Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 14.12.2006.

Vladimir Bartol - Alamut

U biblioteci «Historijska čitanka Miljenka Jergovića» nedavno se pojavila jedna iznimno zanimljiva knjiga, za sada u nas bez odjeka kakav je imala širom svijeta. Riječ je o romanu «Alamut», sada dostupnom i u hrvatskome prijevodu Josipa Ostija (koji je «kroatizirao» prijevod objavljen u Sarajevu prije rata), o kojem su posljednjih godina pisali uglavnom svi važniji svjetski mediji, iako je njegov autor, Slovenac Vladimir Bartol, živio u prvoj polovici 20.st. i svoje životno djelo objavio daleke 1938.

Sudbina «Alamuta» neobična je gotovo kao i sve njegove interpretacije koje su slijedile; kad je objavljen recepcija je bila poprilično slaba, a sam je Bartol prorekao kako će ga «otkriti» tek za pedesetak godina. Tako je nekako i bilo, slovenska ga je povijest književnosti pomalo zanemarivala, da bi tek relativno nedavno ušao u lektiru i to nakon što je objavljen u tridesetak izdanja na dvadesetak jezika, nakon što su o njemu počeli raspravljati svjetski stručnjaci i obični chateri na netu i nakon što je nazvan književnim čudom, a njegov autor slovenskim Karlom Mayem.
Zašto?
Zato što Bartol u davno vrijeme i u neobičnoj formi progovara o islamskom fanatizmu, što je i razlog da je nakon sada već povijesnog 11. rujna 2001. «Alamut» postao u pravom smislu riječi svjetskim bestselerom. Napadi na New York i Washington postali su pokretači svojevrsne naknadne recepcije i prijevodnog rekorda jedne slovenske knjige, izdanja nakon tih događaja uglavnom su popraćena bombastičnim reklamama u kojima je zapravo pojednostavljena vrijednost i značenje «Alamuta» i svedena na tezu kako je Bartol «prorok» koji je otkrio jezgru vrlo aktualnog islamskog fundamentalizma i terorizma.

Nakon što se upozna kratak sadržaj romana, stvari su jasnije. Opsežan roman koji se oslanja na povijesne događaje u Iranu u 11. stoljeću, pripovijeda o događajima u tvrđavi Alamut, gdje vođa ismailita Hasan ibn Saba priprema bojnike za napad. Hasan je vjerski vođa, Alahov prorok, koji vodi sveti rat protiv seldžuškog carstva; moćnijem neprijatelju odupire se malom skupinom fidaija kojima u zamjenu za fanatičnu vjernost nudi besmrtnost u raju iz Kurana. Fidaiji su spremni žrtvovati sve, pa i vlastiti život, po naređenju vrhovnog poglavara, vjerujući kako će poslije smrti na nebu uživati u piću, hrani, lijepim djevojkama i dokolici. U to vjeruju jer ih Hasan drogira kuglicama hašiša, a dok su u nesvijesti prenosi ih u svojevrsnu maketu raja koju je stvorio iza tvrđave. Najbolji među fidaijima, Ibn Tahir, otkriva istinu o Hasanovoj prevari, no kad mu ovaj otkrije značenje svoga djelovanja – sažeto u motu romana - ništa nije istinito, sve je dozvoljeno, Tahir postaje jedan od nasljednika njegove manipulativne ideje, a Alamut proglašava svoju samostalnost i neovisnost.

Povijest slovenske književnosti Bartolov «Alamut» bilježi i kao jedan od najneslovenskijih slovenskih romana, što mu je očito bio samo plus u kasnoj inozemnoj recepciji. Vladimir Bartol, tršćanski Slovenac, biolog i filozof, Sorbonski doktor, autor koji je u svojim esejima prvi predstavio Freuda i Junga u Sloveniji, opsesivni skupljač leptira u slobodno vrijeme, i svakako jedna od najneobičnijih pojava u književnosti susjeda, navodno je i sam aktivno sudjelovao u tajnoj organizaciji TIGR (ilegalna slovenska vojna organizacija koja je planirala atentate na talijansku fašističku vlast), pa se nekim interpretatorima njegova romana učinilo kako u biti zagovara terorističke metode, što nije točno, ali je svakako pridonijelo činjenici kako je upravo SAD jedna od zadnjih zemalja koja je otkrila Bartola, tek poslije famoznog 11. rujna. Neki su drugi domaći kritičari u njemu čitali metaforički roman o tome kako se treba posegnuti za krajnjim metodama i političkim makijavelizmom za dobrobit slovenske nacije. Tijekom dugih godina od njegova nastanka zato je «Alamut» bio izložen i brojnim kritikama s tezom kako je njegova nakana promoviranje neprihvatljivog svjetonazora.

