Zrinka Stahuljak : Fikseri u srednjem vijeku

Zrinka Stahuljak: Fikseri u srednjem vijeku

Prijevod je osnova komunikacije. Prevesti nešto ili nekoga znači to nešto ili nekoga prenijeti na drugo mjesto. Prijevod u tom smislu nužno ima odliku prostornosti, ali kakve prostornosti? Osim naravno protežnosti u fizičkom prostoru, što se podrazumijeva, prijevod je dakako protežan i u prostoru značenja tj. semantike. Ukoliko se ljudski poslovi tiču značenja utoliko su vođeni prevođenjem, translacijama i prenošenjem, a to je većina njih. Ovisnost čovjeka o medijacijama, o posredovanju i prijevodu tolika je da se često ne možemo ni zamisliti kao subjekti izvan mreže raznoraznih translacija. Tko su ti posrednici između značenja, kultura i ljudi i kako se njihova uloga mijenja u situacijama kada o njima ovisi naš vlastiti život?
 

Fikseri u srednjem vijeku Stahuljak Zrinka

"Fikseri u srednjem vijeku" (Meandarmedia, 2023., prevela Lea Kovács), tako je Zrinka Stahuljak, profesorica komparativne i francuske književnosti na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu, naslovila knjigu koja je izvorno izdana na francuskom jeziku kao "Les Fixeurs au Moyen Âge" (Éditions du Seuil, 2021.). Na istom je sveučilištu suvoditeljica programa Eksperimentalne kritičke teorije. Zašto je to važno? Kao prvo, djelomično objašnjava podlu varljivost naslova knjige koja pretendira na nešto mnogo općenitije od onoga što naslov implicira, a kao drugo nagovješćuje svo bogatstvo teorijskog meandriranja koje čitatelj može očekivati u ovoj knjizi. Sam njen početak i zaključci nam otkrivaju da ovo nije samo usko specijalistička studija o jednom malo poznatom srednjovjekovnom fenomenu, nego potencijalno paradigmatski tekst za drukčiju perspektivu ili drugo gledanje povijesti, sadašnjosti i budućnosti.

No, mnoge knjige imaju slične megalomanske pretenzije, češće neutemeljene nego utemeljene, s promašenim strukturama koje fatalistički vode u očite istine. Je li ovdje autorica upala u istu zamku?

Knjiga počinje dinamično, osvrtom na slučaj nepravde prema tumačima francuske vojske u Afganistanu, koji su za vrijeme francuske involviranosti u ratu (2001. - 2013.) obavljali razne usluge koje su bile ključne u logistici i posredovanju s lokalnim stanovništvom. Nakon povlačenja francuske vojske iz Afganistana brojni tumači, inače Afganci lokalnog porijekla, zatražili su relokaciju u Francusku, no proces nije tekao glatko i do danas nije svima odobren zahtjev. Stahuljak ovaj suvremeni primjer smješta u „pozadinu analize fiksera u srednjem vijeku“ kao indikator problematike u vremenskom kontinuitetu. Time određuje i svoj analitički pristup (sinkronijski) kojeg dopunjuje supostavljanjem primjera iz prošlosti i sadašnjosti, nastojeći izvesti nekakvu univerzalnu strukturu iskustva fiksera.

Ovisnost čovjeka o medijacijama, o posredovanju i prijevodu tolika je da se često ne možemo ni zamisliti kao subjekti izvan mreže raznoraznih translacija. Tko su ti posrednici između značenja, kultura i ljudi i kako se njihova uloga mijenja u situacijama kada o njima ovisi naš vlastiti život?

No, tko su fikseri? Najuže definirani, fikseri bi bili svaštari, osobe koje u zonama kontakta između međusobno nekompatibilnih kultura djeluju tako da komunikaciju između predstavnika tih kultura učine mogućom. Oni su posrednici u ratnim zonama, često unajmljeni od jedne strane za poslove prevođenja, vođenja, dobave, pregovaranja i aranžiranja raznih poslova. Njihovo djelovanje od iznimne je važnosti u područjima trenja između dviju kultura koje često podrazumijeva ratni sukob, osvajanje, kolonizaciju ili najjednostavnije rečeno pokušaj podčinjavanja drugog.

U ratnoj zoni fikserova uloga je takva da u svoje ruke de facto prima život svoga klijenta, te o njemu ovisi uspješnost klijentove misije i ostvarenje njegove volje. Stahuljak primjećuje kako ovakva dinamika moći usložnjava priču o fikserima do te mjere da kategorije etike, ekonomije i subjektiviteta postaju mnogo manje jasne nego što bi na prvu pretpostavili. Dobar primjer za to su opet spomenuti afganistanski tumači koji unatoč ugovornoj obvezi francuske države i obavljenom poslu bivaju izuzeti iz „akcije spašavanja“ i ostavljeni na milost i nemilost nove vlade. Fikseri su iz perspektive talibana izdajice, a iz perspektive Francuske potencijalni izdajice i teroristi koji ne ispunjavaju kriterije nužne za relokaciju. Zašto je tomu tako?

