Zoran Žmirić : Snoputnik
Kad sam tek otvorio novi Žmirićev roman "Snoputnik" i shvatio da se dobrano govori o duhovnosti, Indiji, potrazi za sobom i sličnim stvarima, reagirao sam instinktivno i pomislio:
- Molim vas, ubijte me.
Naravno, razlog tome su moje traume nastale učestalim eksploatacijama ove teme, od naizgled uspješnijih poput Hesseovog Siddharthe, pa do raznih pseudoduhovnih bullshita koji ignoriraju tamnu stranu života kako bi lakovjernim čitateljima ulili lažnu nadu u bolje danas, sutra, prekjučer i zauvijek, a to naravno nauštrb zdravog razuma, a pogotovo cjelovite slike svijeta.
Na samom početku ovog teksta, budući da je autor iz tog grada, ipak se prvo treba prisjetiti bogatog kulturnog života Rijeke, života prožetog kulturnim akcijama, predstavljanjima i događajima koji u posljednje vrijeme učestalo pune novinske retke. Od Ri Lit-a i Jonathana do Olivera Frljića, barem se nama koji sve to promatramo izvana čini kako se svašta nešto lijepo i dinamično događa tamo u Rijeci.
Nažalost, moram reći kako Žmirića prije nisam čitao, i kako sada, zbog vremenskih i inih ograničenja, nisam bio u mogućnosti primjerice uzeti njegov roman "Blockbuster" iz 2009., te se uvjeriti svojim očima kako stoji "rame uz rame s najboljim djelima ratne tematike s domaćih prostora u zadnjih dvadeset godina" (Matko Vladanović).
Također, kako je Žmirićev posljednji izdavač HDP, ilitiga Hrvatsko društvo pisaca, koje ima izuzetnih problema s distribucijom svojih sadržaja, radilo se o zbirci poezije, kratkim pričama, romanima ili časopisima, pitam se koliko je ovaj roman uopće dostupan, i gdje se točno može nabaviti.
To je jedna od bolnih točaka naših spisatelja - jer ne samo da je pisati i završiti neki tekst naporno i nezahvalno - i ne samo da su mediji redovito relativno nezainteresirani za nove knjige - i ne samo da je teško prodati izdano djelo (čak i kad je dostupno u knjižarama prodaje se u mizernim nakladama od tek nekoliko stotina primjeraka) - e onda se još uz sve to autor može dodatno zapitati gdje mu je roman uopće dostupan, jer distribucija u nekim slučajevima praktički ne postoji.
No dobro, zanemarimo sve to, i krenimo u "Snoputnika". Pritom zamislimo da je zaista dostupan onim rijetkim čitateljima koji su spremni otići u knjižaru i iskeširati lovu za knjigu.
Na povjesničara Jacquesa Le Goffa i njegovo obrazloženje ideje o dva dorečenija kršćansko-antropološka koncepta razumijevanja čovjeka upozorit će Dean Duda u "Kulturi putovanja". Prvi koncept je onaj putnika, a drugi pokajnika. Žmirićev protagonist Kristijan, snoputnik, zapravo je oboje - i putnik i pokajnik. Kaje se jer je u ratu ubio mladića koji zapravo nije predstavljao prijetnju.
Putnik ima bitan značenjski i simbolički višak. On je homo viator, čovjek u hodu, onaj koji se kreće. Uvijek je u dvostruko artikuliranom prostornom i vremenskom prolasku - na zemaljskom putu i na putu vlastitog života.
Tako je i Kristijan iz "Snoputnika" u jednom trenu krenuo na putovanje. Njegov put je u tom pogledu školski primjer navedene dvostruke artikulacije. Prelazi milje po indijskom potkontinentu, prevaljuje konkretan prostor preko zemljine kore, ali i njegov unutarnji život poprima obilježja duhovnog učenja, raščišćavanja, rješavanja viškova, potrage, rekalibracije, korekcije. Krenuo je u Indiju, pronaći svoju nesuđenu, ali nikad zaboravljenu ljubav, Maju, čije ime na sanskrtu označava iluziju.
Prvi dio knjige obilježen je dugim opisivačkim pasusima koji se meni nisu pretjerano svidjeli, i koji su trebali biti kraći. To moje mišljenje ne dijele svi, dapače, čini se kako sam u dubokom minusu po tom pitanju. Ovaj roman izuzetno dobro stoji na Goodreadsu ima srednju ocjenu 4.82, a jedna od recenzija čak kaže: "Baš lijep roman. Sviđa mi se sam stil pisanja, čita se brzo, a opet je pun prekrasnih opisa koje sam vizualizirala bez ikakvog napora." Eto, odmah sam priznao kako se sa mnom ne slažu svi.
Jedna od stvari koja u tom početnom dijelu teksta upada u oko je i upotreba imperfekta i aorista, za koje sam znao čuti mišljenje kako su s razlogom izumrli, a to je, riječima našeg značajnog prevoditelja Josipa Tabaka koji je o tome pisao još 1950. godine, još onda bilo nekima suvišno, "bespotrebni arhaizmi... jer oni bijahu proglasili da su ta vremena mrtva i prema tome u suvremenoj knjizi nedopuštena" (zanemarivanje aorista i impefekta je naravno glupost - jezik je tu da se koristi cijeli).
