Boris Gregorić : Kali Juga

Održava se
01.01.1901.

Prema drevnoj hinduističkoj mitologiji, Kali Juga jedan je od četiri vremenska ciklusa, onaj koji obilježavaju degradacija, neznanje, svađa, nepoštenje i slične neprilike. Baš tako, znakovito, nazvavši svoju povratničku zbirku priča, Boris Gregorić, jedan od najsvjetlijih primjeraka quorumaškog proznog naraštaja, nakon turbuletna i vrlo kreativna dva desetljeća pauziranja od pisanja vraća se na književnu scenu, pokazujući kako ima što reći.

Gregorić je u međuvremenu, otkako se 1991. odselio u Iowa City - i proglasio moratorij na pisanje - studirao, slikao i izlagao, objavljivao stripove, producirao dokumentarne filmove, prevodio... U  kreativnom smislu nije ljenčario.

Zbirka priča "Kali Juga" jedna je od rijetkih, ako ne i jedina, koja u cijelosti priziva duh osamdesetih, dakako u književnom smislu. Gregorićeve su se priče, istina, odmakle od minimalizma kao koncepta i teorije kao prostora koji treba demistificirati, pa je tu ulogu diskretno preuzela "stvarnost", ta magična riječ književnog naraštaja devedesetih.

No, od njega je Gregorićeva proza ipak miljama daleko, jer "stvarnost" je za ovoga autora ona koja se uobličava brojnim metatekstualnim asocijacijama, širinom referencijalnog polja za koje je potreban čitatelj "iskusan" u književnosti, filmu, glazbi i kazalištu i pomalo nostalgičan za vremenima ploča, filmskih žurnala ili priča Davora Slamniga.

Nostalgija na kojoj Gregorić gradi svoje priče nije eksplicitna, ona je fina koprena nekog malog izleta na svjetionik, kada su vremena još bila zlatna, nekog Johnnyjevog stiha ili zvuka pisaće mašine koja je proizvodila tekst.

Formalno razvedenije i "realističnije" od onih quorumaških, Gregorićeve priče ipak čuvaju u sebi veliku dozu zaigranosti, iznimne slojevitosti u doista svim smjerovima ali i svojevrsne tihe oporbenosti prema onome što se trenutno zbiva, ali i piše, u zemlji u kojoj nije živio gotovo dva desetljeća.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )