Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 27.05.2008.

Vesna Parun : Zore i vihori
Održava se
01.01.1901.

U državi kojoj se generacije kojima je dodijelila stanove, penzije dostojne čovjeka, besplatne lječničke servise, socijalno osiguranje... danas stide spomenuti imena nazivajući je bivšom, promašenom, propalom... neke su godine bile kišne, a neke sušne. Ali je svaka - kako je to rekao pjesnik koji je živio na onoj strani rijeke na kojoj u pravilu žive neprijatelji - bila jubilarna. No, kakvi su to bili jubileji? Svi u ime čovjeka i svaki redom od čovjeka veći.

Ono što je režim ove države - države koja je konačno nama dala naše, a njima njihovo (svi u ovoj rečenici su, da se razumijemo, Hrvati) - od čovjeka tražio u ime nacije, onaj njegov prethodnik od istoga je iskao u ime klase. I tako, u uglavnom zelenim okvirima smrti, djeca su rasla istoj gledajući u oči. Bilo kao elementi uvijek nekih vihora, ili pak (po)tražitelji i-njima-s-pravom-pripadajućih-im-nekih-zora.

Jedan tihi jubilej (a tih po tome jer je po mjeri čovjeka: tih baš po onome po čemu bi trebao biti glasan) bila je i 2007. Šezdeset je godina naime prošlo otkako je, u izdanju Društva književnika Hrvatske, pod uredničkom paskom autora primijenjene poetske kultur-antropologije Zapadnoga Balkana "Majmun i naočale" Gustava Krkleca, izašla epohalna pjesnička zbirka Vesne Parun "Zore i vihori". Naslovnicu je knjige uradio Edo Murtić. I tko se je toga jubileja sjetio? SKUD "Ivan Goran Kovačić".

U društvu u kojemu se Goranova "Jama" sustavno briše iz osobnih memorija kolektiva i u kojemu je ova četveroslovna imenica kulturalni korijen glagola "jamiti", nije čudno da su se baš entuzijasti povijesnog i rodno im poetskoga nezaborava sjetili Vesne Parun. Jer, tko se inače Vesne Parun sjeti? Pokoji politički tiranin žedan glasova pismene manjine. Pokoji lokalni redikul koji, nadajući se okviriću u novinama, njezino ime zaziva pješke. Klub dokonih domaćica kojima, kao radno sposobnim kolegicama ajpren, potrebna je partija.

No, na radost, ne samo oni. Vesne se sjete i oni kojima je stalo do onoga u čemu je Vesna najbolja: kolege i kolegice pjesnici, izdavači entuzijasti, isti oni koji od zaborava cijelu godinu tiho, a jednom godišnje glasno, od mraka novih jama čuvaju uspomenu na Gorana.

O problemu života bez oca pisali su gotovo svi. Od Sofokla koji je adaptirao već postojeći mit o Edipu, preko Freuda koji se bavio figurom Mojsija i fenomenom monoteizma, pa sve do Mary Shelley i njezina "Frankensteina" i one braće koja se pozabavila Matrix trilogijom. Da je izostanak oca na horizontu zapadne civilizacije istovremeno i kroničan i akutan, puka je ilustracija patrijarhata čiju pasteriziranu verziju usisavamo posredno, već s majčinim mlijekom.

Zazivanje Vesne Parun u olovna vremena (a takvih braćo i sestre ovdje ne nedostaje) dokaz je da smo kao društvo počeli sazrijevati i istočno od jaja. Nije samo otac taj koji nam fali: i majka je ta. Ali, koja je uloga majke (ili njezine pjesničke figure-majke) u društvu koje još uvijek nariče oplakujući manjak "vrste ruke"?

Iako je u kulturi, podgrijavajući i odgajajući ideju muškarca kao socijalno-emotivnog invalida-ratnika, i majka ta koja je majmunu u erekciji podarila naočale, ono što izgubljeni u svemiru traže od Vesne Parun ona im nije u prilici dati. Niti bi, usudim se bojati, i da jeste (ona Vesna koja je kovala ove stihove), to učinila. Ili bi to krenula činiti, a onda pomalo uvidjela da to čini nemušto i loše.

A zašto mislim da je tomu tako? Pa iz jednostavnog razloga što je Vesna to već učinila. Poput Nepokrenute Pokretačice, davne 1947. godine, kada se naš socijalistički realizam odmarao od katastrofe rata i pripremao za katastrofu insularne kulturne revolucije "Goli", Vesna Parun je u naše krilo odložila gramatiku čovječnosti. Rekla je nešto bolno jednostavno: Kada mrtvaci otruju dan, tu čovjeku nema mjesta. Potreban je novi čovjek: čovjek novoga doba koji to doba neće slijediti, nego koji će ga uobličiti. A ne sanjaju li o tome i kršćani i ničeanci i boljševici i neonacisti... svi redom od kojih samo blagim prstom birani znaju da se za poziciju novog čovjeka ne volontira, da ona nije stvar prestiža i da se ona ostvaruje isključivo aktivitetom.

No, dobrota i otvorenost najlakše se zlorabe. O tome već milenijima muče zlatna telad. Nije li i to dio razloga jagme za ovjenčanom poetesom u vremenima u kojima je pitanje osobnog prestiža priheftati joj se uz postelju? O majmunima bez naočala koji se utrkuju tko će prvi do uzglavlja, bleje svi mediji.
 
O ovoj vrijednoj knjizi i prelijepoj gesti Goranovaca isti šute. Bit će ne vide u njoj vijest. A vijest je ta da njezina prošlost nije prošla. Budućnost će to pokazati.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –