Velimir Visković : O 'Hrvatskoj književnoj enciklopediji'
Neposredan povod ovom razgovoru je nedavno objavljivanje 4. sveska "Hrvatske književne enciklopedije" Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža čime je ovaj veliki izdavački, no prije svega i kulturološki pothvat nakon desetak godina rada uspješno priveden kraju. S glavnim urednikom, ujedno i idejnim začetnikom enciklopedije Velimirom Viskovićem razgovarali smo o tome kako je uopće došlo do ideje za pokretanje ove edicije, o glavnim suradnicima na projektu, konceptu same enciklopedije kao i o ozračju unutar kojeg je nastajala HKE.
Hrvatska književna enciklopedija 4
Nenad Bartolčić: Kako se osjećate sada kada je projekt "Hrvatske književne enciklopedije" napokon završen?
Velimir Visković: Javnosti je poznato da smo imali velikih problema u radu, da smo se permanentno suočavali s neprijateljskim stavom uprave Zavoda, točnije Vlaha Bogišića, koji je na sve moguće i nemoguće načine, upravo manijakalnom energijom, onemogućavao projekt postavljajući nam svakodnevno prepreke. Bilo nam je doista vraški teško, na trenutke se činilo i da ćemo izgubiti bitku, pa i izgubili bismo je da nije bilo podrške javnosti prije četiri godine kad smo odlučili naše probleme iznijeti pred javnost. Ipak je rukovodeća pozicija u Leksikografskom zavodu isuviše javno eksponirana, a da bi informiranom dijelu javnosti bilo nepoznato kako je političkim dekretom na čelnu funkciju Zavoda postavljen "čovjek s problemom". Teško je očekivati od politike da prizna svoju pogrešku i tog čovjeka makne s čelne funkcije, ali smo bar dobili zaštitu i omogućeno nam je da projekt privedemo kraju.
Međutim, u samom radu, osobito u komunikaciji s najbližim suradnicima zapravo imao sam nevjerojatnu sreću, doista privilegiranu situaciju da radim sa svojim najboljim prijateljem, izuzetnim intelektualcem, Zoranom Kravarom, da svakodnevno surađujem s Vesnom Radaković Vinchierutti i Jasnom Bašić kao najbližim suradnicama.
Naravno, sada kad se pojavila i završna knjiga ove četverosveščane enciklopedije, za koju je Bogišićev šogor Miljenko Jergović prije samo tri godine najavljivao da se nikad neće pojaviti i kako je to "Viskovićeva hidrocentrala u pustinji", osjećam neku vrstu zadovoljstva i olakšanja. Stvorena je fama kako se naša enciklopedija rađala jako dugo, da smo jako kasnili. Pa i vi kažete, "napokon se pojavila". Znate, neki jednosveščani projekti su u zavodu pokrenuti kad i naš pa se još nisu pojavili. Rijetke su naše enciklopedije i leksikoni (osobito u kojima ima istraživačkog posla), gdje se jedna knjiga radi manje od tri godine.
Osim toga, našu je ediciju radio iznimno mali broj urednika tako da su njihove redaktorske norme bile najveće u našoj kući! Utoliko doista imam osjećaj zadovoljstva da smo enciklopediju uspjeli realizirati točno onako kako sam je prije desetak godina bio zamislio!
Moje "napokon" nije bilo mišljeno u smislu da je projekt (pre)dugo trajao, već pretpostavljam da je uslijedilo veliko olakšanje po završetku projekta, izlasku i posljednjeg, četvrtog sveska iz tiska.
Naravno, kada čovjek radi deset godina jedan posao, slijedi jedna vrsta rasterećenja; ja sam u tih desetak godina praktično svaki dan provodio u Leksikografskom zavodu bar deset sati, od devet do devetnaest sati navečer, i radio dominantno na toj enciklopediji... i onda je normalno da po završenom poslu osjetite olakšanje. Oslobađa vam se jedan neuobičajeni višak slobodnog vremena, pa sam odjednom nakon izlaska enciklopedije dobio mogućnost da u studenom i prosincu organiziram u HDP-u čak tri velika skupa - o Ivi Andriću, Predragu Matvejeviću i Bori Ćosiću. A oslobodilo mi se vrijeme i da napišem knjigu o nastajanju ovog projekta, neku vrstu memoarsko-polemičke knjige, koja bi trebala izići iz tiska do ljeta.