U red bizarnosti ide i podatak kako je Bartol rukopisnu varijantu doista posvetio «jednom diktatoru», potom to po savjetu nakladnika izbacio. Mnogo ranije od SAD-a, još koncem osamdesetih godina 20. stoljeća, Bartol je postao hit u Francuskoj, Španjolskoj i Italiji, gdje je preporuku na koricama knjige napisao sam Umberto Eco. Slijedili su njemački, turski, perzijski, engleski, srpski i drugi prijevodi i malo po malo postajao je najuspješniji slovenski izvozni roman, a koncem 2001. kao podlistak ga je objavljivao čak i pariški Le Mond. Popularnost «Alamuta» kao da je linearno rasla s izvanknjiževnim likovima i događajima koji su u romanu mogli imati svoje «modele». Mnogo prije 11. rujna lik Hasana Ibn Saba uspoređivan je s Hitlerom, Mussolinijem i Staljinom, potom je bila riječ o prototipu Sadama Huseina, «koristilo» ga se i u slučaju rata u Bosni, o Osami bin Ladenu da i ne govorimo. Recepcija na zapadu očito je u romanu na kojem je Bartol radio desetak godina, tražila i pronalazila ključeve razumijevanja islamskoga fanatizma. Francuski L'Express popratio ga je sljedećom konstatacijom: «Kad Osama bin Laden ne bi postojao, izmislio bi ga Vladimir Bartol... Čini se kao da je napisan prije dva ili tri tjedna, toliko je u njemu proročkog».

U Sloveniji, kao «maloj» književnosti, pak, pokazalo se tako dobro nam poznato pravilo kako vlastite vrijednosti cijenimo tek nakon što dobiju potvrdu izvana. Ipak, gotovo smiješno djeluju neki senzacionalistički reklamni tekstovi kojima je u posljednje vrijeme bio popraćen «Alamut» – recimo, poput onoga da tko želi razumjeti strategiju vođe Al Kaide mora pročitati Bartola ili da je Osama bin Laden osnažio svoju organizaciju kao da je čitao «Alamuta». Poklapanje datuma nekima djeluje gotovo kao SF - autori propagandnih bilješki išli su čak toliko daleko da su navodili kako je roman u Iranu objavljen 1995., a samoubilački napad na američki ambasadu u Keniji događa se godinu kasnije.

No, čini se mnogo važnijim i posve zanemarenim u senzacionalističkim tekstovima kako je jedno od temeljnih pitanja Bartolova «Alamuta» pitanje istine i laži, prevare i prevarenih, stvaranja svojevrsne «bajke» u koju su ljudi spremni vjerovati. Odnos dvojice muškaraca, starijeg učitelja i mlađeg učenika, svakako je jedan od kompleksnijih u romanu. Pri tome treba uzeti u obzir kako je strašni Hasan prije svega intelektualac, kako mladiće podučava algebru, dogmatiku, arapsku gramatiku, čitanje, zemljopis i osnove komparativne religiologije. Čak i ljupke djeve osim umjetnosti ljubavi, podučava i poeziji. A najvažnije je kako je riječ o pustolovnom i povijesnom romanu prepunom egzotičnih i sjajno oslikanih scena, punom osobnih tragedija, koji se čita s lakoćom i pri tome uživa u Bartolovu umijeću kombinatorike zbog kojeg čitatelja zaista «bajka prima u svoje okrilje», baš kao i Hasana na kraju knjige.

Je li Bartol baš veliki prorok iz prve polovice 20 st., u to nisam sigurna, prije bih rekla kako se radi o (ne)sretnom poklapanju koje od jedne knjige u jednom posve drugom vremenu učinilo hit, točki preokreta rekao bi M. Gladwell. Bartolov glavni junak izgrađuje potpuni sustav koji se doista zasniva na filozofiji islamizma, no prije je riječ o Bartolovom namjernom uvođenju «egzotike» kako bi se metaforički progovorilo o modelu vlasti, a da se pri tome ne uvrijedi nikoga u vlastitoj kući. I još jedna poslastica za kraj – sinopsis «Alamuta» Bartol je još 1938. poslao u Hollywood, slavnom MGM studiju koji uopće nije reagirao. Tko zna, za filmsku varijantu ovog vizualno jakog romana danas bi se doista mogla zainteresirati američka filmska industrija.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –