijedio na natječaju Društva za afirmaciju kulture Presing za najbolju zbirku pjesama i zatim izašao kao autoričin književni prvijenac. Srce na baterije, drugu i sad već treći put ovdje spomenutu zbirku objavilo je Hrvatsko društvo pisaca krajem 2025. godine.

Autorica je rođena u Puli, živi i radi u Ljubljani kao slobodna novinarka, prevoditeljica i spisateljica. U intervjuu je rekla da je vještinu pisanja provukla kroz svaku svoju profesiju, a da ju je posao copyrighterice naučio ekonomiji jezika, i kako malo riječi nosi veliku težinu; nešto što mnogima od nas ostaje strmi nasip uz koji se nećemo lako popeti. S njezinim sam se iskrenim interesom za ljude i nenasrtljivim aktivizmom upoznala i prije pa sam ga lako prepoznala u pjesmama – ali mislim da se, suptilan kakav jest, otkriva svakom pažljivijem čitatelju i čitateljici. To je angažman koji se nipošto ne zadržava niti izvodi isključivo u jeziku, ali u jeziku počinje i završava. Poezija je to okrenuta ljudima i zajednici, katkad i otvoreno angažirana, ali u stalnom dijalogu s raznolikim licima autorskog ja. 

Poezija Snježane Vračar Mihelač dobro je mjesto za konstataciju da su nas u školi mnogim stvarima učili pogrešno. Pod nas mislim na svoju generaciju, godišta ranih osamdesetih, a strepim da je i danas sličan proces na djelu, jer i dalje se govori o obradi ili interpretaciji pjesme, o osnovnoj misli, o vrsti strofe, stiha i rime, čak i vrsti pjesme (a vrste su uvijek ponuđene, ne možete izmišljati svoje, ili možete, ali nema petice iz lektire). Kako je grozno, prisjeća se Stephen Fry, kad te u školi pozovu da reagiraš na pjesmu, da poeziju cijeniš i ocijeniš, a nitko te ne pozove da je praktično istražiš, da iskušaš pjesnički nagon koji je, opet će Fry u svojoj fantastičnoj knjizi The Ode Less Travelled, u svim nama, samo je sputan. Čime? Pa pogrešnim uvjerenjem da je poezija ili strogo akademska i tehnička, ili posve nasumična rabota. Mnogima se čini da postoji jasan put izučavanja glazbe, vrtlarstva ili slikarstva, Fry će dalje, dok poezija leži u nepristupačnoj močvari: nema staza, nema putokaza, samo iz blata vire kosturi davno preminulih pjesnika.

Školski kurikul koji se bavi pjesmama neće stvoriti čitatelje poezije. Ali za one koji su ustrajali usprkos besmislenim pitanjima o tome što je pjesnik htio reći – i shvatili da je pjesma najvitalniji, gusto spakiran oblik jezika koji svatko raspakirava na svoj način – stvari stoje drukčije. Njima, dakle, koje škola nije uspjela odvratiti od poezije pa su postali ne samo čitatelji nego i prevoditelji, upravo ta omražena lektirna pitanja odlično služe za seciranje onoga što u prijevodu treba sačuvati, a što se smije izgubiti.

Da, uviđam paradoks, ali doista, mnogo je toga što postižemo usprkos onomu što su nas učili, a ne zbog toga. 

Kad bi zbirka pjesama Snježane Vračar Mihelač ušla u školsku lektiru, u općenitom, informativnom uvodu moglo bi stajati ovako: 

Autorica piše slobodnim stihom, bez interpunkcije; nema strogih rima ni metričke sheme, stihovi su nejednake duljine. Ritam ne gradi na pravilnoj izmjeni naglašenih i nenaglašenih slogova, već na sintaktičkim figurama, opkoračenjima, grafostilistici i snažnim eufonijama (vidi glosar). To je intimna, refleksivna pjesma u kojoj je dominantan motiv putovanja te unutrašnje patnje na razini čovječanstva (ratovi), ali i na osobnoj razini (zadnji susret s njim).

Možda vam je sad sve jasno, a vjerojatno nije ništa. Sva sreća da idemo dalje, i postavljamo pitanje: kako sve to prevesti? I što je još važnije, zašto?

Prevoditelji često čeznu za dopuštenjima: gramatike, rječnika, priručnika, izvornih autorica i ciljnih čitatelja. Dugo traje dok sve te dozvole prikupimo, toliko dugo da nekad ni ne krenemo jer nam se proces čini pretežak i prekompliciran: razmišljamo zašto sve ne bismo trebali, zašto nismo dostojni, zašto će biti neizvedivo. More je razloga da odustanemo, ali barem jezero da jednostavno krenemo, i pratimo što se događa u procesu. Da se poigramo. Nema bolje platforme za igru i učenje od jezika, a nema gušćeg i koncentriranijeg od jezika poezije. 