Moram priznati da mi se na promociji "Hrvatske književne enciklopedije" jako dopalo što ste posebno istaknuli da je rad na enciklopediji bio pravi ekipni rad, naglasivši pri tome podršku i Vama i projektu jednog dijela ljudi u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, a sve to u prilično turbulentnim okolnostima u kojima se Zavod tada nalazio.
Kako ih ne bih spomenuo, oni koji su surađivali na enciklopediji znaju tko su Vesna Radaković-Vinchierutti i Jasna Bašić. To su prije svega sjajne žene, iskusne urednice, koje osim profesionalnih kvaliteta imaju i upravo nevjerojatne ljudske vrline. Dugujem im golemu zahvalnost jer su ostale uz mene opirući se svakodnevnim pritiscima, bilo da se radilo o perfidnim podmićivanjima ili o brutalnim kažnjavanjima; one su unatoč svemu dosljedno ostale vjerne projektu, pa i meni osobno; bez njih ove enciklopedije ne bi bilo.
Znate, nije se lako sukobiti s upravom ustanove u kojoj radiš. Hajde, vjerujem da bih ja negdje i mogao naći alternativni posao, mogu računati i na nekakvu podršku u javnosti, a da je loše krenulo, one su mogle ostati i bez posla. Unatoč tome, apsolutno su bezrezervno stajale uz mene. To što sam rekao na promociji bio je moj mali pokušaj oduživanja za svu potporu koju sam imao u njima, a i za potpunu posvećenost radu, jer smo zbog Bogišićevih pritisaka imali faze kada smo morali subotama i nedjeljama dolaziti u Zavod i raditi kako bismo spasili projekt.
Morate razumjeti da su to žene s obavezama prema djeci, muževima, unucima... i kada ih uspijete pridobiti, kad one tu enciklopediju osjećaju kao nešto svoje, kad toliko toga žrtvuju, onda ako imate imalo ljudskog i profesionalnog poštenja, morate - u trenutku kad su reflektori fokusirani na vas - naglasiti kako postoje i neki koji nisu osvijetljeni reflektorima, ali su s vama tu enciklopediju sukreirali. Uloga glavnog urednika najbliža je ulozi kapetana broda, ili glavnog kirurga; neosporno je važna, ali bez dobre ekipe ne možete ništa.
A i inače, za enciklopediju na kojoj je surađivalo oko 300 ljudi odviše bi pretenciozno i neodmjereno bi bilo da ja sada kažem kako je to "moja enciklopedija". Ona je "moja" u smislu da sam ja, recimo, 30 godina smišljao koncept, usudio bih se čak reći da je taj koncept relativno originalan: u ovome trenutku u svjetskoj književnoj leksikografiji nema nacionalne enciklopedije koja donosi tu širinu informacija.
No, moramo biti svjesni i da je originalnost u enciklopedistici relativan pojam, nisam počeo ni iz čega; listao sam i proučavao strukturu sličnih enciklopedija, preuzimao ono što one imaju i što sam mislio da je dobro, da nama odgovara... Sve to uneseno je u elaborirani koncept enciklopedije, a onda smo Zoran Kravar i ja dalje razrađivali abecedarij i još neke stvari dodavali.
Da nije bilo Zorana Kravara, sigurno ne bismo imali tako dobro razrađenu metriku, versologiju... Možda čak po mom mišljenju i previše razrađenu, ali kada imate u timu Zorana Kravara, koji je naš ponajbolji versolog, onda mu morate dopustiti da se malo iživi (smijeh) tako što ćemo imati detaljno opisane sve vrste hrvatskog stiha. Ili kada uzmete za urednicu jednu Maju Bošković Stulli, naravno da ćete joj prepustiti da ona definira pojmovnik vezan za usmenu književnost, a vi ćete potom provjeriti samo nije li možda u nekim segmentima taj strukovni pojmovnik u koliziji s općim konceptom...
Kad imate takve vrhunske specijaliste, onda je glavnourednički osnovni problem kako uklopiti njihovu koncepciju struke u gabarite projekta, kako da odmah uočite koliko su natuknice koje oni predlažu u skladu sa samim konceptom enciklopedije.
Mislim da smo tu uspjeli jako puno napraviti, i posebno mi je dragocjen bio doprinos Zorana Kravara, osobito u prvoj fazi rada; zbog bolesti on je u zadnjim dvjema knjigama bio manje angažiran. Gotovo je prestao dolaziti u Zavod; to je koincidiralo i s pojačanim pritiscima uprave na redakciju; takva presija njemu je bila potpuno nepojmljiva; tolika količina nekolegijalnosti! Znao je kako i koliko radimo i bio je posve solidaran s redakcijom. Viđali smo se potom izvan Zavoda, ja ga i danas često posjećujem u njegovoj kući Samoborskom gorju, slušamo tamo satima ozbiljnu glazbu iz njegove goleme diskografske kolekcije, šetamo po okolnim brdima.
