Suzy Lee : Val
Val
Ima sad tomu već davno, u kišnom studenom prije kojih pola godine, lunjala sam od štanda do štanda prvog dana Interlibera i pogled mi je privukla elegantno izdužena i minimalistički iscrtana plavobijela slikovnica. Nisam pročitala naslov jer sam se usredotočila na zalijepljeni Post-it – žuti kvadratić malo je kvario smireni i prozračni kolorit, ali poruku je bilo nemoguće promašiti. Pravilnim i krupnim slovima pisalo je: Listati polako! Glasno mi je odjeknula ta nijema zapovijed pa sam uzela slikovnicu i prolistala je, baš polako. I ponijela sam je doma da je mogu još polaganije prolistati. Na drugo, treće i četvrto polagano čitanje jako mi se svidjela, ali kako nije odmah došla na red za čitanje s djecom, nisam je doživjela kritički niti sam je teorijski dekonstruirala.
Jer božićne slikovnice pospremili smo tek prošli tjedan – pojma nemam zašto ih božićno ludilo uhvati čim prođe Božić – a sad, otkako smo iz sibirskih minusa uplesali ravno u saharske pluseve, dosta razgovaramo o moru pa sam se prisjetila plavobijelog Vala koji već neko vrijeme čami na polici. A sjetila sam se Vala i zato što u zadnje vrijeme osjećam potrebu uvođenja neke strukture u naša večernja začitavanja. Dosad smo to radili dosta stihijski, ja čitam tekst, usput komentiramo slike kako komu padne na pamet, ali sad me toliko prekidaju, stalno, oboje, da sam počela iskušavati novu metodu: najprije listamo i komentiramo slike, pa se onda u sljedećem čitanju koncentriramo na tekst. Pa ako imate sličnih izazova pri čitanju s djecom - slika ili tekst, i kojim redoslijedom – ova vam ih slikovnica rješava samim svojim postojanjem. Jer u njoj teksta - nema.
ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE
Djeci se, dakle, Val svidio i tražili su još i još, i dok smo se tako svaku večer bavili slikovnicom, moji su uvidi bivali sve dublji, i istraživanja sve obimnija. I mada kažu da interpretacija djela s autorima ne bi smjela imati previše veze, zadržavam štrebersko pravo da se ne složim s tim. A i volim dodati bilješku o autorici jer su to podaci do kojih se – zanemarimo li dvije, tri površne biografske rečenice – iznenađujuće teško dolazi.
Slikovnica je djelo južnokorejske autorice Suzy Lee, koja je studij slikarstva i ilustracije završila u Seulu i Londonu. Dobitnica je mnogih međunarodnih nagrada, a ova slikovnica osvojila je 2008. nagradu New York Timesa za najbolju ilustriranu dječju knjigu. Autorica radi tehnikom ugljena i akrilnih boja pa potom digitalno obrađuje svoje ilustracije. Linije su joj vješto osjenčane, promišljene i decidirane, i skladan kontrapunkt se stvara od plavetnog svijeta vode, i crnih mekih linija i ploha svijeta koji pripada protagonistici, djevojčici. Suzy Lee puno radi s prazninama i bjelinama koje čitatelji mogu sami popuniti, u glavi i u tekstu, ili ih jednostavno iskoristiti kao meditativnu stanku.
Ono što je posebno zanimljivo i što je podatak koji je teško naći - jest da je ova slikovnica dio trilogije, a osim Vala tu su Zrcalo (Mirror) i Sjena (Shadow). Sve tri slikovnice su pomno fizički konstruirane i dizajnirane tako da se čitaju u tri različita formata i na tri različita načina. Dok se Val otvara i čita kao položeni pravokutnik, s hrptom na kraćoj stranici, Zrcalo je sličnih dimenzija, ali otvara se po dužoj stranici pravokutnika pa tako sami format knjige, uspravan i uzak, oponaša zrcalo. Sjena je formatom nalik Valu, ali lista se poput zidnog kalendara, odozdo prema gore. Fizička konstrukcija svih triju slikovnica ima važnu ulogu u izgradnji i razvoju priče, a u radnji sudjeluje već spomenuti hrbat ili unutrašnja margina, tj. mjesto gdje se spajaju dvije susjedne stranice. Ta unutrašnja margina usmjerava i raspoređuje naraciju: u Zrcalu dijeli priču s lijeve strane i njezinu refleksiju desno, u Sjeni je u hrptu razina tla, iznad koje je stvarni svijet, a ispod hadovska sjena, dok je Val konstruiran po principu dvaju svjetova koja su isprva odvojeni, ali kako priča napreduje međusobno se približavaju, da bi se na kraju dotakla, preklopila i prožela, te se međusobno obogatila.