Već sam rekla, puno čitam poeziju, a prevodim je u samo dva slučaja – i ovaj gore opisani, zaigrani, nažalost nije jedan od njih. Moj je prvi slučaj kad se pjesma nađe u prozi koju prevodim pa pomislim, ajde, dovoljno sam se potrudila oko cjeline, ako baš jako zabrljam, neće se baš jako vidjeti. Drugi je slučaj kad me netko zamoli. Tu pomislim, oni su iz nekog razloga mislili da ja to mogu, pa prije nego odustanem, mogu barem probati. Tako je bilo sada. Autorica me zamolila da prevedem naslovnu pjesmu iz njezine prve zbirke na engleski, i bila je zadovoljna rezultatom. To me ohrabrilo da u drugoj zbirci potražim nešto što bih mogla iskrojiti, ziheraški u meni stranom jeziku, pa se time ogrnuti kad izađem iz zone komfora. I tu na scenu stupa – ili se vraća – Noć knjige iz 2018., i Noć knjige nedavno.

Za ujevićevsko građenje mostova i pobratimstvo lica odabrala sam dvije pjesme iz nove zbirke, svaku iz drugog razloga. Dok ona gleda sunce drijema jer je o kćeri i o mladosti i o revoluciji i o granicama, a svi su mi se ti koncepti osobno iz temelja mijenjali u zadnjih 15 godina. Druga je pjesma, kojom ću se u nastavku temeljitije pozabaviti, Nekada su ratovi počinjali telegramom, a odabrala sam je zbog svjetionika i zbog telegrafa. Naslov me ritmom, a najviše atmosferom podsjetio na pjesmu Alena Brleka koju volim i u kojoj pjesnik kaže: Više ne gradimo svjetionike, imamo telefone. A drugi su razlog telegrafski stupovi iz Emersonova Waldena, gdje Dinko Telećan prevodi: Silno se žurimo izgraditi magnetski telegraf od Mainea do Texasa; ali moguće je da Maine i Texas nemaju jedan drugome ništa važno priopćiti.

Kad sam odabrala, trebalo je čitati – puno puta i svaki put s nekim drugim fokusima. Zovem taj proces dekonstrukcijom, jer prethodi rekonstrukciji u novom jeziku. Trebam sve to da detektiram pjesmost pjesme: što je čini poezijom i što želim, trebam i moram zadržati. Suprotno od Derride, mada mu pojam kradem: ne tražim gdje tekst puca, već gdje se neće slomiti ako ga stručno poduhvatim i prenesem preko jezika i svijeta. Što se ne smije izgubiti u prijevodu, a što se može, ako baš mora, žrtvovati?

Pa dekonstruirajmo skupa ovo:

Nekada su ratovi počinjali
telegramom

tračnice usporavaju vrijeme
u džepu mandarina
glas s radija izvještava
o vodostaju rijeka
lovim crte u prozoru
utrkuju se telefonski stupovi
jedan za drugim redovi voćnjaka
prometni znakovi uz prugu
vrtovi s plastičnim stolicama
grafiti na betonskim zidovima
dizalice u lukama
vjetar se provlači
između kiše u huk
vlak staje na stanici
ulaze izlaze ulaze

žena traži mjesto šljapka
sjeda nasuprot mene
osmijeh joj stišće oči
prekomjerno izlaže desni
velika naušnica se trucka
na ušnoj resici
moj život sažet
njenim gustim očima
osoljeni maslinici
guštik uz rub mora
zadnji susret s njim i mandarina
onda mi uzima ruku otvara dlan
prelazi prstima po brazdama
ustukne i protrne
utrkuju se sjene na našim licima
ona prva sječe šutnju –
vrijeme liječi sve
a ovo ti je badava
i izlazi iz kupea

napolju sniježi
s radija se sad
prostire rečenica –
nekada su ratovi
počinjali telegramom
danas ih nitko ne koristi

Trebala bih, naravno, ostati u pjesmi i ne miješati autoricu izvana s lirskim ja unutra, ali pročitala sam da se pjesme Snježane Vračar Mihelač rađaju u pokretu; to mi je na umu dok se krećem kroz stihove. Pjesma ima opipljivu atmosferu, gotovo filmski karakter: u širokom kadru vožnja vlakom i promatranje okoline; u krupnom kadru detalji iz kupea; fade out finale uz misli o prolaznosti, doslovnoj i metaforičkoj. 

Gledam vizualnu organizaciju teksta: kroz tri disparatne strofe ima stihova dužih i kraćih, i ne vidim formalnog pravila u njihovoj izmjeni. Pomislila sam najprije da su dugi stihovi više narativni, ono što se vidi kroz prozor vlaka, dok su kratki fragmenti zbivanja iznutra – ali nije tako, sve je izmiješano. Čini mi se da duljina stiha više prati emocionalni narativni tijek; mislim da ću to moći zadržati u prijevodu.