Vodili smo u to vrijeme duge razgovore o raznim temama, ali molio me da mu ne govorim u situaciji u Zavodu jer to kod njega izaziva stanje stresa. Mislim da mi je to prijateljstvo sa Zoranom, koje je ojačano u zajedničkom radu na enciklopediji, također nešto što je dragocjeno iskustvo; nešto što je pomoglo da zadržim psihičku stabilnost i privedem posao kraju. Prekrasna je stvar kad zavrijedite prijateljstvo jednog doista iznimno senzibilnog, etičnog i pametnog čovjeka, a sjajna je stvar kad u njemu nađete i profesionalnog suradnika.
Ne znam hoće li zvučati prepotentno, ali mislim da je moja glavna urednička vrlina to što znam odabrati pametne i sposobne suradnike; divim se njihovu znanju, a nemam komplekse; znam s njima surađivati, ne osjećam se ugrožen njihovim znanjem. Imati dovoljno sigurnosti u sebi, znati obuzdati svoju taštinu, kako bi mogao raditi s nekim tko je stvarno na rubu genijalnosti, mislim da je to važna osobina za urednika enciklopedije.
A imati, s druge strane, kao najbliže suradnike Jasnu i Vesnu, velika je stvar. Nisam njihov dužnik samo na razini tehničko-izvedbenih stvari oko enciklopedije, nego sam imao u njima snažan osobni psihološki oslonac.. I možda mi je zaista, a kažete da ste primijetili na promociji, zadrhtao glas... čemu inače nisam sklon, nisam neki plačljiv tip.
Bio je to jedan svečani trenutak, pred velikim brojem ljudi iz javnog života i medija, bili su tu i predsjednik države i ministrica kulture i rektor i predsjednik HAZU... Mislio sam da je primjereno da tu prije svega zahvalim najbližim suradnicima, nisam očekivao da će mi zadrhtati glas, ali nisam se sramio zbog toga.
No, da zaključim, ako mi se katkad omakne izraz „moja enciklopedija", to je samo afektivno posvajanje; duboko sam svjestan da je na njoj radilo 286 autora tekstova, a kad tome pribrojim još ljude koji su se bavili ilustracijama, grafičkim dizajnom, prijelomom, korekturom, onda je ukupno radilo oko 300 suradnika. Na njoj su surađivala praktično sva imena koja nešto znače u hrvatskoj znanosti o književnosti...
Uključena i generacijski dosta široko....
Da, imamo suradnike od novaka pa do veterana poput Žmegača i Flakera, stvarno jedna lijepa kombinacija iskustva, stručnjaka međunarodnog ugleda, i ljudi koji tek počinju. Ima u ovakvim edicijama dosta tema na koje ne treba trošiti znanstvene veličine; može uz dobru redakturu neke teme kvalitetno obraditi i inteligentan novak...
Što je, dakle, to što ovu enciklopedije razlikuje od sličnih enciklopedijskih izdanja u svijetu?
Većina književnih enciklopedija, pogotovo ovih nacionalnog tipa, jesu u osnovi leksikoni pisaca prošireni leksikonima književnih djela. To dakako imamo i mi kao osnovu naše enciklopedije; međutim, imamo uz to i članke koji se odnose na književne rodove i vrste, od onih velikih tipa "Drama", "Lirika", "Ep", "Roman", "Novela", "Književna kritika"..., koji obasežu 2-3 tisuće redaka, pa do "Aforizma", "Grafita" i "Vica", koji imaju stotinjak redaka. Imamo dakle i granične žanrove, npr. "Biografija", gdje postoji određena veza između historiografije i literature, također i članak o stripu u kojem smo se bavili scenarijem za strip, a imamo i "Filmski scenarij", "TV dramu" i "Radio-dramu"...
Sastavljanjem članaka posvećenih tim rodovima i vrstama, budući da svaki od tih segmenata donosi preglede od njihovih početaka do danas, mogli bismo sastaviti vrlo iscrpnu povijest hrvatske književnosti. Druga bi se moguća povijest hrvatske književnosti zasnivala na sukcesiji stilskih epoha, od srednjeg vijeka pa do postmodernizma, imamo zastupljene sve važnije epohe.
