Tomaž Grušovnik : Etika životinja

homo homini lupus (est)

U navedenoj skraćenoj verziji 495. stiha Plautove drame "Magarci" (lat. Asinaria), koja je vremenom postala sveprisutna poštapalica i jedna od najpoznatijih latinskih sentencija, možda su sadržana cijela dva načela odnosa čovjeka prema životinjama. U trenutku kada želi opisati bešćutnost, grabežljivost i nepredvidljivost u ponašanju čovjeka prema drugom čovjeku, Plaut poseže ni manje ni više nego za usporedbom sa životinjom. Naravno, književne, poslovične, umjetničke i filozofske usporedbe čovjeka sa životinjom nisu rijetkost, zapravo toliko su česte da bi ih mogli smatrati, a ako ne lajtmotivima onda barem učestalim i važnim čimbenicima svih varijanti ljudske introspekcije. Pa ipak, prije nego što Plautovu izreku intuitivno smjestimo u simbolički red u kojem se vuk pojavljuje kao utjelovljenje gore navedenih osobina, osvrnimo se na sam čin usporedbe tj. na sve ono na što upućuje Plautov modus operandi.

Antropomorfizacijom vuka Plaut na neki način u njegov oblik hipostazira (smješta) negativan set osobina. Time taj set osobina posredno udaljava od samog čovjeka uspostavivši oštru granicu između čovjeka i životinje ili čovjeka i prirode, dok istovremeno tim činom osigurava intaktnost pod pretpostavkom neodredivog i u svojoj ispražnjenosti čistog ljudskog duha. S druge strane, proces metafizičkog odvajanja čovjeka od prirode u Plautovo doba nije bio dovršen i neupitan čemu svjedoči i ova usporedba na neki način pretpostavljajući mogućnost moralnog djelovanja i kod životinja.

Ukratko, „protočnost“ između čovjeka i životinje o kojoj piše i slovenski filozof Tomaž Grušovnik u knjizi "Etika životinja" (Pergamena i Znanstveni centar izvrsnosti za integrativnu bioetiku, 2023., u prijevodu Ane Vlaisavljević) zadržana je donekle i ovdje, Plaut svojim načinom književnog izražavanja priznaje mogućnost moralnog karaktera životinjskog ponašanja, ali istovremeno nagovješćuje „rascjep“, svojevrsno „odvajanje“ čovjeka od životinje koje će svoj vrhunac doživjeti mnogo kasnije.

Kao stalni postav svakog dobrog školničkog filološkog rada i ovdje se pojavljuje uvodno poglavlje o etimologiji i značenju pojma „etike“, što je očekivano s obzirom da pred sobom imamo svojevrsnu znanstvenu monografiju o zbivanjima u području etike životinja. Naime, bez obzira na punktualnost i savjesno, pluriperspektivno razmatranje njegova značenja nemamo što zaključiti osim uobičajenog: „ovisi o subjektu, kontekstu i konsenzusu“, dijelom i zbog toga što smo u području humanistike, napose filozofije, u kojoj definicije i striktne odrednice nikad ne mogu imati činjeničnu prirodu.

Pojam etike u Grušovnika uvijek je u nastajanju i možda svoju neizmjernu složenost najjasnije kristalizira u toku teksta, a ne u statičnoj poziciji unutar njega čije koordinate određuje strukturiranje uvriježeno u praksi pisanja znanstvenih radova. Grušovnikova etika pojavljuje se više kao nekakva konkretna praksa, a manje kao apstraktan set pravila kojeg se pridržavamo prilikom našeg odnošenja prema drugim akterima u svijetu. Radi se o načinu odnošenja i ponašanju koje se može uzeti kao ispravno u izazovnim kontekstima, a tiče se jednako odgoja i dominantne ideološke potke (često upravlja našim ponašanjem, a da je nismo ni svjesni) kao i nekakvog prirodnog, univerzalnog morala.

U etičkom smislu čovjek, primjećuje Grušovnik, ima tendenciju naglašavanja svog posebnog statusa jedinog moralnog bića što podrazumijeva dakako i sužavanje opsega „etičke“ odgovornosti prema drugim bićima. Tu do izražaja dolazi važnost etike životinja koju će autor biti skloniji odrediti kao novu etičku teoriju „in toto“, a ne samo kao podvrstu etike tj. primjenu etičkih sustava na neko određeno područje.