Gdje je ritam, čime se uspostavlja? Važan mi je, jer pjesmost je u njemu. Nabrajanje je ubrzavanje: redovi voćnjaka, prometni znakovi, vrtovi, grafiti, dizalice. Usporavanje je u detaljima susreta u kupeu, a opkoračenja se brinu za zvukovnu organizaciju, kontroliraju udah i stvaraju atmosferu: velika naušnica se trucka / na ušnoj resici; s radija se sad / prostire rečenica. Moguće da ću to uspjeti tako prenijeti, nije isključeno. Rime nema, ali pjesma je bogata zvukovima – i to mora ostati i u prijevodu jer, osim ritma, stvara i zvučnu kulisu: šljapka, trucka, huk. Slosh će se tu sigurno u prijevodu naći, za ostalo ćemo vidjeti.

Dok tako češljam tekst po lektirnim principima, dok ga obrađujem, vidim i puno toga za što ne nalazim ladicu. U školi ne bi dobro prošlo, ali sva sreća u školi nisam, ovdje smijem izmisliti vlastitu ladicu i u nju nabacati sve što nema svoje mjesto. Nazovimo to nosivim konstrukcijama pjesme, riječima i sintagmama koje čitam kao važne i snažne. 

Recimo, vidim odmah, naslov je izazovan. Nisu problem pojedinačne riječi, već prijenos u jezik koji nema padeže i drukčije slaže informacije: gdje je tema, a gdje rema, i što bolje najavljuje najavu iz naslova: back in the day telegrams announced wars ili telegrams announced wars back in the day? Nemam velikog slova ni interpunkcije da se na njih naslonim i pošaljem nedvosmislen signal, red riječi jedina mi je štaka.

Kretanje vlaka kretanje je pjesme: tračnice usporavaju vrijeme bit će spora rečenica, ako budem mogla birati – frazni glagol napisat ću tromije: rails slow time down umjesto rails slow down time, što je brže, pročitajte naglas. Trebat će obratiti pozornost na sve što ima veze sa željeznicom, oko nje se grupiraju motivi, morat ću im dati sličan zvuk ili teksturu, još ću vidjeti. Lovim crte u prozoru, vidim to, znam kako izgleda, sad samo moram napisati da se u engleskom vidi isto. 

U prvoj strofi glagola je manje, taj je dio pasivniji. U drugom dijelu nešto se zbiva, više je šuštanja i buke. Čini se jednostavnim za prijevod, ali nije ako znamo da se engleski sintaktički oslanja na imenice ondje gdje hrvatski voli glagole: logično, jer naš glagol sam po sebi nosi puno informacija, dok u engleskom za tko, što i kada često treba cijela imenička konstrukcija.

Na kraju bijela buka – telegrama, zujanja – i bjelina snijega. Prazna ploča, okretanje nove stranice, kao u slikovnici Lav i ptica, gdje snijeg pada iz duplericu u duplericu toliko da sve zamete, uključujući i ilustraciju. Trebam i to naslikati u drugom jeziku. 

Sve to dakle trebam naslikati: unutarnji lom uokviren putovanjem i čulnim motivima; mandarina, osoljeni maslinici (moćno slan pridjev, paziti da na engleskom ne ispadne bljutav!) i sinestezija gustih očiju, i svega gustoga dalje: guštika, zgušnjavanja. Gusto znači težinu i neprozirnost tuge, ali i bujanje života kad je guštik u pitanju; u engleskom vjerojatno neću moći zadržati ista riječ i isti korijen, razmišljam. I tako je i bilo.

To su eto naznake procesa. A fluidni proizvod je ovo:

Telegrams announced wars back in the day

rails slow time down
a tangerine in my pocket
the radio voice reports
on river levels
I chase streaks across the window
telegraph poles racing
rows of orchards one after another
road signs along the railway line
gardens with plastic chairs
graffiti on concrete walls
cranes on docks
the wind through rain
weaving into a howl
the train halts at the station
in out in everyone

a woman sloshing seeks a seat 
finds one opposite me
her smile squinting
the gum line overexposed
an oversized earring bobbing
on her earlobe
my life compressed
by her opaque eyes
salt-laced olive groves
brushwood by the sea 
the last time with him and the tangerine
she takes my hand then
turns up my palm
traces furrows with her fingers
flinches and shudders
shadows racing across our faces
she cuts through the silence first
time heals everything
and this was for free
then leaves the compartment

it's snowing outside
now from the radio
the unspooling of a sentence
telegrams announced wars
back in the day
and today they are used no more

Na kraju sam potražila ime pjesnikinje s početka. Riječ je o katalonskoj autorici Begonyi Pozo, talijanistici koja je zbirku kratkih, haikuu sličnih pjesama napisala na talijanskom dok je boravila u Rimu. Naziv zbirke je, u prijevodu Ive Grgić, Rimski pršljenovi i to mi se učinilo baš prigodno, u ovoj rekonstrukciji kičme prijevodnog procesa.