Tu su i neki književni fenomeni, pravci, pokreti, škole, koji nisu obilježili cijelu epohu; primjerice, obrađen je FAK kao pojam, ili kvorumaši, krugovaši, razlogovci.... pa književne i teorijske škole, npr. zagrebačka stilistička škola. Povezivanjem tih članaka koji se odnose na književne epohe i pravce mogli bismo također dobiti jednu temeljitu i vrlo široku povijest hrvatske književnosti.
Ono što čini važan dio naše enciklopedije jesu i relacije hrvatske književnosti prema svjetskoj književnosti koje se postižu kroz dvije vrste članaka. S jedne strane imamo otprilike oko tisuću članaka posvećenih velikim svjetskim piscima, ali u članku o recimo Shakespeareu u fokusu nije toliko opći prikaz njegova opusa već hrvatska recepcija Shakespearea. Dakle, obrađujemo tradiciju prevođenja Shakespearea, izvedbe na hrvatskim pozornicama, tradiciju hrvatske šekspirologije, jer dosta se pisaca i književnih znanstvenika bavilo Shakespeareom. Slično je i s Danteom i drugim velikim piscima, a posebna su recimo kategorija pisci koji su se bavili hrvatskim temama.
Znači, obrada stranih pisaca je kroatocentrična. U članku o Danilu Kišu reći će se nešto o njegovu opusu, ali nas zanimaju prije svega knjige Danila Kiša objavljivane ovdje, a ovdje je objavljeno prvo izdanje "Grobnice za Borisa Davidoviča", ili prvo izdanje njegovih "Sabranih djela". S druge strane, svakako treba apostrofirati i Kišov utjecaj na hrvatske pisce koji su se pojavljivali 80-ih i 90-ih godina.
Kao što je primjer i članak o Raymondu Carveru...
Da, u tom članku se dominantno govori o utjecaju Carvera na hrvatske suvremene autore posljednjih dvadesetak godina.
Također, u enciklopediji imamo članke o književnim vezama naše književnosti sa stranim književnostima, npr. u članku o englesko-hrvatskim književnim vezama obrađujemo prevođenje engleskih pisaca na hrvatski jezik, također i obratno, hrvatskih pisaca na engleski. Tu su obrađeni i poticaji koje smo dobivali iz engleske književnosti, počevši od npr. Lawrencea Sternea ili još ranije, od Shakespearea, pa do suvremenih engleskih pisaca koji su imali određen utjecaj na hrvatsku književnost.
Važan dio enciklopedije su i književni časopisi i novine; pokušali smo uključiti sve književne časopise, ne samo koji su izlazili na hrvatskom jeziku nego recimo i talijanske ili njemačke časopise koji su izlazili na području Hrvatske ili strane časopise u kojima su surađivali hrvatski pisci. Ta grupa članaka obuhvaća oko 800 jedinica, a obradili smo i političke novine koje su imale važne kulturne i književne uloge, u kojima su surađivali poznati književnici.
Potom su tu članci o institucijama hrvatske književnosti: "Društvo hrvatskih književnika", "Hrvatsko društvo pisaca", "Hrvatsko novinarsko društvo", "HNK"... ali i neka posebna društva, primjerice "Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima", te razni drugi oblici književnih udruga koji su imali utjecaj na hrvatsku književnost.
Veliku smo pažnju posvetili i strukama koje ne pripadaju književnosti, međutim važne su za opstanak i razvoj književnosti, tako da imamo velike članke o tiskarstvu, knjižarama, o grafičkom dizajnu, književnim arhivima...
Posebno poglavlje čine i prevoditelji; donosimo biografije svih najvažnijih hrvatskih prevoditelja, ali i stranih prevoditelja koji su prevodili s hrvatskog jezika na strane jezike, a i inače je uzajamno prevođenje obrađeno u velikim člancima o odnosu hrvatske i drugih svjetskih književnosti.
Opišite malo cijeli taj proces nastajanja "Hrvatske književne enciklopedije", od trenutaka kada je tek počela zadobivati svoje osnovne obrise pa do danas kada je dovršena.
Ja sam 2001. godine kad je došla nova uprava na čelu s Tomislavom Ladanom podnio prilično detaljan elaborat na petnaestak stranica, on je tada vrlo benevolentno prihvatio taj moj elaborat, nije imao bitne primjedbe na njegov sadržaj. Samo mi je rekao da bi bilo dobro da umjesto tri sveska koliko ja tražim predložim da sva građa bude prezentirana u jednoj knjizi, ali da pritom ne moram reducirati stvarnu količinu građe. Time bismo zadovoljili novu rukovodilačku garnituru koja je 2001. s njim postavljena na vlast u Zavodu (mislio je na ravnatelja Bogišića i članove ravnateljstva Klemenčića i Ravlića, koji su doista u to vrijeme govorili kako bi trebalo ići na niz manjih komercijalnih izdanja jednosveščanika i leksikona).