PLAVO-BIJELI SVIJET
A koja su to dva svijeta, i otkud njihova uzajamna početna skepsa? To su djevojčica i val, i na naslovnici oni supostoje harmonično: on plav, ona u svojoj crnobjelini. Djevojčica je na plažu došla sa ženskom osobom, vjerojatno mamom, prošetati uz ocean. Izdužene i prozračne stranice lijepo dočaravaju plažno i morsko prostranstvo, uz neizostavnu svitu pratećih galebova. Djevojčica trči plažom, ali blizina oceana je zaustavlja. Tu već dobro vidimo funkciju unutrašnje margine koja se ponaša poput paravana: kompaktnog i gustog, ali nevidljivog. S njegove lijeve strane je sigurnost i zaštićenost iz koje dijete dolazi, a s desne je ono neizvjesno i nepoznato što nezaustavljivo nadire.
Uskoro započinje igra u kojoj se djevojčica i val zadirkuju, približavaju i udaljuju. Ona radi korak naprijed pa dva natrag. Reži na val, pruža mu ruku pa je povlači, kontemplira što bi dalje. Val pripada plavom vodenom svijetu, a galebovi u stopu prate djevojčicu i ostaju na njezinoj strani priče. Prate je i kad je skupila hrabrost i ravno s hrpta – umjesto sa susjedne stranice - zakoračila u more, i u sretnoj igri i gacanju po plićaku, preuzela kontrolu. Kad se val osilio i krenuo prema njoj, uspjela je umaći u sigurnost susjedne stranice, i isplaziti mu jezik. Ali sljedeća duplerica donosi iznenađenje: stranice se spajaju, margina nestaje, i val uspijeva poklopiti dijete. Od tog mjesta, pomiješaju se boje i svjetovi, nema više okomice koja ih razdvaja.
Djevojčica je najprije mokra, zbunjena i nepomična na pijesku, ali vrlo brzo se sabere i počne skupljati igračke koje joj je val ostavio. Ostala je gomila morskih zvijezda, pužića i školjki, koje sretna pokazuje mami – na koju smo u ovoj igri zaboravili, ali koja cijelo vrijeme bdije i motri iz prikrajka. Na kraju njih dvije odlaze, pod suncobranom, i kako se udaljavaju, djevojčica se okreće i maše svom novom plavom prijatelju. I kako to kod dobrih slikovnica uvijek biva – pažljivi čitači i promatrači bivaju nagrađeni dodatnim prizorima i elementima fabule, jer na zadnjoj korici vidimo da je djevojčica u pregači od haljine ponijela pregršt školjki kući.
U jednostavnim ilustracijama puno je dubine i dodatnih elemenata za opsežnu naraciju. Galebovi koji prate djevojčicu sinkronizirani su s njom: skupa bježe, skupa se vraćaju, hrle u vodu i bježe iz nje. I val pokazuje karakter, jednako kao i djevojčica – uzmiče, napada, a najuvjerljiviji je kad se diže djetetu iznad glave i pokazuje svoj autoritet i moć, dovoljno strašno da ona uzmiče natrag u sigurnost crnobijele stranice. Osim što je predivno jednostavna priča ispričana iznimno kompleksno i duboko, tu je i divan i profinjen smisao za humor koji izbija iz interakcije djeteta i vala.
SLIKOVNICE KOJE NE OSTAVLJAJU BEZ TEKSTA
Ova slikovnica kroz niz promišljenih motiva zadire u velike ideje i otvara puno tema za razgovor s djecom. To je priča o susretu s prirodom, koja je privlačna i zazorna istovremeno te izaziva i divljenje i strah. Njezina promjenjivost i nepostojanost opisana je kroz gibanje valova. Posebno je dirljiv opis zaigranog djetinjstva – mama se cijelo vrijeme drži podalje i kao da šalje (vrlo važnu) poruku da se odrasli ne bi trebali upletati u dječje igre i menadžirati sva dječja iskustva. Svugdje gdje je plavo, dolazi ocean. A je li voda plava? Ostane li ti ruka plava kad je gurneš u vodu? Toliko je tema za razgovor.
U našem knjiško-slikovničkom pejzažu wordless picturebook baš i nije pojam – pretraga uglavnom vodi na neke samoizrađene, samonacrtane slikovnice, koje su također motivirajuće i poticajne, ali to nije to na što se misli kad se spomene slikovnica bez riječi.