Prilikom analize Stahuljak uporište traži u motivu obvezujućeg dara, tipičnog za srednjovjekovnu književnost i društvo. U praksi obvezujućeg dara darovatelj ne očekuje protu-dar tj. reciprocitet, a dužan je tražitelju dati dar koji se može pojaviti u mnoštvu oblika (zadatak, predmet, postupak) dok zauzvrat dobiva uvjerenje, dobiva potvrdu, svojevrsni indeks časti onog kojemu je darovao dar. U tom smislu, bez recipročnosti i vidljivog, čujnog uzvrata, obvezujući dar je apsolutan, zaključuje Stahuljak, i nastavlja s fenomenološkom analizom dara, nalazeći teorijsko uporište u radovima Marcela Maussa i Jacquesa Derridaa.

Dok je kod prvog darivanje oblik totalnog društvenog odnosa, a dar totalan i iziskuje odgovornost i protu-dar, kod drugog je dar apsolutan samo onda kada nema protu-dara (dar života i smrti) tj. samo kada on nije vidljiv. Naravski je da se takve situacije ne mogu ni prepoznati pa će Derrida zgodno preko primjera Abrahama i Izaka (Abraham u konačnici dobiva od boga natrag svoga sina Izaka) zaključiti kako anekonomiju dara (dar bez protu-dara) promptno zamjenjuje ekonomija dara jer tek u ekonomiji on postaje pojmljiv. Dakle, tek u razmjeni afganski tumači mogu zadobiti natrag puninu svog subjektiviteta kojeg su privremeno predali (darovali život/smrt) zbog ugovorne obveze, a koja je po završetku rata istekla, s njom i odgovornost Francuske.

Nakon ove teorijske stranputice, dijelom konfuzne baš zbog dvostrukog posredovanja (!) (Derrida, Mauss – Stahuljak – Kovacs – mi) i nepostojanja usustavljenog konsenzusa oko hrvatskog strukovnog nazivlja, a dijelom zbog cirkularne prirode zaključaka odabranih izvora, autorica nas vodi u pravu avanturu, u srednjovjekovnu Europu, među velikaše i pisare, i među hodočasnike, dragomane, terdžumane i vitezove na vrućem pijesku Bliskog istoka u vrijeme križarskih ratova i nešto poslije njih. Na ovom polju, kao stručnjakinja za medijevistiku i srednjovjekovnu književnost, autorica se prezentira kao vrhunski autoritet i suvereno vlada razgranatom citatnom mrežom u relevantnom književnopovijesnom polju. Upoznat će nas s Markom Polom i njegovim putovanima kroz djelo Rustichella da Pise "Devisement du monde" (Opis svijeta), s putopisima brojnih hodočasnika na Bliski istok i s iluminiranim rukopisima koje naručuju burgundski velikaši, a sve u svrhu profiliranja tipa idealnog fiksera i njihova razlikovanja od običnih tumača i prevoditelja.

Prevoditelj, posrednik ili fikser uvijek će nas izdati zbog svoje agentivnosti (mogućnosti i volje za samostalnim djelovanjem), i to samo zato jer ima mogućnost. Komunikacija bez posrednika u svijetu prepunom jezične raznolikosti ipak ostaje samo puki san, a djelomično i opasan ukoliko se bezuvjetno njemu stremi. Raditi na tom snu značilo bi težiti prema jednoobraznosti mišljenja koja nikad nije bila karakteristika svijeta i zanemariti uopće svo bogatstvo znanja o nama samima koje se krije u analizi posredništva.

Uz to, Stahuljak dosljedno nastoji odrediti odlike etike fiksera, koja recimo u primjeru srednjovjekovnih hodočasnika na Bliski istok nije podrazumijevala apsolutnu vjernost klijentu, iz čega proizlazi sumnja i općenito ambivalencija karakteristična za njihovu ulogu. Savršeni fikser bi trebao biti čisto sredstvo dok traje ugovorna obveza, onaj koji se odrekao vlastite subjektivnosti i agentivnosti (volje za djelovanjem), sredstvo koje bi trebalo omogućiti provođenje volje klijenta tako da se ona translatira praktički bez gubitka značenja u prijevodu. Vremenom su se zapadni pisci (Ramon Llull i Pierre Dubois), koji su se zalagali za pokrštavanje i rekonkvistu Svete zemlje, dosjetili načina na koji bi mogli u potpunosti zaobići ovisnost o stranim, nepouzdanim fikserima. Uvidjeli su potrebu za odgajanjem i obrazovanjem fiksera iz vlastitih redova i predstavili program naobrazbe misionara koji je uključivao učenje brojnih stranih jezika, teologije, filozofije, prava itd.