Rekao je: "Hajde, budimo malo lukavi; neka to bude edicija u jednom svesku, ali prihvaćam broj redaka koji si ponudio." Ja sam, naime, bio zatražio da broj redaka bude između 200 i 240.000, dakle tri enciklopedijska sveska (prosječan enciklopedijski svezak formata "Hrvatske enciklopedije" ima oko 70-80 tisuća redaka bez ilustracijske građe). Svojim sam elaboratom predvidio da bi se svaki od tri sveska radio tri godine, ukupno devet, a sam abecedarij radio bi se godinu dana. To je neki optimalan ritam kojim su do tada izlazile naše edicije.
"Ja ću ti odobriti broj redaka, recimo srednju veličinu od ovoga što si predložio 220 tisuća, tako da sve što si želio unutra možeš staviti, a reći ćemo da će to biti jednosveščanik, a kada ti dođe vrijeme za tiskanje onda ćemo vidjeti; jasno je da se to neće moći objaviti u jednom svesku. Međutim, ne mogu reći da ćeš jedan svezak raditi deset godina, nego ćemo ti odobriti da svezak radiš pet godina plus godinu dana abecedarij", rekao je Ladan.
Bilo mi je najvažnije da enciklopedija bude pokrenuta. Glatko sam prihvatio i Ladanovu sugestiju da umjesto mojeg predloženog naslova Enciklopedija hrvatske književnosti naslov bude Hrvatska književna enciklopedija ("To je hrvatskija varijanta naslova!", uvjeravao me Ladan). Osobno sam mislio da je ta "hrvatskija" varijanta manje precizna, ali ni na kraj pameti mi nije bilo da Ladanu proturječim: najvažnije je da enciklopedija krene.
Nisam se previše sporio ni oko skraćenih rokova, uostalom sam Ladan je svoj "Osmojezični enciklopedijski rječnik" radio puna tri desetljeća (u tom trenutku prošla su bila dva desetljeća). Računao sam da će atmosfera u Zavodu biti kolegijalna, da je najvažnije da je odobren opseg enciklopedije koji smo predložili jer se 220 tisuća redaka nikako ne može strpati u jednu knjigu (to bi bila knjiga koja bi s ilustracijama obuhvaćala oko 2500 stranica!).
"Ma, nema problema, dogovorit ćemo se kako se bude razvijao posao, i kada budete imali gotovu građu za prvu knjigu, pretvorit ćemo projekt u višesveščani i objavit ćemo prvu knjigu", govorio mi je tada Ladan. Nisam se opirao jer je već sama činjenica da je zadržao u naslovu termin "enciklopedija" upućivala na činjenicu da će naposljetku dopustiti tiskanje edicije u više svezaka, jer krajnje je neuobičajeno da jednosveščana edicija nosi naziv "enciklopedija".
U međuvremenu su se, međutim, pogoršali odnosi između Ladana i mene, i to ponajviše zahvaljujući djelovanju Vlaha Bogišića kojemu je očito bilo stalo da nas na neki način posvađa, da Ladana uvjeri kako ja ugrožavam njegovu primarnu poziciju u Zavodu, i kako tom svojom preambicioznom enciklopedijom želim napraviti nešto što će baciti sve drugo u sjenu. Osim toga, budući da je Ladan već bio navršio sedamdesetu, mislim (zapravo znam) da ga je Bogišić Ladana plašio i time kako ću ga otjerati u mirovinu, što je glupost jer ja sam Ladana iskreno poštovao kao starijeg kolegu.
U svakom slučaju, došlo je do konflikta između Ladana i mene, koji se s vremenom intenzivirao. Bogišić je, svjestan da sam nema dovoljno autoriteta da sa mnom izravno ulazi u rasprave, stalno potkubavao Ladana, igrajući posebno na kartu Ladanove taštine. Ja sam se, pak, kao čovjek koji je ovisan o Ladanovoj volji, našao u prilično teškoj situaciji. Ladan se postupno od mojeg saveznika, čovjeka koji je odobrio, uz neke korekcije, projekt kakav sam mu ponudio, transformirao u mojega ogorčenog protivnika.
