U potrazi za formulom opstanka časopisa u kulturi
Nije mi svejedno na listi odbijenih časopisa (u sklopu potpora izdavanju časopisa u kulturi Ministarstva kulture) pročitati i imena onih koje pamtim još iz svojih formativnih, studentskih godina (Čovjek i prostor, Gordogan, Quorum, Život umjetnosti...) ili iz kasnijeg razdoblja (Libra Libera, Up & Underground...), jer siguran sam da njihov "isključujući faktor" nije nekvaliteta sadržaja nego npr. nemogućnost osiguravanja kontinuiteta i ritma izlaženja (uključujući i isplate honorara suradnicima) zbog: nedostatnih sredstava kojima raspolažu, kako vlastitih tako i "potpornih", gotovo nepostojeće distribucije (što utječe i na gubitak publike), a vjerojatno i zbog kašnjenja s realizacijom programa ili kakvih administrativnih razloga. U nekim normalnim vremenima po knjižni sektor bio bih među prvima koji bi zagovarao "treniranje strogoće", ali vremena već predugo nisu normalna, knjižni sektor već nepodnošljivo dugo djeluje u okolnostima koje su destruktivne po knjigu & čitanje. Pa tako i po časopise (i ne samo književne!) u kulturi.
Danas i nije tako jednostavno odgovoriti na pitanje tko je sve tome kriv, slagalica je s vremenom postajala sve složenijom, no izvjesno je da nevinih nema, kao i da nam neke vanjske okolnosti nisu uvijek išle u prilog. Krivih poteza je bilo i u knjižnom sektoru (u ovom slučaju i ne samo kod izdavača časopisa), u resornim ministarstvima, nedovoljno osmišljenim mjerama državne (kulturne) politike prema knjizi koje bi sektoru knjige trebale biti potporanj... lista je dugačka, no ovaj tekst nije ta analiza.
Ali, ako želimo popravljati stvari prije svega moramo (naučiti) razgovarati i moći poslušati i čuti jedne druge. Pa onda pokušati i razumjeti (u slučajevima kada se očito ne razumijemo ili ne slažemo) o čemu govorimo. Razgovarati smireno, što ne znači da ne smijemo i temperamentno, ali sučeljujući argumente i kontraargumente.
U takvoj vjeri u dijalog ne jednom sam se zalagao za npr. razgovor nakladnika i autora, pa nakladnika i knjižara, pa onda svih nas iz knjižnog ceha s predstavnicima resornih ministarstava i agencija... jer, ponavljam, ako nećemo sjesti za stol i kvalitetno razgovarati o problemima koji nas muče teško da možemo ono što nije dobro mijenjati/popravljati na bolje.
Nisam protiv korištenja medija kao platformi komuniciranja poruka u situacijama kada su evidentni problemi u drugim načinima komunikacije, ali ping-pong izjavama i priopćenjima i sl. ne može se i ne smije zamijeniti sadržajni, dobro pripremljen razgovor. Svojevremeno je udruga Knjižni blok pokazala i volju i umijeće potičući i organizirajući razgovore unutar i oko knjižnog sektora i, ovisno o temama, uspijevala za stol dovesti praktično sve dionike knjižnog sektora, uključujući i predstavnike državnih struktura s kojima je hrvatska knjiga povezana. Ponekad se nakon toga pokrenulo nešto dobro, a ponekad nas razgovori nisu pomakli s mrtve točke, jer ili ih nismo znali nastaviti ili nismo iznjedrili kakvu dobru ideju, način kako poboljšati sustav.
Na žalost, udruga Knjižni blok danas više nema tu snagu, a u ovom trenutku ne želim dalje elaborirati što je dovelo do toga. Samo ću reći da smo nakon šest godina aktivnog djelovanja i pokušaja domišljanja nekih novih kulturnih politika i mjera neophodnih za stabilizaciju sektora knjige shvatili poruku koja nam je početkom svih ovih godina opetovano stizala.
Nisam protiv korištenja medija kao platformi komuniciranja poruka u situacijama kada su evidentni problemi u drugim načinima komunikacije, ali ping-pong priopćenjima i sl. ne može i ne smije zamijeniti sadržajni, dobro pripremljen razgovor.
Stoga, ono što mi preostaje jest da koristeći platformu i prostor portala Moderna vremena javno pozovem, zamolim (nije mi teško) nadležne u Ministarstvu kulture da po vlastitom izboru sudionika što hitnije organiziraju tematski radni sastanak s predstavnicima uredništava časopisa u kulturi, za početak onih koji izlaze kao tiskane publikacije a subvencionirane su (ili su bile donedavno) u prvom redu kroz mjeru potpore časopisima Ministarstva kulture (i eventualno lokalnih struktura), i da u međusobno iskrenom, stručnom i argumentiranom razgovoru pokušamo vidjeti kakvu časopisnu scenu želimo u Hrvatskoj, koji su mogući modeli njezinog opstojanja, dolaska do čitalačke publike itd.
Taj se razgovor ne može svesti na pitanje/problem samo pojedinih časopisa, već se mora voditi na razini potrage za cjelovitim i sinergijskim rješenjima, što znači da bi u idućem koraku Ministarstvo kulture trebalo pronaći i način radnog uključivanja Ministarstva znanosti i obrazovanja i ureda za kulturu barem nekoliko većih gradova (Zagreb, Rijeka, Split...).
I odmah treba biti jasno da jedan radni sastanak neće biti dovoljan, ali on bi bio početak kvalitetnije i sadržajnije komunikacije. Baš kao što bi zaseban sastanak trebalo organizirati i s predstavnicima elektroničkih publikacija (e-magazina, portala...) u kulturi, i u tom segmentu potražiti i opet sustavna rješenja bazirana na kvaliteti projekata a ne na interesnim "doskočicama" pojedinih interesnih grupa o profitnosti/neprofitnosti medija tj. izdavača.
U svakom slučaju, olako gledati da s hrvatske kulturne scene nestaju časopisi koji svoje mjesto već sada imaju u bilo kojoj objektivnoj povijesti hrvatske kulture bio bi naš zajednički poraz, a da paradoks bude veći, sve se to događa u godini u kojoj napokon krećemo s provođenjem Nacionalne strategije poticanja čitanja!