Etika životinja Grušovnik Tomaž

Grušovnik razlikuje dvije varijante etike životinja, slabu i snažnu. Slaba varijanta etike životinja podrazumijevala bi proširenje obuhvata principa ljudskih etičkih sustava na životinjski svijet čime bi se životinje redefinirale kao možebitni moralni trpnici i „izvukle“ iz čeličnog stiska sveobuhvatne instrumentalizacije.

Nekoliko je idejnih osnova na kojima bi se mogla zasnivati slaba varijanta etike životinja od kojih je najrašireniji i najprihvatljiviji svakako utilitarizam čiji je glavni predstavnik Peter Singer, australski filozof i bioetičar, najzaslužniji za uopće postojanje teorijskog razmatranja problema etike životinja.

Snažna varijanta etike životinja podrazumijeva pravi paradigmatski zaokret u smislu radikaliziranja pozicije odnosu na tradicionalističku etiku. U njenim okvirima životinja postaje pravi moralni djelatnik, dakle „akter“, koji je sposoban slobodno i razumski prosuđivati i odlučivati se za određeno ponašanje. Ovdje se ne radi samo o proširenju obuhvata ljudske etike, nego o dubinskom prevrednovanju i decentraliziranju poimanja svega onoga na čemu se temelji čovjekova izuzetnost. Zbog svega navedenog nije teško za pretpostaviti da je snažna etika životinja znatno manje prihvaćena i često instinktivno odbačena u većini ozbiljnijih rasprava.

O kojem se to „instinktu“ radi, koji nepromišljeno odbacuje mogućnost „dijeljenja“ etike i morala sa životinjama? Taj instinkt djelomično se otkriva u već spomenutom Plautovom „načinu“, kao izdanak jednog drugačijeg misaonog sustava koji uz pomoć agambenovski rečeno antropološkog stroja neprestano odonda čini „rezove“ koji odvajaju ljudsko od neljudskoga. U pozadini svega može se naći strah od kontingencije, neobazrivosti prirode i smrti kao kraja koji sve postavlja u istu ravan. Bez svoje izuzetnosti čovjek se ne razlikuje, on „ne zna“, on samo jest dio prirode, on je sam raz-očaran u životinju. Autor će istaknuti kako snažna varijanta etike životinja uzrokuje neugodnu „mučninu“ i razbacuje naokolo raznorazne kategorije koje čine općeprihvaćenu ljudsku „dogmu“.

S druge strane dokazi za poricanje slabe varijante etike životinja mnogo su očitiji od dubokih razmatranja koja razotkrivaju tek natruhe „uraslih“ filozofija. Urbanističko smještanje klaonica na rubovima grada, njihovo tako reći sklanjanje od pogleda, uz kognitivnu disonancu koja je svojstvena mnogima i uzrokuje prilagodbu mišljenja koja nerijetko usmjerava ponašanje tako da osigura vlastitu moralnost uz minimalan gubitak ugode i udobnosti (dobra sam osoba unatoč tome što nastavljam jesti meso zaklanih životinja, one ne pate toliko, a meso mi se sviđa) očiti su primjeri „zatvaranja očiju“ ili „guranja glave u pijesak“ tj. poricanja jednostavnim zatajivanjem problema.

Da ne ostane sve samo na uočavanju i razmatranju Grušovnik se pobrinuo u poglavljima koja se tiču osmišljavanja općih kriterija za uvrštavanje životinja u kategorije moralnih trpnika ili djelatnika. Bez obzira na to što su uglavnom dobro promišljeni i uvjerljivi (neki od njih su razum, osjetljivost i sloboda), oni ipak uvršteni u nekakve simplističke etičke formule izgledaju poput nepotrebno usložnjenih racionalizacija koje ovise o dobroj volji čovjeka kao gatekeepera za predjele etike i morala. Od daljnje racionalizacije bi ovdje trebalo odustati uzimajući u obzir neposredno iskustvo te uvide iz biologije, kemije i anatomije koji su nam već dovoljni (naravno samo ukoliko se oslobodimo ekstremnog skepticizma u obliku solipsizma) dokazi životinjske boli i patnje, sposobnosti donošenja odluka, prosuđivanja i slobodnog ponašanja. Grušovnik se priklanja ponešto umjerenijoj ideji „etičkog gradualizma“, kojom vješto izbjegava krajnje pozicije, a ujedno njezinim stupnjevitim, kaskadnim moralnim vrednovanjem života otklanja mogućnost ogrješenja čovjeka o čovjeka.