Iako sam bio naručio sve članke i više od polovice dobio već nakon prve četiri godine, Ladan je, nagovaran od Bogišića, počeo inzistirati na tome da moramo potpuno izmijeniti koncepciju. Na sastancima je uporno ponavljao: "Nećeš ti meni tu raditi enciklopediju, napravit ćeš leksikončić! Ma, kakav istraživački posao; škarama izreži članke iz drugih naših enciklopedija i montiraj to u taj tvoj leksikončić! Kompiliraj!"
Nije htio uopće slušati moju argumentaciju da su članci već naručeni, da je veći dio i napisan, da to ne možemo jednostavno stornirati; načinit ćemo golemu štetu i odbiti od daljnje suradnje sa Zavodom stotine suradnika, čiji smo rad obezvrijedili. Da, osobito ga je nervirala činjenica da sam uključio u rad skoro tri stotine suradnika! Razbjesnilo bi ga kad bih mu rekao kako će neki pojmovi tu biti prvi put obrađeni, da je na svoj način ova enciklopedija jedinstvena u svjetskoj enciklopedistici.
Ljutilo ga je osobito to što je sam u početku odobrio naziv "enciklopedija" i 220 tisuća redaka; morao sam mu pokazivati zapisnike sjednica iz kojih se vidjelo da je to sam odobrio. Ja sam tvrdoglavo radio po tom elaboratu koji je odobrio glavni ravnatelj i prihvatilo Znanstveno vijeće i nisam nakon što je dvije trećine posla završeno mogao ni htio mijenjati koncepciju.
Međutim, nije se lako opirati svojem šefu, iako je uz vas cijela redakcija, iako znate da vas podržavaju i vanjski suradnici. Istodobno, Bogišić perfidno i dalje podjaruje Ladanov bijes i istodobno stalno potkopava rad na ediciji: ne odobrava mi suradnike koje tražim, nameće one za koje drži da su problematični, pokušava mi oduzeti ključne ljude, nameće redaktorima nemoguće norme (sadistički se cereći: "Vi to niste u stanju ispuniti, hajde najbolje da to odmah priznate!"). Zaobilazeći mene, od pomoćnice glavnog urednika oduzima članke koje daje na čitanje svojem šogoru, a šogor Jergović potom u svojim novinama napada enciklopediju osvrćući se na članke koji još nigdje nisu objavljeni.
Potpuno sluđen Ladanovim zahtjevima, objašnjavam kako se ne mogu mehanički spajati članci iz "Hrvatske enciklopedije" s onima iz "Hrvatskog biografskog leksikona", jer su to potpuno drugačiji tipovi edicija, to su u krajnjoj liniji članci koji se razlikuju i po opsegu i po tipu interpretacije. Taj interpretativni dio je npr. u "Hrvatskom biografskom leksikonu" suspregnut u korist biografskih i bibliografskih podataka; u Hrvatskoj enciklopediji zastupljeniji je interpretativni segment i članci su znatno kraći itd.
Bogišić nam u jednom trenutku oduzima administrativnu tajnicu Vesnu Bartaković i uz njezino i naše protivljenje prebacuje je na novu dužnost (ona će se ubrzo potom teško razboljeti); bez posebnog tumačenja ("tako mu se prohtjelo"), neljudski šikanira pomoćnicu glavnog urednika Vesnu Radaković Vinchierutti (naređuje joj da ga "zaobilazi pri susretu", tek kasnije mi ona priznaje da se mjesecima iz straha penjala pomoćnim stubištem). Vesna je na rubu nervnog sloma. Pa i prelazi rub, odlazi na bolovanje...
Shvaćam kako je jedina mogućnost da spasim projekt to da s cijelim slučajem iziđem u medije. To što Bogišić radi našoj redakciji samo je dio onoga što su proživljavali s njim i drugi leksikografi, javnost je više-manje znala da je politička vlast dala Leksikografski zavod na milost i nemilost "čovjeku s problemom". Jedina šansa da spasim projekt i pomognem da se nešto napravi u korist izluđenih djelatnika Leksa bila je da napravim pritisak preko medija.
Moram reći da sam dobio podršku svih tiskanih medija i televizije. Dobio sam i potporu suradnika, neki su i javno istupili poput Maje Bošković-Stulli i Andree Zlatar. Stanko Lasić mi se također ponudio da će se, ako bude potrebno, i on javiti javnim apelom za ediciju, da se očuva njezina dosadašnja koncepcija... Čak i oni novinari i javni djelatnici koji su u nekim drugim slučajevima bili protiv mene, podržali su me; bilo je ipak svima jasno što se zapravo događa u Leksikografskom zavodu, da moji suradnici i ja ne pretjerujemo. Zavod je ipak velika ustanova u kojoj radi dvijestotinjak ljudi, i to ljudi nisu nepoznati u javnosti, a oni su svojim prijateljima, pa i novinarima, dosta pričali o "čudesima" koja nam se događaju.