Među klasike podžanra slikovnica bez teksta spadaju The Snowman Raymonda Briggsa (1978), priča o neizbježnosti nestanka i gubitka, a neizostavno se spominje i Clown Quentina Blakea (1995). Ja sam se s nekim primjerima upoznala kroz autore i autorice koji rišu i pišu slikovnice s jako malo teksta, ali usput rade i ove koje testa uopće nemaju. Autorica Lava i ptice Marianne Dubuc nacrtala je slikovnicu bez teksta La Mer, Shaun Tan (autor Crvenog stabla) dobio je mnoga priznanja za svoju beztekstualnu slikovnicu The Arrival, a među slikovnicama autora Knjige godine, Afonsa Cruza, posebno mjesto ima aktualni i zanimljivo osmišljeni Capital.
Kad u slikovnicama izostanu riječi, otvaraju se novi prostori – za maštanje, za stvaranje i izmišljanje priča. To djecu intrigira, potiče na opise i stvaranje sve složenijih tekstova, i – vlastitih slikovnica. Osim što vama nije dosadno čitati stalno isti tekst, pričanje priča kod djece jako rano razvija osjećaj kompetencije i samopouzdanja. Otvorena, kreativna naracija izvrstan je način za izgradnju pismenosti, vokabulara, razumijevanja i izgradnje svijesti o načinima na koje se priče strukturiraju.
Istina je, djeca uglavnom nisu navikla ulagati dodatni napor, u bilo što. I također je istina, nastavno na već spomenuti prijedlog za neupletanje mama i tata u dječje igre, da smo mi odrasli uglavnom za to krivi. Primjećujem to kad djeci u parku dajem precizne koordinate kante umjesto da ih jednostavno zamolim da bace papir u smeće, ili kad im doma pokazujem kako će izvući igračku koja je zapela ispod kauča, umjesto da ih pustim da sami spoje vlastite sinapse. Ali izazov da ulože dodatni napor u pričanje priče mogao bi biti i te kako velik uspjeh, posebno ako vaša djeca već vole slikovnice i pristupaju im s veseljem i povjerenjem. Samo im ponudimo staro ruho, ali s nečim novim unutra.
MOĆ NARACIJE
Vizualna literatura govori univerzalnim, svima razumljivim jezikom, činjenica je to koja je iskorištena u sljedećoj predivnoj priči, i koja bi mogla biti poticaj za sličan pothvat i kod nas.
Riječ je o projektu koji je 2012. g. pokrenuo IBBY, Međunarodno vijeće za dječju knjigu, na otočiću Lampedusi. Na talijanskom tlu površine jedva 20 km2, frekventnoj lokaciji na migrantskoj ruti, odlučili su utemeljiti knjižnicu – ali ne bilo kakvu, već onu u kojoj će biti knjige i slikovnice bez teksta, kao pomoć i podrška djeci migranata. Prikupljeno je više od 100 knjiga, i organizatori projekta ističu da je to jedinstvena zbirka. Iz perspektive onih koji vjeruju u moć slike i teksta, ova bi kolekcija trebala osnažiti male čitatelje, dati krila njihovoj mašti i pomoći u pričanju starih i stvaranju prijeko potrebnih novih priča.
Slikovne knjige su univerzalne knjige, jer u njima mogu uživati čitatelji svih dobi, razina načitanosti i nacionalnosti. I za kraj, ideja za nakladnike vizualne literature: znam iz prve ruke da je budžet za prijevode oskudan, ali ipak - angažirajte prevoditelja. Naslovi su vrlo često za prevođenje neočekivano zahtjevni.
*** Na korisnim informacijama o trilogiji Suzy Lee i konstrukciji Vala autorica zahvaljuje Silvi Tomanić Kiš iz nakladničke kuće ArTresor
Ilustracije omogućila: ArTresor naklada; © Suzy Lee
Val : slikovnica
- ArTresor naklada 12/2017.
- 40 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789538012150
Jednoga sunčanog dana razigrana i znatiželjna djevojčica susreće na plaži zaigran i moćan val. Od tih je jednostavnih elemenata korejska umjetnica Suzy Lee stvorila čudesnu slikovnicu kojoj je svaka pisana riječ suvišna. Osjećajni crteži i majstorska uporaba boje pripovijedaju priču o igri, o susretu sa snagom prirode i stvaranju novog prijateljstva.