Unatoč tome što nam autor poučnom katalogizacijom različitih usmjerenja i pobrojavanjem praktičnih primjera na papiru nastoji demonstrirati veliku složenost ovog problema ipak je on dubinski, ispod površinske iluzije, jednostavan. Toga je na trenutke svjestan i Grušovnik pa navodi riječi jednog od komentatora koji je ustvrdio da je već i pet minuta razmišljanja o problemima etike životinja dovoljno da se dođe do istih, „zdravorazumskih“, rješenja do kojih su došli brojni veliki mislioci u svojim velebnim racionalizacijama. Teško da valjanim pristupom možemo smatrati i razradu problema u okvirima formalne logike, na način da se slučajevi rasprostru u ravni simboličkih formula, skupova i njihovih elemenata. Etika, što će potvrditi i Grušovnik, nije samo set apstraktnih pravila i zakona koji nam služi kao referentna točka prilikom djelovanja pa ju samim time nije ni odveć produktivno iskušavati u nekakvim strogo određenim okvirima, tim više da se ne upletemo u modernoj etici tako prisne metode misaonih eksperimenata o etičkim dilemama. Izvesti nekakav apsolutan model koji će biti sveprimjenjiv i moralno neupitan nemoguće je.

Grušovnik je mogao malo popustiti uzde i više se prepustiti spekulaciji jer je najbolje uvide dao u poglavljima koja eksplicitno otvaraju tkivo onog već spomenutog „instinkta“ koji organski poriče svako proširenje i prevrednovanje etike. Povijesnim pregledom teorijskog i praktičnog odnošenja čovjeka prema životinjama Grušovnik je uvjerljivo dokazao kako pravog, linearnog napretka u tom smislu nema, nego baš naprotiv, prije bismo mogli govoriti o svojevrsnoj regresiji koja svoj vrhunac ima sada ili je tek nedavno imala.

Temeljno preoblikovanje našeg odnošenja prema životinjama u smislu dokidanja moralno upitnih praksi poput nehumanog (!) eksperimentiranja, ekstenzivnog uzgoja za klanje i drugih oblika njihove eksploatacije uzrokovalo bi neslućene promjene na svim razinama društva kakvog poznajemo. Također, proširenjem etičkog limita kojeg zagovara Grušovnik u problemu se neće naći samo ljudski antropocentrizam ili uvjeti koji omogućuju čovjekovo samoproglašenje upraviteljem svijeta, nego i čitava društvena organizacija koja počiva na reprodukciji „sarkofagije“ (mesojedstvo) i praksama koje su sa stajališta etike životinja moralno neprihvatljive.

Gospodarska osnova suvremenog društva možda će biti i najveća prepreka u svakom uvjetno rečeno napretku u moralnom smislu, a to je čini se ista ona nepremostiva prepreka na koju su naišli i svi oni koji aktivno promišljaju o problemu klimatskih promjena. U jedno možemo biti sigurni, oči koje vide, uši koje čuju i glava koja misli nepravdu prema životinjama prebiru po samoj srži dominantnog poretka koji je urastao do te mjere da se od čovjeka jedva može odvojeno promatrati i stvari će se na tom planu odvijati vrlo sporo.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tomaž Grušovnik

Etika životinja : O prekovrsnoj gostoljubivosti

• Prijevod: Ana Vlaisavljević
• Pergamena, Znanstveni centar izvrsnosti za integrativnu bioetiku 06/2023.
• 255 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789536576876

Osnovna je svrha knjige Tomaža Grušovnika 'Etika životinja' analiza širokoga i prilično i razgranatog područja za koje se u slovenskom jeziku uvriježio izraz 'etika i živali', a na hrvatskom 'etika životinja', koji oponaša engleski termin 'animal ethics'. Kao što možemo primijetiti, taj je izraz dvoznačan, s jedne strane, 'etiku životinja' možemo razumjeti kao 'ljudsku moralnu odgovornost prema životinjama', a s druge stane kao 'etiku koju imaju životinje'. Razlika između ta dva poimanja je ogromna.