Sporiji prvi dio prozor je u život povratnika iz rata kojem preostaje još mjesec dana života, i koji iznutra potaknut želi pronaći svoju odbačenu ljubav koja je, kako saznaje u razgovoru s njezinom majkom, nakon njihova prekida završila jako daleko od Hrvatske.
Uglavnom, strukturno roman ne donosi ništa novo. Putovanje se predstavlja kao ritual odlaska i povratka. Putovanje se odvija kao jedan mogući život književnosti u kojem se ogleda novi kapital: po povratku se vidi ono što se ranije nije vidjelo. Jedino - fizičkog povratka nema, on je samo duhovan - povratak u stanje ekvilibra, toliko očekivanog spokoja.
To što se Kristijan pronalazi, to zapravo i nije nikakvo iznenađenje i signalizira se od početka. Čak se i u blagom i pozitivnom leksiku koji često uzmiče od riječi negativne konotacije naznačuje pozitivan ishod protagonistova duhovnog putovanja.
Ono što je tu sasvim novo je usporedba Istre i Indije, pronalazak idejnih spona koje povezuju ta međusobno udaljena mjesta i sudbine. One se međusobno zrcale, i zapravo oblikom nalikuju na srce, što simbolički progovara o autorovoj ideji i glavnoj misli ovog romana - dilemi treba li slušati um ili srce.
Kad govorimo o "Snoputniku" u cjelini, ima trenutaka u tekstu koji pate od općih mjesta, i leksički i idejno, no Žmirić je često zapravo sjajno odvagivao, i to pogotovo u drugoj polovici romana, intenzitet duhovnih otkrića i unutarnjeg života protagonista s onim književnim, tako da se zapravo ne kompromitira podilaženjem ili serviranjem jednostavnih i neizvedivih rješenja, te nikad ni približno ne upušta u ono od čega sam strahovao - prodaju lažne sreće, trulih ideja i sl.
Dapače, radi se o iskrenoj ljudskoj priči lišenoj onog religijskog i usmjerenoj prema duhovnom, i cijelo vrijeme u potrazi za izgubljenim ljudskim vrijednostima, dakle onom temeljnom u našim odnosima za koje svi imamo više ili manje opravdan osjećaj kako se to polako gubi, ili se već dobrano izgubilo.
Kad autor govori o unutarnjoj intimi, mentalnoj higijeni i ljudskim dvojbama, ne progovara obuzet ideologijom hinduističke vjere, premda je određenim njezinim aspektima očigledno fasciniran, već se iskustva glavnog lika mogu čitati univerzalno, kroz sveprisutni kult individualizma, konzumerizma i sebičnosti, ili možda bolje rečeno, izuzetno izraženog ega.
Autor problematici u tekstu prilazi zdravorazumski, i zapravo nenaglašeno, kao - tako je kako je, ali to treba mijenjati - i što je prilično važno - bez patetike.
Treba reći kako me Žmirićev "Snoputnik" nikako nije razočarao, ali ni pretjerano oduševio. Ipak, imajte na umu - ja zaista nisam ciljana publika za ovakav roman. Ono što Žmirić sjajno radi je kristalizacija osjećaja i njihov transfer na čitatelja, a to mogu reći premda od ovakvih tema automatski zazirem, čak i ako nisu obilježene jeftinim rješenjima.
Možda je prosječna ocjena od 4.82 s Goodreadsa najbolji signal kako će prosječan čitatelj reagirati na ovaj tekst. S te strane nije nimalo teško uvidjeti zbog čega bi ovaj roman zaista trebao imati publiku, i to pogotovo onu više orijentiranu mainstreamu, publiku koja prepoznaje sasvim solidan roman ceste, tematizaciju putovanja kao linearnog tečaja života i vječne teme polaganog suočavanja, odbacivanja životne gorčine i okamenjenog sentimenta uzaludnosti i težine koja nas u određenim životnim trenucima sve prati.
Žmirić podastire sasvim točnu dijagnozu naše suvremenosti i opisuje svijet koji se koleba između dobra i zla, no na kraju ipak naginje dobru. Moto ovog romana mogla bi biti parafaza te već spomenute temeljne dileme: "To što srce ne zna objasniti stvari, ne znači da je razum u pravu", a to je rečenica koju i Žmirić ponavlja u jednom intervjuu kad treba dati sažet prikaz romana.
Možda bi čitateljima koji vole ovakve teme i njima naginju, uz Žmirića bio zanimljiv i Dinko Telećan i njegov prvijenac "Dezerter", osjetno mračniji roman koji se bavi jako sličnim temama, ali naravno - tu sličnosti prestaju.
Zoran Žmirić: "Snoputnik"
HDP, 2014.
Snoputnik
- Hrvatsko društvo pisaca 10/2014.
- 246 str., meki uvez
- ISBN 9789537342692
Žmirićev protagonist Kristijan, snoputnik, kaje se jer je u ratu ubio mladića koji zapravo nije predstavljao prijetnju. dvostruke artikulacije. Prelazi milje po indijskom potkontinentu, prevaljuje konkretan prostor preko zemljine kore, ali i njegov unutarnji život poprima obilježja duhovnog učenja, raščišćavanja, rješavanja viškova, potrage, rekalibracije, korekcije.