Smatrate li, gledajući s današnje distance, a u kontekstu svega što ste naveli, da je na kraju enciklopedija ipak objavljena u onom konceptu i opsegu za koji ste se zalagali od samih početaka?
Da, izišla je u tom opsegu, veća je za 15 % od onoga što smo mi programirali na početku, što je doista s obzirom i na iskustvo Zavoda minimalno prekoračenje. Izišla je konceptualno točno onakva kakvom sam je zamislio, osim jednog ustupka koji sam morao napraviti, a nisam mu se naročito protivio, da idemo na četiri sveska.
Moram reći da se nakon moje javne pobune odnos prema redakciji nešto popravio (jednom zgodom mi je u HNK-u prišao tadašnji premijer Sanader i značajno me upitao: "Je li sada sve u redu?"). Prestala je svakodnevna tortura, ali nije nam se htjelo izići u susret pa tiskati one dijelove enciklopedije koji su već gotovi. Uzalud sam upozoravao da ti dijelovi zastarijevaju, da se ne mogu neprekidno vraćati na nešto što je već završeno i ažurirati podatke.
Najbolje ću ilustrirati tu vrstu potihog opstruiranja primjerom kako je došlo do toga da naposljetku edicija ima četiri knjige. Kad smo prelomili otprilike polovicu enciklopedičke građe, već je bilo svima jasno da neće sve moći stati u jednu knjigu i da će edicija biti višesveščana. Meni se činilo da je najlogičnije da slijedimo moj prvotni elaborat kako enciklopediju treba tiskati u tri sveska s po 800 stranica. U tom času javili su mi se urednici Globusa javili da bi objavili reportažu o nastajanju i skorom izlasku edicije (pretpostavljam da ih je naš redaktor Marko Grčić, nekadašnji urednik te revije, obavijestio da uskoro izlazi prva knjiga).
Doista, Darko Hudelist je napisao veliku reportažu na šest stranica, zapravo sjajnu besplatnu reklamu zavodskoj ediciji. Bogišić je očito izluđivao zbog objavljivanja tog teksta, ali nije mi mogao zabraniti da govorim o ediciji koja se uskoro pojavljuje. Ali je zato ravnatelju Brunu Kragiću zabranio da mi dopusti objavljivanje prelomljenih stranica. Jadni se Bruno napreznojavao, ali mi je ipak - na svoju ruku - dopustio da objavimo jednu stranicu buduće enciklopedije (onu s člankom o FAK-u). Naravno, neki od suradnika koji su se fotografirali sa mnom za novine došli su, po vlastitom kazivanju, na Bogišićevu "crnu listu".
No, najzanimljivije je bilo na sjednici ravnateljstva na koju sam pozvan da konačno odlučimo o broju svezaka. Ja sam ponovio kako mislim da je najbolje da idemo kao trosveščano izdanje. Bogišić je, pak, na svoj urlatorski način inzistirao da može ići samo dvosveščano ili četverosveščano izdanje.
"Zašto ne može trosveščano?"
"Ne može!!!"
Nismo donijeli nikakvu odluku; pitam kasnije ravnatelja Kragića zašto ne može trosveščano izdanje, a on se nasmije: "Zato jer si ti izjavio u Globusu da će HKE biti trosveščana edicija!"
Nije mi preostalo ništa nego da se i sam rezignirano nasmijem i tu sam na hodniku rekao Brunu: "Pa, dobro, neka mu onda bude četverosveščano izdanje!" Eto, tako je ova edicija zbog Bogišićeva kaprica postala četverosveščana.
Bože, koliko je stvari u ovom Zavod u proteklih destak godina napravljeno isključivo zbog Bogišićevih kaprica, radi liječenja njegovih kompleksa?! I to sve uz blagoslov politike koja ga je oktroirala na rukovodeće mjesto: prvo lijevo-centrističke, a potom HDZ-ove, Sanaderove vlasti.
Da, taj pristanak da idu četiri knjige umjesto tri ipak je jedini ustupak koji sam načinio, ali ne mislim da je to nešto bitno, knjige nemaju po 800 stranica nego 600, lakše su i praktičnije za uporabu; sve ostalo je realizirano dosljedno prema elaboratu koji sam predao upravi i znanstvenom vijeću početkom 2002. godine.