Na taj način, primjećuje autorica, zamah dobiva ideja o ukidanju medijacije i posredništva, putem „pripreme“ fiksera koji bi bili apsolutno vjerni i koji bi vjerodostojno prenosili puninu misli kao produžene ruke budućeg svjetskog carstva. Ta ideja, prenošenja misli i komunikacije u mjerilu 1:1 gotovo se ostvarila u granicama Burgundskog Vojvodstva koje je svojim programom sakupljanja knjiga i izradom rukopisa vodilo politiku arhivskog usmjeravanja hermeneutike prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Projekt države fiksera podastrt je u velikoj knjižnici vojvode Filipa Dobrog, u zbirci na kojoj rade bezimeni provodnici imeperijalističke volje.

Ideja o komunikaciji bez posrednika forte je suvremenog doba. Danas, kada na različite načine društva izbjegavaju posredništvo, primjerice pokušajima „implementacije izravne demokracije i marginalizacije posredničkih tijela između građana i vlade“, personalizacijom zabavnog sadržaja, individualizacijom obrazovnog procesa i općenito atomizacijom u raznim društvenim sferama više no ikad se naglašava prijetvorna ambivalentnost uloge fiksera koja se najbolje ogleda u izreci koju navodi autorica: traduttore, tradittore (prevoditelj, izdajica). Prevoditelj, posrednik ili fikser uvijek će nas izdati zbog svoje agentivnosti (mogućnosti i volje za samostalnim djelovanjem), i to samo zato jer ima mogućnost. Komunikacija bez posrednika u svijetu prepunom jezične raznolikosti ipak ostaje samo puki san, a djelomično i opasan ukoliko se bezuvjetno njemu stremi. Raditi na tom snu značilo bi težiti prema jednoobraznosti mišljenja koja nikad nije bila karakteristika svijeta i zanemariti uopće svo bogatstvo znanja o nama samima koje se krije u analizi posredništva.

Stahuljak je napisala vrlo heterogen tekst koji nije isključivo ni poziv na reevaluaciju odnosa prema afganistanskim fikserima, ni znanstvena studija o jednom aspektu srednjovjekovne književnosti i društva, ali ni, iako možda ponajviše to jest, istraživanje književnog posredovanja značenja i volje, i dinamike moći u odnosu između države i pojedinca. Bez obzira što je Stahuljak mogla strukturno bolje posložiti tekst, provesti nakon studija slučaja i odlučniju indukciju ili prozračnijim učiniti poglavlje o daru koje neobično „dugo traje“ (a nije brojem stranica veće od ostalih), ipak je pokazala da je analizom djelatnosti posrednika moguće otkriti jedan, riječima Lévija-Straussa, „skriveni red stvarnosti“, čiji aspekt Stahuljak također pronalazi i u drukčijem gledanju na književnost, manje kao na individualni autorski projekt, a više kao na dio mreže koja pokazuje nekakav opći budućnosni horizont očekivanja.

Pitanje je hoće li takav pristup imati smisla u proučavanju suvremene književnosti (vjerojatno neće) kad su kriteriji selekcije građe knjižnica i nakladnika zbrkani, često deideologizirani, ali i snažno usmjereni na sveobuhvatnost. Tri navedene odlike selekcije upravo idu na ruku spomenutom projektu distanciranja od posrednika i posredništva uopće, jalovog posla licemjera koje nečujno servisiraju računalni, algoritamski fikseri zrcaleći njihovu usamljenu, ali nikako jedinstvenu volju. Priznati si ovisnost o fikserima i posredništvu, a subjektivitet razvući u čitavu mrežu odnosa da bi se razotkrila njegova društvenost, to je put prema dubljem razumijevanju sebe u odnosu na druge i zaobilasku izgledne šutnje koja bi mogla zavladati u paralizirajućem strahu od sablasti posredstva koje život znači.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zrinka Stahuljak

Fikseri u srednjem vijeku : Umreženost povijesti i književnosti

• Prijevod: Lea Kovács
• Meandarmedia 09/2023.
• 184 str., meki uvez
• ISBN 9789533343310

Glavno područje njihova djelovanja konfliktne su situacije koje iziskuju intervenciju između dvaju međusobno nerazumljivih jezika. Zrinka Stahuljak u svojoj studiji 'Fikseri u srednjem vijeku' uranja u povijest srednjovjekovne književnosti kako bi bolje zahvatila i neka itekako aktualna pitanja, koja su svakako kulturološke prirode, ali i ekonomske, političke i etičke, naročito kada govori o konceptima moći i odnosa snaga, te međuljudskim i međudržavnim odnosima.