Kako sada dalje, tehnologija se razvija, u svijetu se sve više odustaje od tiskanih enciklopedija, kako vidite sudbinu HKE, posebno u smislu njezina osvježavanja novim podacima, biografijama...?
Naravno da bi bilo idealno kada bismo tiskali i elektroničko izdanje u obliku CD-a, međutim plasirati na tržište CD znači prije svega uništiti svaku mogućnost zarade; nema tog CD-a koji se ne može kopirati. Leksikografski zavod se samo dijelom financira iz proračuna, to se odnosi na plaće uposlenika; međutim svu vanjsku suradnju financiramo iz naših prihoda, nužno moramo nešto zaraditi našim izdanjima.
Dobro, neka naša druga enciklopedijska izdanja su u međuvremenu amortizirana; osim toga, konkurencija internetskih izdanja je već takva da tzv. univerzalne enciklopedije, enciklopedije općeg tipa kakva je i naša "Hrvatska enciklopedija" teško da mogu izdržati konkurenciju Wikipedije, za koju smo mogli ustvrditi još prije nekoliko godina da je nesolidno izdanje s masom neprovjerenih podataka, no "Wikipedija", čak i hrvatsko izdanje, postaje sve kvalitetnija, sve ažurnija, tako da ćemo i mi, a to najavljuje i novi glavni ravnatelj Antun Vujić, morati ići s našim enciklopedijama na internet. Slažem se s njim da nema smisla uopće pokušavati naplaćivati pristup, jer ne može se očekivati da će naše enciklopedije, ako se informacija bude naplaćivala, biti konkurentne "Wikipediji", a i drugim veliki stranim enciklopedijama,
Međutim, postoji još uvijek jedna niša, koja je tržišno zanimljiva, a to su edicije koje se odnose na hrvatsku kuturnu i političku povijest, jer to je još uvijek slabije zastupljeno na internetu. Mislim da još desetak godina postoji mogućnost knjižne eksploatacije tog područja; recimo, moji su proračuni da približno 70-80% građe koju donosimo u "Hrvatskoj književnoj enciklopediji" nije prisutno do sada na internetu.
Ovim izdanjem HKE dobili smo bazu na temelju koje možemo raditi niz specijalističkih književnih leksikona; baš sam sada podnio našem ravnatelju projekt "Biografskog leksikona hrvatskih pisaca" koji će se bazirati na biografijama koje mi imamo u "Hrvatskoj književnoj enciklopediji" ( 3000 biografija hrvatskih pisaca), time smo nadmoćniji postojećem "Leksikonu pisaca" Školske knjige, koji je apsolutno imao važnu ulogu kada se pojavio prije trinaest godina, međutim sada mi imamo više nego dvostruko veći abecedarij, a oni su i u samom startu imali limit da ne objavljuju biografije pisaca mlađih od 1950. godine, što znači da u njemu danas nema nikoga mlađeg do 63 godine, recimo, ni Ferića ni Jergovića...
A i bibliografski podaci u tom leksikonu stari su bar petnaestak godina; naša je pak enciklopedija ažurirana do 2010. godine, i u idućih godinu dana ćemo to dalje ažurirati i dopuniti nekim biografijama pisaca koji su se afirmirali u posljednjem desetljeću.
I za kraj, je li bilo kakvih većih primjedbi oko izostavljanja kojeg pisca?
Za sada nam nisu upućene neke velike primjedbe da smo nekoga izostavili jer smo u izradi abecedarija konzultirali sve postojeće enciklopedije i indekse svih naših povijesti književnosti; jedino se omaškom moglo dogoditi da netko ne bude zastupljen, i nikako ne neko važnije ime, već neki marginalni pisac. Eto, primijećeno je da nemamo Branka Mašića, no on je više značajan kao urednik s početka XX. stoljeća nego kao originalni pisac; bio je izdavač i urednik časopisa "Književni jug", mislim da ćemo u ovom novom leksikonu donijeti i njegovu biografiju, premda se ne radi o imenu koje je toliko relevantno za hrvatsku književnost.
Donijet ćemo i biografije Predraga Lucića i Ivice Ðikića (njihov je izostanak kritički primijećen u Jutarnjem listu). Ta dva imena su se zadnjih godina doista potvrdila kao vrsni novi pisci. Bilo je i nekih primjedbi da smo izostavili neke stare vjerske pisce, ali nismo u tim kritičkim opservacijama prepoznali niti jedno doista relevantno ime; naša ambicija nije bila da registriramo svakoga tko je nešto napisao, već da ipak načinimo kvalitativni izbor.